Svijet rada nije statičan. Dinamika procesa koji se u njemu odvijaju ne dopušta statičan pristup, već zahtijeva prepoznavanje problema i spremnost i znanje kako probleme rješavati, kao dinamičku kategoriju.
Socijalni partneri ili protivnici?
Intenzivniji razvoj dijaloga koji kolektivno pregovaranje ima podići na višu kvalitativnu razinu u velikoj mjeri onemogućava samozadovoljstvo elita koje ne promišljaju posljedice odluka koje donose. Uz sav pravni okvir, koji daje dovoljno prostora i institucionalno uređenje koje u dobroj mjeri zadovoljava, sudionici u partnerskim odnosima u socijalnom dijalogu u Hrvatskoj (uz rijetke iznimke) nisu se približili moralnoj razini dijaloga na kojoj je na djelu dioba moći i autoriteta. Partneri u pregovorima ne nastupaju u dobroj vjeri, već s rezervnim saznanjima i informacijama koje skrivaju od druge strane u partnerskom odnosu (osim u iznimkama koje potvrđuju pravilo), stoga je u svrhu zadržavanja razine postojeće podjele moći i autoriteta i obrane statusa quo, na djelu etički ne opravdana paradigma skrivanja iskustva, znanja i relevantnih informacija. Poglavito je socijalno etički problematično što se ta paradigma primjenjuje među onima koji sebe nazivaju partnerima, a u stvarnosti se osim deklarativno u političke svrhe, među sobom percipiraju kao protivnici.
U tom kontekstu se nerijetko nameće pitanje opće sposobnosti sudionika socijalnog dijaloga za projekciju socijalne budućnosti oblikovane po načelu stalnog propitivanja zatečenoga i zajednički realiziranoga, te prisutnosti dobre volje u komunikaciji prilikom razmjene informacija i argumenata, sve uz spremnost za uvažavanje drugačijeg mišljenja i argumenata. Kada se navedenom dodaju činjenice međusobne sindikalne konkurencije unutar iste grane ili djelatnosti, odmak od etičkih postulata zajedništva i solidarnosti, konformizam i oportuno ponašanje spram vlastite elite, koja je ista u odnosu s drugim elitama, lako je prihvatljiv zaključak da u protivnom, zakon ovakvog sadržaja, koji u ostalom na duže razdoblje određuje sudbinu i pravce kretanja socijalnog dijaloga na području tržišta rada i kolektivnog pregovaranja u Hrvatskoj, kao najjačih sredstava i alata za zaštitu i primicanje radničkih interesa; ne bi bilo moguće ili bi bilo teško moguće donijeti.
Zakon o kriterijima za sudjelovanje u tripartitnim tijelima i reprezentativnosti za kolektivno pregovaranje (dalje Zakon)
S ciljem izbjegavanja samo se povećava konfuzija
Nakon odustajanja od općih kolektivnih ugovora, kojima su uz radno zakonodavstvo bili uređeni opći i temeljni uvjeti i standardi novoutemeljenih industrijskih odnosa u Hrvatskoj i između kojih je postojalo jedinstvo i među ovisnost javnog i realnog-privatnog sektora, došlo je do spuštanja kolektivnog pregovaranja na niže razine pregovaranja te njegove postupne marginalizacije, decentralizacije i desindikalizacije radništva. Nedugo poslije, uvidjevši da takav proces vodi konfuziji u partnerskim odnosima i ubrzanom urušavanju socijalne sigurnosti i standarda radnika, među socijalnim partnerima, poglavito unutar sindikalnog pokreta pojavila se ideja o reprezentativnosti sudionika u socijalnom dijalogu, na svim razinama dijaloga.
Zakon o radu u svom izvornom obliku u poglavlju IX. i XX. koja reguliraju pitanja pravnog okvira za definiranje socijalnih partnera te daju formalno pravni okvir za institucionalizaciju tripartitnog i bipartitnog socijalnog dijaloga i kolektivnog pregovaranja, u odredbama koje uređuju utemeljenje i slobodu djelovanja radničkih i poslodavačkih interesnih udruga i kojima im se daje svojstvo pravne osobe s obvezom sudjelovanja u kolektivnom pregovaranju i sklapanju kolektivnih ugovora, ni na koji način ne spominje niti uređuje pitanje tarifne autonomije i tarifne sposobnosti odnosno dokaza o reprezentativnosti za sudjelovanje u procesu pregovaranja i korištenja dopuštenih demokratskih alata za ostvarenje ciljeva i kolektivnu zaštitu onih koje zastupaju. Svim kasnijim izmjenama i dopunama ZOR-a do pojave ovog Zakona nije bilo zadiranja u sadržaj tih odredaba.
Prema mišljenju velikog dijela stručne i poglavito sindikalne javnosti pitanje reprezentativnosti sindikata svoju opravdanost nalazi u potrebi za izbjegavanjem konfuzije u kolektivnom pregovaranju i kvalitetnijem institucionalnom dograđivanju sustava kolektivnog pregovaranja u Hrvatskoj. U tom smislu je odredba iz izvornog Zakona o radu koja propisuje tko može utemeljiti sindikat, ekstenzivno tumačena, u teoriji i praksi, je omogućila hipertrofiju broja sindikata nominalno i formalno postojećih, a po sposobnosti korištenja sindikalnih alata, infrastrukturi i reprezentativnosti, u smislu kvalitetnog partnerskog sudjelovanja u dijalogu s ostalim socijalnim partnerima de facto zanemarivih i ne postojećih.
Pored propuštene prilike da korigira konfuziju unutar sindikalnog pokreta, koja proizlazi iz citirane odredbe Zakona o radu, Zakon velikim dijelom svojih odredaba unosi konfuziju i nedoumice u odredbe Zakona o radu i otvara pitanja oko stranaka kolektivnog ugovora, pristupanja kolektivnom ugovoru, odnosa reprezentativnosti i reprezentativnosti za kolektivno pregovaranje i dr., te zadire u narav pravnih propisa višeg ranga koji reguliraju sindikalna prava i slobode te ih derogira.
Zakon nije pisan iz gledišta onih na koje se odnosi
Demokratska vrijednost i etičnost pravne regulative kroz povijest su se ocjenjivale i socijalno vrednovale po percepciji onih na koje se ta regulativa odnosi, poglavito onih čija socijalna sigurnost o toj regulativi najviše ovisi i koji su najudaljeniji od vlasnika monopola na autoriteta moći. Zakon, načinom donošenja i komunikacijom s potrebama i stvarnošću socijalnog dijaloga u Hrvatskoj, u zabrinjavajuće velikoj mjeri ne odgovara paradigmi temeljenoj na donošenju odluka najbliže onima na koje se te odluke donose u konkretnom na konsenzusu socijalnih partnera. Naprotiv, Zakon je daleko bliži paradigmi koja se temelji na načelu uzmi ili ostavi.
Radno zakonodavstvo u pravilu je puls-bilo društva, k tomu socijalni dijalog na području tržišta rada koje ono pravno uređuje, posebno kolektivno pregovaranje, o kojem ovise pojedinačne i kolektivne sudbine nositelja društva, su podložni brojnim izazovima i na donositelju odluke, odnosno zakonodavcu, je odgovornost da propis kojega donosi bude opće prihvatljiv i socijalno moralan. Kolektivno pregovaranje nije paušalan i jednokratan čin, već je kao temeljni segment socijalnog dijaloga, sustavan reverzibilan proces koji se odvija među partnerima na području za koje se pregovara te stoga svako usmjeravanje toga procesa i njegovo pravno uređivanje se nužno trebaju temeljiti na socijalno etičkoj paradigmi koja bez ostatka mora uključivati solidarnost, supsidijarnost i odgovornost prilikom slobode korištenja autoriteta moći.
Neprihvatljivost zakona
Socijalno etička upitnost Zakona je toliko izražena da je njegova rekonstrukcija etički neopravdana, jer je previše sadržaja koji je i s formalno pravne i sa socijalno etičke strane neprihvatljiv. Između ostalog:
1. Pravo na kolektivno pregovaranje
U pitanju prava na kolektivno pregovaranje sadržana jedna od najvećih moralnih dvojbi Zakona. Svojstvo pravne osobe koje toj pravnoj osobi daje Zakon o radu, sadržava pravo sudjelovanja u pravnim odnosima i pravnom prometu, a stečeno je upisom u Registar udruga koji se vodi pri ministarstvu nadležnom za rad, u duhu odredaba Zakona o radu ni na koji način nije djelomično i nije podložno nikakvim diskrecionim ocjenama. Zadirući duboko u narav i duh Zakona o radu, Zakon, kao lex specijalis propis, koji bi trebao, ne derogirajući duh i sadržaj odredaba zakona na koji se naslanja ili proizlazi, operacionalizirati i precizirati ono što prethodni zakon nije obuhvatio ili detaljizirao; svojim odredbama derogira Zakon o radu i u znatnoj mjeri pravne propise na kojima se on temelji, a koji su u odnosu na Zakon propisi višeg ranga.
Jednako tako temeljem Zakona o radu stečeno svojstvo koje radničkim interesnim udrugama osigurava kolektivno pregovaranje i „obvezuje ih na njega“ Zakon svojim odredbama, pretvara u periodično prigodno pravo koje se daje po diskrecionoj ocjeni, na koji način je, oko 45 – 50% udruga sindikata kojih je područje djelovanja teritorij Republike Hrvatske i koje se vode u registru udruga pri ministarstvu nadležnom za rad, u budućnosti eliminirano iz procesa kolektivnog pregovaranja.
Kod ovih odredaba Zakona je očevidno da se radi o pomanjkanju odgovornosti i solidarnosti jedinog vlasnika autoriteta društvene i političke moći spram onih na koje se odluke donose. Sliku i moralni okvir društva čine njegova moralna struktura i regulativa po kojoj društvo funkcionira. Demokratska, socijalna i socijalno etički odgovorna država ne dopušta pravnu regulativu koja, onima na koje se odnosi, ne jamči slobodu i sigurnost u realizaciji njihovih prava i obveza, pretpostavlja regulativu. Svako formalno pravno ili praktično spuštanje prava na kolektivno pregovaranje ispod razine prava propisanih Zakonom o radu je moralno neprihvatljivo derogiranje odredaba iz Konvencije br. 98. o primjeni načela prava na organiziranje i kolektivnog pregovaranja i neodgovornost donositelja Zakona prema propisima višeg ranga, jer su konvencije Međunarodne organizacije rada obvezujuće za nacionalna zakonodavstva.
Predlagatelj i donositelj Zakona činom donošenja zakona ovakvog sadržaja i strukture, pokazuju sliku hrvatskog društva i način raspodjele moći među socijalnim partnerima. Naime, suvremeno poimanje demokracije je takvo da je ona u teorijskom i praktičnom smislu kompleksna i slojevita tema te da je pozitivni oblik iznalaženja odluke, koje donošenje treba biti što je moguće bliže onima na koje se primjenjuje. Pritom, kao temeljnim sadržajem, nameće se pojmovna definicija „aktivno sudjelovanje svih članova neke društvene tvorevine u odlukama „društvenog autoriteta“, koje se tiču njih samih. Predlaganje i donošenje pravnih pravila koja proizvode konfuziju u socijalnim odnosima i dijalogu ili uvećavaju već postojeću, sa stajališta moralne i etičke opravdanosti, nema opravdanja. povećavaju demokratski deficit društva u kojem ta regulativa uređuje socijalne odnose. U procesu njihove izrade i donošenja od bitne važnosti je, odgovornost socijalnih partnera sudionika u donošenju odluke i priznavanje postojećih pravila koja uređuju postupanje u procesu donošenja odluke, što je kod donošenja Zakona o kriterijima za sudjelovanje u tripartitnim tijelima i reprezentativnosti, i sa jedne i sa druge partnerske strane izostalo. Neodgovornim odnosom jedne strane, omogućeno je drugoj strani, koja je u raspodjeli društvene moći monopolistička, da se u slučaju donošenja ovog Zakona pokaže kao politokratska društvena grupa koja je uvjerena da joj je dano pravo na privilegiran pristup društvenoj istini i monopol nad njom, te da radi toga smatra da nema odgovornosti u provedbi te istine i da ju smije provesti bez njenog podvrgavanja procesu demokratskog oblikovanja mišljenja o odluci tijekom procesa njenog donošenja, koji će na koncu završiti konsenzusom o obvezujućoj odluci i njenom donošenju. U tom kontekstu je i pravo na kolektivno pregovaranje, svih koji su propisano stekli svojstvo kolektivnog identiteta u svijetu rada.
2. Tko je stranka kolektivnog ugovora
Po sustavu slobodnog udruživanja, a prema pravnoj regulativi koja to pitanje uređuje (Ustav, konvencije Međunarodne organizacije rada i Zakon o radu), u Republici Hrvatskoj, pravna osobnost radničke interesne udruge i svake druge udruge nastaje organiziranjem, što se vidi iz statuta udruge. Nadležnom državnom tijelu mora se podnijeti prijava, a po sustavu normativnog akta svaka društvena tvorevina (u što spadaju interesne udruge radnika i poslodavaca) dobiva kolektivnu pravnu osobnost uz pretpostavke koje se moraju ispuniti da bi neka tvorevina postala pravna osoba. Međutim, pravna se osobnost stječe tek registracijom, odnosno upisom u registar udruga. Nadležno tijelo ispituje samo jesu li ispunjene po zakonu određene pretpostavke. Ako jesu, mora izvršiti registraciju.
Prema odredbama Zakonu o radu koji po pitanju problematike radničkog sindikalnog udruživanja i djelovanja, nije idealan, sindikati koji su zadovoljili propisane kriterije za stjecanje kolektivne pravne osobnosti, odnosno, kolektivnog identiteta; imaju neupitno i zajamčeno pravo i obvezu na kolektivno pregovaranje i sklapanje kolektivnih ugovora. Određujući tko može biti strankom kolektivnog ugovora Zakon svojim odredbama dovodi u pitanje racionalni smisao odredbe članaka Zakona o radu koje govore o tomu tko i kako može postati sindikat te mu daju neupitno pravo i izrijekom ga obvezuju na kolektivno pregovaranje i sklapanje kolektivnih ugovora. Socijalno neodgovorno i moralno nedopustivo je skoro 2/3 sindikata eliminirati iz sustava kolektivnog pregovaranja. To se posebno odnosi na socijalno i radno najugroženije radnike, one iz realnog sektora, i njihove udruge.
Dvojbenu odredbu Zakona o radu „ Sindikat mogu utemeljiti najmanje deset punoljetnih poslovno sposobnih fizičkih osoba“ koja je uz sve moralno opravdanje, izvorište je brojnih nedoumica. K tomu krug onih koji imaju pravo na kolektivno pregovaranje se drastično sužava, a postoji realna opasnost da se u budućnosti, broj kolektivnih ugovora se u konačnici jednako drastično smanji i iz sustava kolektivnog pregovaranja na granskoj i nacionalnoj razini, koje je zadnja crta obrane radne i socijalne sigurnosti i standarda radnika, eliminiraju već spomenute 2/3 tako zvanih malih sindikata, a oni čine oko 75% sindikata u Hrvatskoj, koji prema odredbama Zakona o radu imaju pravo i obvezu kolektivnog pregovaranja i sklapanja kolektivnih ugovora.
Obvezno i u krajnjoj liniji puko utvrđivanje reprezentativnosti za kolektivno pregovaranje, po svojoj naravi, sui generis je sporno, jer sindikati koji su do sada ispregovarali i sklopili na stotine kolektivnih ugovora na različitim razinama pregovaranja, prema citiranim odredbama ovog Zakona postaju u budućnosti nereprezentativni za kolektivno pregovaranje i uz najbolju volju i sposobnost ne mogu biti strankom kolektivnog ugovora, jer u svom članstvu nemaju 20% radnika područja za koje se pregovara. S druge pak strane, citirani članci zakona u sustav kolektivnog pregovaranja uvode institut dvostrukih kriterija. Prema tim odredbama kriteriji ovise o razini pregovaranja, što je nedopustivo. Kriterij po kojem se djeluje je moralni temelj svakog pojedinačnog i kolektivnog čina te je stoga nedopustivo postupanje po različitim kriterijima o istoj stvari. Tu nedopustivost sadrže citirane odredbe Zakona, jer one za reprezentativnost za kolektivno pregovaranje propisuju različite kriterije za različite razine pregovaranja. Zbog toga što jedni kriteriji koji vrijede za razinu jednog poslodavca ili razinu jedne grane ne vrijede za nacionalnu razinu.
3. Reprezentativnost – prigodno pravo ili dio trajnog svojstva
Svojstvo pravne osobe koje odredbom Zakona o radu sindikat stječe danom upisa u registar udruga koji se vodi pri ministarstvu nadležnom za rad, nakon što je zadovoljio sve prethodne uvjete propisane istim Zakonom sadrži gotovo sve značajke kolektivnog identiteta počevši od organizacije, preko fizičkih, materijalnih i intelektualnih sposobnosti za zaštitu i promicanje prava svog članstva pa sve do sustava i strukture pojedinih djelovanja organizma.
Prema ovoj definiciji, a u duhu odredaba zakona o radu sindikat kao radnička interesna grupa, je formalno pravno organizirana društvena, odnosno organizacija ili udruženje kojem je pravni poredak priznao pravni subjektivitet tj. svojstvo subjekta u socijalnom dijalogu. Prema tome, svaka skupina radnika ne dovodi sama po sebi do stvaranja sindikata kao pravne osobe. Pravnom osobom postat će samo ona skupina radnika kojoj je pravni poredak na određeni način priznao to svojstvo. Zato se i kaže da je sindikat društvena tvorevina nastala kao posljedica socijalnih potreba. Pojedini društveni zadaci ne mogu se ostvariti angažiranjem fizičkih osoba, kao pojedinca, nego je nužno njihovo udruživanje kako bi ih zajedničkim snagama ostvarili.
U društvima razvijenog i dinamičnog tržišta rada, sve je više pitanja koja zahtijevaju kolektivne odgovore, pa dosljedno tomu javlja se potreba za sve većim brojem interesnih udruga kako onih u širem smislu socijalnog dijaloga, tako i onih u užem smislu socijalnog dijaloga, odnosno u svijetu rada.
Tekstom Zakona njegov donositelj nedopustivo i moralno neopravdano, sve to ozbiljno dovodi u pitanje. On njegovim odredbama, u velikoj mjeri derogirajući odredbe Zakona o radu, reprezentativnost koja je u naravi stvari element kolektivnog identiteta sindikata i njegova svojstva pravne osobe, prema Zakonu o radu sposobne i obvezne na kolektivno pregovaranje, stavlja iznad svojstva pravne osobe, opet na moralno i socijalno etički nedopustiv način.
1. s nejednakim kriterijima za sve razine kolektivnog pregovaranja. Postoje tri različita kriterija za tri moguće razine kolektivnog pregovaranja;
2. vezanjem brojem članova sindikata čija se reprezentativnost „prigodno“ utvrđuje za ukupan broj radnika umjesto za ukupan broj članova sindikata koji djeluju na području za koje se pregovara;
3. različitim su kriterijima i uvjetima za sindikate i poslodavce i povoljnijim kriterijima za poslodavce koji ovim zakonom u smislu kolektivnog pregovaranja dobivaju i dodatno pravo;
4. zadiranjem u autonomiju sindikata davanjem prava poslodavcima da pokreću postupak utvrđivanja reprezentativnosti sindikata za kolektivno pregovaranje;
5. produbljujući nedoumicu iz zakona o radu u svezi sa strukovnim sindikalnim organiziranjem i kolektivnim strukovnim pregovaranjem;
6. prešutnim administrativnim prisiljavanjem sindikata na udruživanje mimo iskaza njihove slobodne volje, posebno u slučaju nacionalnih središnjica i nacionalnog tripartitnog tijela;
7. utvrđivanjem reprezentativnosti sindikata na lokalnoj razini za sudjelovanje za u lokalnim tripartitnim tijelima iako Sporazum o osnivanju Gospodarsko-socijalnog vijeća od 03. veljače 2012. ni jednom svojom odredbom ne obvezuje na osnivanje lokalnih Gospodarsko socijalnih vijeća, nego samo sugerira njihovo osnivanje prepuštajući odluku socijalnim partnerima;
8. pogodovanjem sindikalnim središnjicama u koje su udruženi uglavnom sindikati javnog sektora i koje imaju stabilno članstvo;
9. diskriminacijom sindikalnih središnjica u koje su udruženi sindikati pretežito realnog sektora;
10. i odredbom iz stavka 1. Članka 10. koja regulira gubitak reprezentativnosti u slučaju da reprezentativan sindikat odbije kolektivno pregovarati;
11. nedefiniranim izrazom „plaćena članarina“ ovjerena od poslodavca za po Povjerenstvu određeni mjesec uz neriješeno pitanje radnika članova sindikata koji su na dugotrajnom bolovanju i onih koji mjesecima ne dobivaju plaću, umirovljeni radnici, tajni članovi, izravni članovi i dr.;
12. potiho uvođenje sindikalnog monizma u hrvatski pokret pod parolom sindikalnih integracija i;
13. produbljivanju rascjepa između javnog i privatnog sektora te velikoj razlici u težini kriterija za reprezentativnost za kolektivno pregovaranje u javnom i privatnom sektoru.
Pitanje pravnog uređenja reprezentativnosti sindikata i njenog „sadržaja“ (iako je ista samo element svojstva pravne osobnosti op. a.) od velike je važnosti za hrvatski sindikalni pokret, jer na transparentnosti i strukturi djelovanja sindikata kako socijalnog partnera se temelji njegova moralna vjerodostojnost i moralna struktura socijalnog dijaloga u kojem kao partner sudjeluje. Ideja o tomu nije nova. Unutar sindikalnog pokreta se pojavila zajedno s pojavom slobodnih sindikata, na samim počecima sindikalnog pluralizma u Hrvatskoj, 1990 godine, kada su predstavnici tada dvije postojeće središnjice, uviđajući socijalnu potrebu na tržištu rada predstavnici dvije tada postojeće sindikalne središnjice (KNSH i SSH), su prvom Ministru rada Republike Hrvatske predložili donošenje Zakona o sindikatima kojim bi se uredilo pitanje sindikalnog djelovanja i kolektivnog pregovaranja, i koji bi trebao biti suglasan s Ustavom RH i konvencijama Međunarodne organizacije rada, (koje sa strane Republike Hrvatske još nisu bile ratificirane) te koji bi trebao biti poticajan za razvoj sindikalnog pokreta.
Nakon dva desetljeća razvoja sindikalnog pokreta, socijalnog dijaloga i procesa te uz sve probleme, više stotina sklopljenih kolektivnih ugovora, umjesto zakona koji će biti nadgradnja Zakonu o radu donesen je zakon koji derogira brojne njegove odredbe i koji se percipira kao destruktivan i u velikoj mjeri poguban po sindikalni pokret, te je zbog proizvođenja štetnih učinaka neodrživ.
4. Pokretanje postupka utvrđivanja reprezentativnosti sindikata od strane trećih lica
Kao poseban problem u citiranim odredbama Zakona javlja se mogućnost zahtjeva za utvrđivanje reprezentativnosti sindikata (koja pripada samo i jedino sindikatima), od strane poslodavaca. Naime, prema tim odredbama, ako iz bilo kojeg razloga sindikati ne postignu sporazum oko pregovaračkog odbora za kolektivni ugovor na području na kojem djeluju dva ili više sindikata, reprezentativnost za kolektivno pregovaranje tih sindikata utvrđuje Povjerenstvo, što samo po sebi nije sporno. Međutim sporno je, moralno upitno i nedopustivo, uređenje prava na pokretanje postupka za utvrđivanje reprezentativnosti. Naime, kada na području za koje se ima pregovarati djeluju dva ili više sindikata, postupak utvrđivanja reprezentativnosti pored svakog na tom području djelujućeg sindikata ima pravo pokrenuti i poslodavac. U duhu odredaba konvencija Međunarodne organizacije rada, Ustava Republike Hrvatske i Zakona o radu, to je autonomno i autentično pravo i nadležnost sindikata. Davanje tog prava poslodavcima u naravi stvari znači derogiranje propisa višeg ranga i udar na prava, slobode i autonomiju sindikata, a budući da se radi o socijalnim partnerima, odnosno društvenim tvorevinama ako je riječ o udruzi poslodavaca, moralno je nedopustivo i neprihvatljivo.
5. Strukovno organiziranje i strukovni sindikati
Dvojba oko strukovnog sindikalnog organiziranja i strukovnog kolektivnog pregovaranja u Hrvatskoj koja je nastala kod odnosa između prava na organiziranje i pregovaranje, u odredbama izvornog Zakona o radu, a koje se odnose na obvezu kolektivnog pregovaranja. Sukladno istim odredbama radnici slobodno utemeljuju svoja udruženja i sindikate unutar iste struke, ali što je s odredbom iz Zakona o radu koja sindikat obvezuje na kolektivno pregovaranje? Prema odredbi iz stavka 5. Članka 186. izvornog Zakona o radu iz 1995. godine, predstavnici strukovnih sindikata nisu mogli biti isključeni iz kolektivnog pregovaranja i sklapanja kolektivnih ugovora, jer je ta odredba predvidjela institut socijalnih izbora u slučaju nepostizanja sporazuma oko sastava pregovaračkog odbora među sindikatima koji djeluju na području za koje se pregovara. Strukovni sindikati su apsolutno reprezentativni na razini struke, ali su apsolutno manjinski na razini grane i na nacionalnoj razini. Iznimka su samo dva sindikata od preko dvjesto osamdeset sindikata, od čega je oko 20% strukovnih, su reprezentativni na sve tri razine.
U formalno pravnom smislu, udaljenje strukovnih sindikata od sudjelovanja u kolektivnom pregovaranju dogodilo se izmjenama i dopunama Zakona o radu iz 2003. godine, kojima je ukinut institut socijalnih izbora u slučaju nepostizanja sporazuma oko sastava pregovaračkog odbora među sindikatima koji djeluju na području za koje se pregovara. U praktičnom i drugom smislu ovim izmjenama i dopunama Zakona o radu strukovni sindikati kao „mali sindikati“ (veliki ne mogu biti, jer ih ograničava obim struke) su izvađeni iz jednakosti i kod kolektivnog pregovaranja, prepušteni dobroj volji i milosti „velikih sindikata“. Odredbom Zakona „… Reprezentativnim sindikatom smatra se sindikat koji kod poslodavca ili na području odnosno razini za koje se sklapa kolektivni ugovor ima najmanje dvadeset posto radnika članova od ukupnog broja sindikalno organiziranih radnika zaposlenih kod poslodavca ili poslodavaca koji posluju na području, odnosno za koje se sklapa kolektivni ugovor“ iz stavka 2. članka 8., strukovni sindikati kao kolektivni radnički entiteti koji po Ustavu i Zakonu o radu imaju svojstvo kolektivne pravne osobe te pravo i obvezu kolektivnog pregovaranja, definitivno se bacaju na marginu sustava, isključuju se iz procesa i dovodi se u pitanje smisao njihova postojanja kao interesnih udruga na tržištu rada. U konačnici, ostaje im djelovanje kao udruga građana bez prava na kolektivno pregovaranje u svrhu zaštite svojih interesa ili se udruživati izvan slobode udruživanja i izbora oblika udruge, bez iskaza slobodne volje; iz nužde ili po anti etičkom načelu „uzmi ili ostavi“.
Socijalna etika je etika socijalnih odnosa čimbenika određenog društva i etika odnosa interesa socijalnih partnera sudionika u socijalnom dijalogu. U tom kontekstu na ovom naoko perifernom pitanju, koje u ukupnosti socijalnog dijaloga u Hrvatskoj to i možda jest, se oslikava unutarnja moralna struktura društva i partnera sudionika u kreiranju i donošenju ovoga zakona. Bilo kakav oblik eliminacije manjega u strukturi raspodjele moći je socijalno etički nedopustiv, a pokriće može imati samo u zloupotrebi moći, što se očituje kod donošenja ovog zakona. Ideja o zakonu o sindikatima i strukovnom sindikalnom organiziranju i pregovaranju na razini struke nije nova. Ona traje od utemeljenja tržišta rada u Hrvatskoj, kada su predstavnici novoutemeljene sindikalne središnjice, Konfederacije nezavisnih sindikata Hrvatske i od ranije naslijeđene (tada u fazi transformiranja), Saveza samostalnih sindikata Hrvatske ukazali na potrebu izrade takvog zakona. U pred prijedlogu je stajalo da u zakonu svakako trebaju biti odredbe koje će svakom dopuštenom obliku radničkog interesnog organiziranja biti zajamčeno i kolektivno pregovaranje. Kod uređenja ovog pitanja koje nije sudbinsko ni za sindikalni pokret ni za društvo u cjelini jasno se očitavaju konfuzija i nenačelnost u moralnoj strukturi partnera sudionika u donošenju opće obvezujuće odluke. Sa sindikalne strane gledano taj problem je najizraženijim u javnim djelatnostima, posebno u zdravstvu, državnoj upravi i dr. gdje su gotovo 2/3 sindikata strukovni sindikati. Od ukupnog broja tih sindikata tri ili četiri prema odredbama Zakona o kriterijima za sudjelovanje u tripartitnim tijelima mogu postati reprezentativni za sudjelovanje u kolektivnom pregovaranju na nacionalnoj razini.
I dalje neosnovano ograničavanje temeljnih sindikalnih aktivnosti
Zaključno, nacrt konačnog prijedloga Zakona u bitnome ne donosi ništa nova u smislu sadržajnog popravka postojećeg Zakona, no ipak valja priznati da se u njemu nalaze stanovita periferna poboljšanja u odnosu na postojeći Zakon. No, međutim, niti postojeći Zakon niti nacrt novoga ne sadrže odredbe koje premošćuju jaz i nedoumice između ZOR-a i ovog Zakona. To se posebno odnosi na prijepor i dvojbe oko:
– Tarifnog legitimiteta i tarifne sposobnosti. Kakva je tarifna sposobnost skupine od 10 punoljetnih poslovno sposobnih ljudi koji čak ne moraju biti u radnom odnosu, a nakon upisa u registar obvezni su kolektivno pregovarati, jer ih na to obvezuje Zakon o radu.
– Strukovnog organiziranja i strukovnog pregovaranja. Naime, ZOR dopušta strukovno organiziranje, ali ne dopušta strukovno pregovaranje. Samo dva strukovna sindikata imaju ekskluzivno pravo kolektivnog pregovaranja
– Pokretanje industrijskih akcija. Industrijske akcije imaju pravo organizirati i provoditi samo reprezentativni sindikati, odnosno oni koji su prešli cenzus od 20%. Konačno gotovo su u pravu oni koji tvrde da je zakon korak dalje u devastaciji sustava kolektivnog pregovaranja.
