Kakve li su četiri godine za nama

Kakve li su četiri godine za nama

Kad gledate unaprijed, četiri godine bit će dugo razdoblje, a kad pogledate unatrag, proletjele su. Evo nas već pred 8. kongresom u našoj novijoj povijesti, a od početne i davne 1870. ovo bi nam mogao biti čak 38. kongres.

Covid je udarao sa svih strana 

Svašta se dogodilo u protekle četiri godine. Svjesni da sindikati moraju puno raditi, znali smo da moramo brzo kročiti naprijed samo da bismo ostali na mjestu. Odlazak članova u mirovinu, smanjenje broja radnih mjesta, gašenje jakih poduzeća i podružnica, nenaklonost kapitala i javnog mnijenja prema radu i radničkim organizacijama, sve je to poput vremenske pokretne trake koja nas neumoljivo gura unatrag. Moramo doslovce trčati da bismo išli lagano naprijed! A ta traka je 2020. godine prokleto ubrzala u krivom smjeru.

Prvo kao neslana šala, a potom poput noćne more, odvalio nas je covid. Ta zdravstvena kriza odmah je postala društvena i gospodarska, a mnoge trendove i procese koji su se trebali odvijati godinama komprimirala je u tjedne i mjesece. Nakladnici dnevnih tiskovina su pokleknuli, jer znatan dio njihove publike danas čita novine u kafićima, koji su pak bili zatvoreni tijekom lockdowna. Kiosci na udarnim pozicijama, trgovima i kolodvorima, opustjeli su, ali i oživjele su neke druge kvartovske lokacije. Dio nakladnika i trgovaca imao je i zatvorene trgovine. Ambalažeri su imali šarolika iskustva, na sreću, nisu imali tako strmoglave padove, a oni vezani uz prehrambenu industriju imali su čak izvanredne skokove i opterećenja proizvodnje, posebice vezano uz proizvode koji su nestali s naših polica u vrijeme opće histerije. Bilo je poteškoća u nabavci sirovina, odnosima s inozemnim klijentima, nestalnosti narudžbi i planiranju proizvodnih procesa. Mediji su imali pune ruke posla, a svi sustavi su i dalje trebali funkcionirati i biti održavani.

Sindikat je pojačano radio, neumorno trčeći po pokretnoj traci tih ludih vremena. Svugdje je bilo drugačije! Neki nisu imali posla pa je trebalo razgovarati o očuvanju radnih mjesta, amortizirati namjere smanjenja prava radnika, ograničiti trajanje tih smanjenja, te vratiti prava što prije. Neki su poslani na rad od kuće, a mnogi su u strahu i tražili ostati kod kuće, pa je trebalo harmonizirati i taj dio do tada gotovo nepoznatih odnosa. Trebalo je razmišljati unaprijed i pokušati sačuvati buduće godišnje odmore, koji su se poput snijega topili u proljeće te 2020. Trebalo je razgovarati i o radnom vremenu, radu u smjenama, osiguranju zdravstvenih i preventivnih mjera, ograničenjima kontakata, očuvanju zdravlja i života svih onih koji su ostali na radnim mjestima, svih onih koji su nastavili raditi i dalje, a mnogi od njih bili su upravo naši radnici i članovi. Kasnije su pak uslijedile peripetije oko cjepiva, sukoba vaksera i antivaksera. Sve se to odvijalo i u radnoj sredini, gdje su ljudi i njihovi odnosi pucali po šavovima.

Udarali su i potresi

Uza sve potrese u zdravstvenim, poslovnim, gospodarskim i ljudskim odnosima udarila su nas i dva prava potresa. Prvi potres je udario i naš Dom Sindikata grafičara u Zagrebu, oštetivši noseću gredu usred našeg prostora, a na koju se oslanja ostatak zgrade. Uz to, otvorile su se ozbiljne pukotine u zidovima dvorana na prvom katu. Uz ozbiljne troškove sanacije naših prostora, Sindikat je iskazao i solidarnost prema našim članovima. Naravno, Sindikat nije osiguravajuće društvo, sredstva su limitirana i gotovo simbolična, ali pomoć koju je dvadesetak najugroženijih članova stradalih u oba potresa primilo od našeg Sindikata, možda su i jedina pomoć koju su dobili do danas.

Vremenska lenta naših 150 godina

U toj zaista tmurnoj 2020. godini proslavili smo i 150 godina postojanja naše organizacije. Objavom za medije i gostovanjem na televiziji, prisjetili smo se tog 24. srpnja 1870. i osnivačke skupštine u gostionici „K staroj lipi“, tog našeg početnog kongresa kada je, uz prisustvo samog Augusta Šenoe, izabran naš prvi predsjednik Dragutin Kale. Prvi štrajk naši hrabri prethodnici organizirali su početkom 1872., svi redom davši otkaze kod svojih poslodavaca, ne posustajući ni od prijetnje zatvorom. Tada je sve počelo, a ostalo je povijest.

Željeli smo održati pravu svečanost, ali ona je ostala u karanteni, pa se morao naći drugi način kako obilježiti takav jubilej. Napravljena je pet metara dugačka vremenska crta, koja bolje od ičega oslikava našu bogatu baštinu. Ovaj vizualni prikaz naše povijesti krasi i krasit će naše prostore kao podsjetnik budućim generacijama kojima predajemo palicu da nastave dalje.

Zakon o radu je održan

Kako je počelo, dobro je završilo. Početkom covid krize i lockdowna, poslodavci su iskoristili trenutak za snažnu ofenzivu s ciljem dodatne fleksibilizacije radnih odnosa. Sindikati su uspjeli izdržati prvi napad, a potom su otvoreni opsežni pregovori. Zakon je ugledao svjetlo dana s Novom 2023. godinom.

Većina prava je zadržana. Rad na određeno vrijeme dobio je dodatna ograničenja s ciljem da zaista postane iznimka. Dodatno je uređen rad na izdvojenom mjestu, a uvedena je i potkategorija, rad na daljinu. Fleksibiliziran je dodatni rad. Uređen je probni rad uz jasno pravo na otpremninu ako je radnik već bio zaposlen kod poslodavca na drugom radnom mjestu. Uvedeno je pravo radnika na odjavu, ali ima određenih kontradiktornosti kod najave radnog vremena. Odredbe o plaćama doživjele su tekstualna proširenja, no bez suštinskih zaokreta.

Za sindikate je važno uvođenje mogućnosti da neka materijalna prava mogu Kolektivnim ugovorom odrediti u većem opsegu za članove Sindikata, do dvostrukog iznosa prosječne godišnje sindikalne članarine. Bilo je na stolu i boljih rješenja, a nadajmo se da će ovo opstati i barem dijelom otkloniti uravnilovku kojom su nečlanovi Sindikata crpili baš sva prava iz kolektivnih ugovora.

Na kraju i inflacija…

U ovom mandatu jedna nepogoda samo se nastavljala na drugu. Tako je, taman kad je covid počeo popuštati, počeo rat u Ukrajini, a potom navalila i galopirajuća inflacija. Uz to, (ne)dostupnost i cijene sirovina u ovoj djelatnosti divljaju i od ranije.

Jedna cijena potiče drugu na rast, a ona treću… Tako funkcionira kapitalizam, a jedino što ne želi jest jednako povećavati cijenu rada. I u krizi kapital traži svoje. Sav trud u kolektivnom pregovaranju inflacija istopi kroz nekoliko mjeseci. Što smo postigli jučer, nije dovoljno sutra. Sve se mora nanovo.

Radnici imaju pravo na svoja očekivanja, ali neki u ovakvom kontekstu nisu realni. Ako je svijet u ratu i krizi, teško je i dalje jednako živjeti. Ovo nije samo kriza covida i rata u Ukrajini, nego je ona nastala i zato što su mnogi (super)bogati iz proizvodnje izvukli još više kapitala u funkciji luksuza i ekstravagantog života na granice perverzije. Dovoljno je samo nekoliko posto svjetskog bogatstva prebaciti u tom smjeru, pa da s druge strane dobijemo dodatne stotine milijuna osiromašenih i gladnih. Gladnih je, nažalost, važna riječ, jer: „U revoluciju se ne ide punog trbuha“. I zaista, koliko god se svakodnevno borimo s vjetrenjačama, do pravog preslagivanja vjerojatno neće doći dok se sve ne uruši.

Unatoč svemu, sve snažniji su vjetrovi i struje što žele izbrisati mukom stečene radne i društvene standarde. Trebamo jake organizacije građana i radnika, trebamo jake sindikate. Trebamo razvijati nove načne rada, prilagođavati našu organizaciju, uključivati nove članove, jačati aktiviste, povjerenike, tražiti nove vođe… Stanimo ovdje, ostavimo to za naš 38. kongres.