Javna poduzeća, drugim riječima, državna financijska i nefinancijska imovina su predmet stalnih rasprava još od početka izborne kampanje. Takav nepamćen interes i analize javnih poduzeća nisu se pojavljivale sve ove godine od samostalnosti Republike Hrvatske. Stoga se svaki građanin koji prati situaciju, a naročito oni koji rade u javnim poduzećima, s pravom pita zbog čega je tako porastao interes za državnu imovinu, odnosno, poduzeća u vlasništvu države? Iako se pravi razlozi mogu samo nazirati, ipak, iz dosadašnjih informacija, mogu se pretpostaviti tri razloga: Prvi i najvažniji razlog (za koji se nadamo da se neće ostvariti) je ogromno bogatstvo koje se nalazi u javnim poduzećima, a koje bi u ovim uvjetima, kada bi se prodalo, moglo znatno smanjiti javni dug. Drugi pretpostavljeni razlog je što bi središnja država željela indirektno upravljati velikom imovinom koja se nalazi u javnim poduzećima, a to bi bilo izvedivo kada bi se javna poduzeća ujedinila u tzv. „državni holding“. Treći razlog, koji se može pretpostaviti, a na prvi pogled samo izgleda trivijalno, mogao bi biti u tome da se u sadašnjoj vlasti ne mogu složiti oko budućnosti javnih poduzeća, da svatko vuče na svoju stranu jer su možda, od nekih utjecajnih političara, neka javna poduzeća već „obećana“ za prodaju. Bilo kako bilo, ali o budućnosti javnih poduzeća raspravlja se i stručno i znanstveno, no još uvijek nema jedinstvenog stava oko njihove budućnosti.
Krivci – uvijek bivši, a nikada sadašnji!
To bi se možda trebalo dogoditi ovih dana jer se održava konferencija znakovitog naziva: „Vlasnička i organizacijska transformacija javnih poduzeća u modernoj ekonomiji“. Tko je za takvo stanje u javnim poduzećima odgovoran? Naravno, politika i političari, ali uvijek bivši, a nikada sadašnji, iako se čini da je sve to isto. Da se dosad imalo vodilo računa o državnoj imovini, prvo što je davno trebalo napraviti je donijeti Nacionalnu ekonomsku strategiju za upravljanje državnom imovinom od strateške važnosti za državu. No, do danas takve strategije nema. Stoga se i događa da su 54 strateške tvrtke u 2014. godini ostvarile prihod od 45 milijardi kuna, ali su istovremeno ostvarile i zaduženost od 66 milijarde kuna. U razmišljanjima što i kako dalje pojavljuje se niz ideja, od različitih političara, konzultanata, stručnjaka, ali one koji rade u javnim poduzećima, nitko ništa ne pita. To je već dobro uhodana praksa. Obično se pita onda kada je već sve gotovo, a do tada se sve radi i priprema tajno. Pogotovo kad je u pitanju namjera privatizacije.
Formiranje državnog holdinga?
Jedna od ideja koja je elaborirana još krajem prošle godine, od sada vladajuće stranke, je formiranje državnog holdinga prema ugledu na susjednu Austriju. Ova organizacija nastala je još davne 1967. godine i opstala do danas, unatoč promjenama ljudi na vlasti, a nadzire sve investicije u državnim i djelomično državnim poduzećima. Osim što objedinjava tvrtke u vlasništvu države, holding ima udjele i u drugim važnim kompanijama (31,5% udjela u OMV-u, 28% udjela u Telekomu Austrije, 52% udjela u Austrijskoj pošti, 30% udjela u mirovinskom fondu i dr.). Važno je istaknuti da ovaj model zapošljava vrlo mali broj izrazito stručnih radnika koji njime upravljaju, da je upravljanje i kadroviranje odvojeno od politike, da država donosi strategiju o upravljanju, a stručnjaci je provode. Važno je isto tako istaknuti kako ovaj holding godinama odolijeva pritiscima iz Bruxellesa te da dionice državnih poduzeća kotiraju na burzi.
Naglasak na vrijednost imovine, a ne na upravljanje!?
Današnja vladajuća garnitura više nije zagovornik državnog holdinga kao prije, odnosno, oko budućnosti javnih poduzeća se među partnerima na vlasti još uvijek traži rješenje.
Da rješenje još nije na pomolu, danas najbolje govori stanje državne imovne. Ona je još uvijek nekategorizirana (u imovinu koja predstavlja javno dobro koje se neće privatizirati, kao voda za piće, šume, poljoprivredno zemljište i dr.), zatim javna poduzeća od strateškog značenja za državu te javna poduzeća u kojima država ima udjele, ali nisu od strateške važnosti. Osim toga, godinama je naglasak stavljan isključivo na vrijednost imovine u državnom vlasništvu, ali ne i na upravljanje tom imovinom pa je ta imovina propadala, a propada i danas. No, iz svega je jasno da je vladajuća politika dosad uvijek koristila javna poduzeća za realizaciju svojih ciljeva pa makar su oni bili u suprotnosti s ciljevima samih javnih poduzeća. Politička upravljanja i kadroviranja, izvlačenja novca, što kroz korupcijsku nabavu, što kroz sponzoriranje ili prodaju najvrednijih resursa, političko postavljanje uprava i nadzornih odbora, zapošljavanje podobnih, a ne stručnih, vraćanje „dugova“ političkim istomišljenicima, prekomjerno i nepotrebno zapošljavanje nepotrebnih kadrova i dr. Sve je to utjecalo na naprijed citirane karakteristike javnih poduzeća. Na tu činjenicu nije bila imuna niti jedna dosadašnja Vlada.
Ponovno političko kadroviranje
Nakon pristupanja u članstvo EU, vladajućima je ukazano na niz nedostataka u javnim poduzećima. Upravo kad se nešto počelo mijenjati nabolje, što bi donijelo transparentnost (izbor uprava preko javnog natječaja), došlo je do promjene vlasti, ali i ukidanja tih odredaba. U Vladi je formirano novo Povjerenstvo za upravljanje strateškim trgovačkim društvima, koje će prema informacijama odlučivati o načinu izbora rukovodećih kadrova u javnim poduzećima, ali i obavljati odabir kadrova i predlagati ih Vladi. Budući da je navedeno Povjerenstvo sastavljeno od predstavnika stranaka na vlasti, opet se nastavlja po starom, dobro uhodanom i politici najdražem modelu političkog postavljanja uprava i upravljanja javnim poduzećima. Prema kojim kriterijima i po kojoj strategiji, još je nepoznato jer, kako je već rečeno, strategije upravljanja još uvijek nema. Je li na pomolu državni holding, daljnje propadanje državne imovine, djelomična ili široka privatizacija svega što vrijedi, vidjet će se tek onda kada se to dogodi. A tada će dežurni zagovornici privatizacije svima objašnjavati kako je to za državu bilo jedino i najbolje rješenje. Potez je na sindikatima da prepoznaju zamke i spriječe namjeru privatizacije nacionalnog bogatstva. Ako je ono potrebno Austriji, zašto ne bi bilo potrebno nama?
