Pandemija izazvana virusom Covid-19 izazvala je svjetsku ekonomsku krizu nezapamćenih razmjera. Nema države u svijetu koja njome nije zahvaćena, a izlaz iz nje još nije na vidiku. Pandemija je opustošila svjetsko gospodarstvo, ali to nije najgore što je zahvatilo svijet.
Mnogo gore od toga je trend koji je u svijetu rastao zajedno s pandemijom, a to je trend daljnje liberalizacije tržišta rada, umanjenje ili dokidanje socijalnih prava vezanih uz radne odnose i dostojanstven rad. Pandemija je pojačala i prije prisutan sukob između rada i kapitala koji je pod utjecajem liberalnog tržišta i globalizacije našao način kako zaobići postojeće standarde o ljudskim pravima i dostojanstvenom radu. Pandemija je, suprotno očekivanjima, još više ojačala veliki kapital i smanjila ionako slabu snagu radnika, tako da je svijet suočen s novim, nepoznatim oblicima rada, koji sve više sliči na već zaboravljeno razdoblje robovlasničkog privređivanja.
Radnici su, zbog svega toga, danas suočeni s vrlo neizvjesnom budućnošću koja je već stigla, a nitko ne vidi kakva će tek biti. Strateški planovi svjetskog gospodarskog razvoja mogu se ostvarivati samo kroz kratkoročne ciljeve, jer ovisi o stupnju proširene pandemije. Stoga mnoge zemlje, da bi se prilagodile uz što manje štete, nastoje „ojačati“ gospodarstvo u svojim zemljama, ne vodeći puno računa o „solidarnosti“ s drugima, pa ni o radnicima. Tu su, naravno, velike zemlje u prednosti u odnosu na male.
Na razini Europske unije i Europske komisije mnogo se raspravlja o utjecaju promjena izazvanih pandemijom na radnička prava i nastoje se pronaći rješenja za nove, do tada sporedne oblike rada koji su u pandemiji odjednom postali glavni, jer su zahvatili veliki broj radnika (rad na izdvojenim mjestima rada, rad uz korištenje elektroničkih platformi i dr.). Najvažnije je da se takvim oblicima rada ne naruše dostignuti standardi u radnim odnosima i da se spriječi pojava ozakonjenja neprimjerenih oblika rada, radnih uvjeta i radnog vremena. Dakle, regulativa bi trebala ići ususret promjenama na tržištu rada, a ne nakon što se one dogode.
Od svih propisa EU koji su doneseni u posljednje vrijeme, najvažnijim se čini prijedlog Direktive Europske komisije broj: 9142 od lipnja 2021. g. kojom se potiče razvoj kolektivnog pregovaranja u svim zemljama članicama EU, kao jednom od najbitnijih načina za zaštitu i povećanje minimalne plaće radnika. Kako u kolektivnom pregovaranju sudjeluju isključivo sindikalne organizacije, iz toga se može iščitati da je potrebno promovirati kolektivno pregovaranje u svim državama članicama i dokidanjem ili smanjivanjem postojećih ograničenja koje ga sprečavaju, a koja i dalje ostaju (Zakon o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata u RH).
U pravilu, Zakon se mijenja svakih 5 godina
Kako je proteklo 26 godina od prvog Zakona o radu? U lipnju 2021. g. prošlo je 26 godina od kada je u Republici Hrvatskoj donesen Zakon o radu. Od tada do danas, Zakon o radu se mijenjao, ispravljao, nadopunjavao (i kada je trebalo i kada nije), te je 2004. g. usvojen pročišćeni tekst Zakona o radu (NN 137/04.), a onda, u pravilu, svakih 5 godina, donesena su još dva nova Zakona o radu (NN 149/2009.) i 93/2014.). Uzevši u obzir da su sva četiri Zakona pretrpjela mnoge izmjene i ispravke, ostaje pitanje na koje nema odgovora:
Kome danas, ponovno treba izmjena Zakona o radu, kako to poslodavci i stručni nositelji izmjena Nacrta prijedloga Zakona o radu popularno nazivaju „modernizacija radnog zakonodavstva“? Naravno, modernizacija nije uopće primjerena riječ za tako važan radnički propis, jer se ne radi o trendu i modnom hiru, nego o najvažnijem propisu za radnike. Ako se pogledaju dosadašnje izmjene Zakona o radu i njegova usklađenost s Direktivama Europske komisije i Konvencijama Međunarodne organizacije rada, vidljivo je da odredbe važećeg Zakona o radu dovoljno „uređuju“ odnose na tržištu rada, da su čak i dovoljno „modernizirane“, ali je problem u provedbi i nadzoru provedbe. Da su kojim slučajem, radnici, koji su mjesto rada ugovorili kao fiksno, u vrijeme pandemije odbili poslodavcima da rade bez dodatka Ugovora o radu „na izdvojenom mjestu rada“, odnosno, kod kuće, vjerojatno bi to bio poslodavcima razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu.
No, kada su radnici dali svoj obol pandemiji i na neki način, uz državu, koja je poslodavcima dijelila poticaje, pristali raditi kod kuće, zanemarivši svoje pravo na odmor i pravo na sredstva rada koja im je dužan osigurati poslodavac, sada su upravo poslodavci ti koji žele „modernizirati“ radno zakonodavstvo i to tako da ono što su radnici radili kao nezakonitu iznimku, pretvore u njihovu obvezu. Nitko od njih ni ne pomišlja da se kroz tu modernizaciju radnog zakonodavstva odrekne nekog svojeg prava u korist radnika, da se smanji tjedno radno vrijeme, da se rad kod kuće uredi Kolektivnim ugovorom na nacionalnoj razini, kao što su to učinile neke druge države, da se promijeni Zakon o reprezentativnosti udruga poslodavaca i sindikata tako da se smanji postojeći postotak (20%) organiziranja sindikata na razini Društva ili Udruge poslodavaca kao uvjet reprezentativnosti sindikata za kolektivno pregovaranje, da bi se otvorila veća mogućnost kolektivnog pregovaranja i sklapanja kolektivnih ugovora.
Cilj: ugovori na neodređeno vrijeme
Dapače, za sve navedeno, poslodavci ne pokazuju interes. Fokus njihovog interesa je isključivo na Ugovoru o radu na neodređeno vrijeme, koji je nakon svih njihovih nasrtaja godinama ostao još uvijek čvrst kao tvrđava, obranjen od Sindikata. Što bi uopće značio za radnika Zakon o radu kada bi se dirnulo u njegov temeljni izvor prava na radnom mjestu, ugovor o radu na neodređeno vrijeme, standard koji se brani svim sredstvima? Kada bi se relativiziralo pravo iz Zakona o radu i ostavila mogućnost fleksibilizacije otkaza ugovora o radu na neodređeno vrijeme, tada više ni Zakon o radu ne bi za radnika predstavljao nikakvu sigurnost. Valja se nadati da se to ni ovaj put neće dogoditi. Poslodavačka zamjena teza pod krinkom da je potrebno zbog „rada na daljinu“ izmijeniti odredbe postojećeg Zakona o radu, ili čak donijeti novi Zakon o radu, krije se perfidno nastojanje poslodavaca da se otkaz ugovora o radu na neodređeno vrijeme toliko fleksibilizira, kako on, kao radnički standard, više ne bi bio poželjan radnicima. Naime, ako bi se ugovor o radu na neodređeno vrijeme mogao lakše i brže otkazivati i to još uz manju ili nikakvu otpremninu, onda bi zapravo radnicima bilo svejedno sklapaju li ugovor o radu na određeno ili neodređeno vrijeme, a što bi poslodavci svakako željeli postići. To što se govori da će se „novim“ Zakonom o radu još više ograničiti sklapanje Ugovora o radu na određeno vrijeme, opet je prevara naivnih. Zar nije dovoljno, da inspekcije djeluju i sada, ako se sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme smatra iznimnim oblikom sklapanja ugovora o radu?
Radnike treba držati podalje od Sindikata
Zbog čega upravo kod nas, od svih zemalja EU ima najviše sklopljenih ugovora o radu na određeno vrijeme, do 3 mjeseca? Koliko je bilo inspekcijskih nadzora i koliko je utvrđeno situacija koje nisu dopuštale „izniman oblik“ sklapanja ugovora o radu na određeno vrijeme? Prati li netko i objavljuju li se javno takvi statistički podaci? Zar je u vrijeme pandemije, kada su poslodavci „preživljavali“ od pomoći države, uopće postojala situacija u kojoj bi bilo opravdano sklopiti ugovor o radu na određeno vrijeme? Ili to, možda poslodavci rade iz stare „navike“ kako bi radnike držali u neizvjesnosti i podalje od članstva u Sindikatu? Naime, dobro je poznato da je rad na ugovor o radu na određeno vrijeme najbolje sredstvo za držanje Sindikata podalje od radnika. Rijetki radnici su hrabri, pa se unatoč tome što znaju da im ako se uključe u Sindikat neće biti produljen ugovor o radu na određeno vrijeme, ipak uključe. No, kada ostanu bez posla, više ne mogu pridonositi ni u Sindikatu. Ili, druga situacija, sada već dovoljno poznata, da se njome pozabavi inspekcija rada. To je situacija dobro poznata većini radnika, a odnosi se na dostupnost poslodavcu u svako vrijeme kada on to zatraži. Prema provedenom istraživanju, čak se 58% radnika javlja na e-mailove i telefone izvan svojeg radnog vremena i odrađuju poslove za poslodavca. To rade iz straha da ne izgube posao ili da im poslodavac ne oduzme mobitel, laptop, tablet. Svi akteri priče oko izmjene Zakona o radu zaboravljaju bitno, da su naši radnici izuzetno malo plaćeni, da su bez elementarnog dostojanstva i priznanja druge strane, a sada se vidi da poslodavcima ni to nije dovoljno.
Sindikati na potezu
Iako su u mnogo navrata bila napadana prava radnika kroz prijedlog izmjena Zakona o radu, do sada su Sindikati uvijek obranili elementarna prava i standarde radnika na tržištu rada. Pred njima je veća kušnja nego ikada prije.
Nezasitni poslodavci
Nezasitni poslodavci nisu zadovoljni potpuno urušenim institutom kolektivnog pregovaranja u privatnom sektoru, oni hoće više, hoće sve. Sada, upravo u vrijeme najveće krize, oni koriste priliku da uruše i postojeći institut zaštite radničkih prava, kako bi konačno, obespravljene radnike pretvorili u svoje roblje. Sindikati su opet na potezu, ali ne samo Sindikati. Radnička solidarnost u Sindikatu dokazala se do sada i s radnicima izvan Sindikata. Nije vrijeme za podjele, nego za zajedništvo i solidarnost. Ono što se sprema, svi trebaju dočekati budni. U protivnom, bit će kasno. Poslodavci će radnicima nametnuti svoja „pravila“ ne samo u radno vrijeme, nego će ovladati i njihovim životima.
