Jedna od sastavnica duhovne klime u Hrvatskoj, osim vraćanja u devetnaesto stoljeće i promoviranja vjere kao mjerila svih stvari, je antikomunistička histerija. Ako se nekoga želi ubiti u pojam i potpuno diskreditirati, tada se poseže za maljem optužbe da je riječ o komunističkom nostalgičaru. Nakon toga nema više nikakve rasprave. Jednim dijelom je taj stav posljedica onoga što se događalo do devedesetih godina, ali ne treba zanemariti ni drugi aktualni moment. U Hrvatskoj se na vrlo neugodan način u praksi potvrđuju neke bitne marksističke postavke. Jedna od njih je da se u kapitalizmu redovito ciklički javljaju krize, što u posljednjih desetak godina vrlo dobro osjećamo, a druga je da kapitalizam sa sobom donosi veliko socijalno raslojavanje. Netko bi mogao pomisliti da je Marx „Kapital“ pisao u Hrvatskoj, i to nedavno. Navedene činjenice su prilično neugodne i oni koji su se snašli u novom poretku, pogotovo oni koji su pokrali sve živo i mrtvo, očito ih žele prikriti antikomunističkom galamom.
Radnici više ne postoje
Jedna od žrtava antikomunističke histerije su radnici. Iz hrvatskog jezika prognana je ta riječ i zamijenjena je, u najboljem slučaju, riječju zaposlenik, a u najgorem, trošak rada. A kao svaki trošak, poslodavac želi da on bude što manji pa se govori o smanjenju troška rada ili restrukturiranju. Prevedeno na normalni jezik, radi se o bacanju radnika na ulicu kako bi kapitalistička zarada bila što veća. A plaće radnika nisu vrijedne spomena, što je i razumljivo, jer da bi netko bio bogat, nekome se mora uzeti.
Antikomunizam je kulisa iza koje se krije puzajuća fašizacija društva. U posljednje vrijeme na ministarske funkcije postavljene su dvije osobe s blagonaklonim stavom prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, usred Jasenovca, u kojem je za vrijeme ustaškog režima ubijeno osamdeset tisuća Srba, Židova, Roma i nepoćudnih Hrvata, postavlja se ploča s ustaškim pozdravom, zabranjuje se izložba o Ani Frank, svako malo organiziraju se rasprave u kojima se želi revidirati povijest, i tako redom. Reakcije na ta zbivanja od vrha do dna su mlake jer se ocjenjuje da to nisu izolirane pojave, već trend koji sve više jača i kojem se ne treba zamjeriti. Opravdanje za fašističke zločine traži se također u zbivanjima nakon Drugog svjetskog rata u kojima su nastradali mnogi nevini ljudi, ali tu postoji zanimljiva paralela. Što je aktualno stanje u Hrvatskoj teže, to su Titovi zločini sve veći i veći. Prošlo je dvadeset i pet godina od uvođenja novog sustava, no nitko se dosad nije zaista potrudio, ni desni ni lijevi, da na znanstveni način analizira što se dogodilo na Križnom putu i nakon njega i da se tako prestane s licitiranjem broja žrtava. Očito nekome odgovara da se stalno govori kako za te zločine nitko nije kažnjen. Pa zašto nije?
S fašizacijom društva ide i njegova militarizacija. U Hrvatskoj, koja je u Europskoj uniji i NATO savezu, odjednom se počinje govoriti da je ugrožena, povećava se fond za obranu, govori se o ponovnom uvođenju vojnog roka i nabavlja se novo oružje. Bilo bi smiješno, da nije žalosno, promatrati dva brata uboga, Srbiju i Hrvatsku kako otpočinju svojevrsnu utrku u naoružanju, kao da nemaju čitav niz problema od općeg siromaštva, do problema u zdravstvu, obrazovanju i gdje sve ne.
I tko je kriv za sve to? Komunistički mentalitet i komunistički nostalgičari! S takvom kašom u glavama još godinama ćemo glavinjati, kao najgora zemlja Europske unije.
