Prelazak iz planske na tržišnu privredu u Hrvatskoj je praćen kojekakvim idejama, tako, na primjer, onoj o dvije stotine obitelji kojima treba prepustiti nacionalno bogatstvo pa će one, poput lokomotiva, povući cijelu Hrvatsku naprijed. Javili su se također prijedlozi o podjeli Hrvatske na staleže te druge umotvorine, poput razvrstavanja građana Hrvatske na stoku krupnog i sitnog zuba. Znamo kako je to završilo. Imamo nekoliko stotina obitelji koje su se obogatile uglavnom na mutan način, ali su one Hrvatsku gurnule ne naprijed, već natrag. Ali najomiljenija je ideja o privatizaciji kao univerzalnom sredstvu koje će stvoriti profitabilne i propulzivne tvrtke i koje će uz pomoć nevidljive ruke tržišta na čaroban način uskladiti sva gospodarska kretanja.
Najnovija događanja govore nam da se u Hrvatskoj događaji odvijaju ponekad suprotno od naših očekivanja. Privatno vlasništvo i privatizacija nisu uvijek uspješni pa tako dvije naše najveće tvrtke opasno glavinjaju. Nekada ponos hrvatskog gospodarstva, INA, nakon privatizacije je devastirana i od kompanije koja se bavila istraživanjem i proizvodnjom nafte i naftnih derivata malo po malo svodi se na benzinske pumpe na kojima se prodaje gorivo mađarskog poluvlasnika. Očito je odluka o privatizaciji INE bila brzopleta, a situacija je dodatno pogoršana time što je njena prodaja bila prožeta korupcijom. Voda je došla do grla, treba spasiti ono što je od INE ostalo i sada se javlja država koja želi otkupiti ono što je nekad prodala. Problem je u tome što je novac dobiven od prodaje INE spiskan, u državnoj blagajni sredstava za kupnju nema, pa se fantazira o kupnji INE bez novca. Malo po malo i autori te ideje uviđaju njenu besmislenost pa se o njoj u zadnje vrijeme ni ne govori. A problem ostaje. INA je s privatizacijom ako već ne upropaštena, a ono na najboljem putu da to bude.
Agrokor, najveći poslodavac u Hrvatskoj, još je jedan žalostan dokaz da privatno vlasništvo nije uvijek recept za uspjeh. Dugovi tog diva, što dobavljačima, što bankama gotovo da dostižu deset posto godišnjeg hrvatskog bruto društvenog proizvoda. Očito privatni vlasnik i privatni vlasnici nisu u stanju sami izvući posrnulu tvrtku pa se opet javlja država, koja je navodno loš gospodar i koja bi sada trebala učiniti ono što privatno vlasništvo nije moglo. Na brzinu se donosi Lex Agrokor, koji ne govori kako izvući Agrokor iz krize, a da se ne angažiraju sredstva poreznih obveznika. Najveći pak vjerovnici, prije svega banke, postavljaju svog prinudnog upravitelja koji treba restrukturirati Agrokor. Svi znamo što to znači. Dijeljenje otkaza i smanjenje plaća običnih radnika, koje ionako nisu bog zna kakve. Tako će prema svemu sudeći, ceh u toj još jednoj žalosnoj hrvatskoj priči ponovno platiti radnici, a ne nesposobni vlasnici. Naravno, jer banke postavljaju svog čovjeka ne zato da zaštite radnika, već kapital.
Privatno vlasništvo u razvijenim zemljama uspješno funkcionira. Nažalost, ne i u Hrvatskoj koja na ljestvici korumpiranih zemalja zauzima visoko mjesto. Dodajmo tome sloj političara, koji dolazak na vlast koriste prije svega za svoj probitak te privatne vlasnike, koji se u poštenoj tržišnoj utakmici ne snalaze pa na kraju dolazimo do rezultata: kraha hrvatskog nakaradnog neoliberalizma. Umjesto da privatno vlasništvo i privatna inicijativa budu pokretač razvoja, država ili prinudni upravitelji moraju uskakati kako bi spasili to što je privatno vlasništvo upropastilo.
