KRIZA SOCIJALDEMOKRACIJE I BORBA SINDIKATA

KRIZA SOCIJALDEMOKRACIJE I BORBA SINDIKATA

U razvoju društva tijekom povijesti zabilježeni su mnogi usponi i padovi, ali je ipak glavna usmjerenost išla prema razvoju socijalne pravde i razvoju socijaldemokracije. Ovaj je model najprisutniji u zemljama Europske unije, a koncept razvoja nacionalnih država našao je svoje uzore u najrazvijenijim socijaldemokratskim državama EU. U širenju i razvoju socijaldemokracije manja je uloga država, a kroz povijest je dokazano da su poticatelji humanih razvoja i humanih odnosa na radu uvijek bili sindikati. Mnogi razvojni modeli gospodarstva, posebno u kriznim vremenima, izgovore za nastanak krize traže u „pretjerano“ visokim radničkim pravima i beneficijama te se izmišljaju razni mehanizmi kojima bi se prava umanjilo, pod izlikom da su upravo prava radnika prepreka za zapošljavanje ili za gospodarski razvoj. No, samo površni pogled u povijest ove hipoteze demantira.

Sindikati nositelji socijalnog razvoja

Socijaldemokracija je ujedno najprihvatljiviji razvojni oblik društva za širenje i jačanje prava radnika i širenje i jačanje sindikata. Tijekom povijesti su u svojem razvoju sindikati u Europi prolazili razne pritiske autoritarnih političkih sustava, ali je, unatoč tome, očuvan socijaldemokratski model tržišta rada te je i danas Europska unija mjesto najugodnije za rad i život. Socijaldemokratska načela su, zahvaljujući jakim sindikatima u EU postala dio političkih načela nacionalnih država, a ujedno su, kao nigdje drugdje u svijetu, postala dio strateškog opredjeljenja najznačajnijih tijela Europske unije. Širenjem Europske unije u posljednjih 15 godina socijaldemokratska načela su se proširila i na one sustave koji ih nikada ranije nisu poznavali.

U širenju i razvoju socijaldemokracije manja je uloga država, a tijekom povijesti je dokazano da su poticatelji humanih razvoja i humanih odnosa na radu uvijek bili sindikati. Oni su predvodnici onoga što je dobro za radnike, ali i čuvari prava u onim trenucima kada su vremena loša, kada su radnička prava izložena napadima ili kada se masovno žele ukinuti. Stoga je, s povijesnog gledišta razvoja društva i uspostave socijalno pravednih odnosa, uloga sindikata u povijesti nezamjenjiva. Mnogi razvojni modeli gospodarstva, posebno u kriznim vremenima, izgovore za nastanak krize traže u „pretjerano“ visokim radničkim pravima i beneficijama te se izmišljaju razni mehanizmi kojima bi se prava umanjila, pod izlikom da su upravo prava radnika prepreka za zapošljavanje ili za gospodarski razvoj. No, samo površni pogled u povijest ove hipoteze demantira.

Upravo radnička prava predstavljaju jamstvo gospodarskog rasta. Bogate i razvijene zemlje to znaju i primjenjuju u praksi. Dugoročno, društvo se ne može razvijati bez stabilnog i korektnog odnosa i socijalnog dijaloga radnika i poslodavaca, jer samo takav odnos jamči napredak. Traženje ili kopiranje tuđih rješenja uvijek je loše završavalo za nacionalna gospodarstva, jer se rješenja za gospodarski razvoj traže u društvima u kojima ih treba primijeniti, a ne u nekim drugim društvima. Svako društvo ima svoje specifičnosti, svoje prednosti i nedostatke, svoje jedinstvene resurse i svoje ljude koji se razlikuju od ostalih.

Kapital ovladava (socijal)demokracijom

Stoga i sindikati, kao socijalno orijentirane društvene organizacije, nemaju iste strateške ciljeve u svim zemljama, niti u borbi za njihovo ostvarenje koriste iste metode i sredstva. Neke zemlje imaju formalno uređeno djelovanje sindikata, a druge im prepuštaju samostalno djelovanje u okviru međunarodno usvojenih dokumenata (Europska socijalna povelja, Konvencije MOR-a i dr.). No, zajedničko načelo djelovanja sindikata koje trebaju poštivati sve zemlje članice EU jest da je miješanje u rad i djelovanje sindikata strogo zabranjeno. Dosezi ovog načela također su različiti. Naime, povijesno gledano, sindikati su bili podvrgnuti raznim pritiscima sa svrhom da se područjem radničkih prava koje oni pokrivaju potpuno ovlada i da se sindikati učine suvišnima. Do danas, unatoč brojnim pokušajima, to nikada nikome nije uspjelo. Sindikati su preživjeli i ostali glavni nositelji borbe za radnička prava i razvoj socijaldemokracije.

No, u novije vrijeme, u krizi koja je zahvatila veliki dio EU, ali i svijeta, nastaje sve veća neravnoteža između kapitalizma i demokracije. To bitno utječe i na uvjete i izbor instrumenata koje sindikati danas imaju na raspolaganju, a vezani su za borbenu tradiciju radničkog pokreta u cjelini. Stoga je danas, više nego ikada ranije, i socijaldemokracija u velikoj krizi. Očito, u traženju izlaza iz krize, da bi i dalje zadržala svoju političku važnost, socijaldemokracija će morati tražiti put za uspostavu ravnoteže između svoje univerzalne ideje o demokraciji i interesa kapitala.

Socijaldemokraciji se podmeću nedostaci kapitalizma

Pogledom u povijest, vidljivo je da je upravo socijaldemokracija u vrijeme nakon Drugog svjetskog rata vrlo uspješno uspjela obuzdati interese surovog kapitala. Upravo u tom razdoblju, uz život socijaldemokratskih ideja, stvorena su društva s vrlo razvijenim socijalno-tržišnim kapitalizmom i visokim stupnjem razvoja radničkih prava. Razdoblje nakon Drugog svjetskog rata bilo je plodonosno, kako u razvoju sindikata u EU (bez zemalja srednje i istočne Europe), tako i u donošenju značajnih međunarodnih propisa koji su temelj sindikalnog rada i razvoja (Konvencije MOR-a). Upravo u tom razdoblju socijalna i radnička prava doživjela su svoj procvat, a sindikati su dobili svoju ulogu u stvaranju socijalno-tržišnog gospodarskog modela. To je bilo vrijeme razvoja radničke participacije u odlučivanju, koju je kao model prihvatila većina zemalja EU. To vrijeme se s pravom može nazvati „zlatno doba razvoja socijaldemokracije“. Danas, u vrijeme ekonomske krize, zamjetna je i sve veća kriza socijaldemokratske ideje. Ona kod sve većeg broja neistomišljenika izaziva otpore, često nepravedno optužena za društvene probleme. Snaga socijaldemokratske ideje kroz povijest mjerena je snagom radničke klase da pokaže svoju moć u mobilizaciji masa. Mobilizacija masa ne mora uvijek biti izražena kroz otpor, ona može biti okrenuta vrijednostima i zajedničkoj ideji koju je masa ljudi spremna promovirati i braniti kao svoju.

Ravnoteža moći socijaldemokracije i kapitalizma danas je narušena više nego ikad ranije. Demonizacija države i glorifikacija kapitala i tržišta sve više razara socijalne države. Četrdeset godina neoliberalističkih politika narušilo je redistribuciju društvenih dobara i novca, podijelile su društva i jako oslabile države. Multinacionalne kompanije i velike banke nisu samo izobličile tržišta, nego su dovele do takvog stanja u kojemu demokratski sustavi više nisu u stanju uspješno kontrolirati globalne financijske tijekove. Tako je svojevrsno zajedništvo demokracije i kapitalizma došlo do nužnog završetka. 

Tržišta i profit ispred države i demokracije?

Neoliberalisti smatraju da tržišta moraju biti iznad država ukoliko se želi stvarati bogatstvo. Posljedica takvog pristupa je ta da je država gurnuta u tzv. slugansku funkciju u odnosu na tržište. „Demokracija na usluzi tržištu“ je parola koja je rođena u zemlji koja je bila među prvim začetnicama socijaldemokracije te danas i ona mijenja svoje lice. To bi zapravo značilo da se demokracija pretvara u svojevrsnu radionicu za popravak tržišta, a to je daleko od izvorne ideje demokracije. Ako se demokracija usudi izbaviti iz tog odnosa podaništva, tada nastupaju tehnokratske elite koje kroz tzv. „nove“ vlade discipliniraju neposlušna društva.

Na razvoj socijaldemokracije takav razvoj ostavlja velike posljedice. Nacionalne države koje su nagrizene globalnim izazovima nemaju snage nositi se s divljim financijskim tržištima, a nacionalni parlamenti imaju sve manju moć. U borbi za hvatanjem ravnoteže u globalnom poretku, nacionalne vlade češće nego prije posežu za instrumentima i uzorima koji se uvoze, a manje traže ideje o razvoju i prosperitetu u vlastitoj sredini. Brzi tempo promjena od nacionalnih država traži brzu prilagodbu globalnim idejama, tako da one sve više prihvaćaju apstraktna pravila kao svoja pravila, okreću se nekim univerzalnim, tuđim vrijednostima, a odluke sve užeg kruga elita sve su manje prihvatljive većini ljudi. Sve više je na djelu individualistička logika prosperiteta, a sve manje je prisutan prosperitet društva. Tehnokratski centri moći sve više priječe razvoj direktne demokracije, a nedostatak solidarnosti slabi veze među skupinama koje u osnovi svojeg djelovanja imaju demokratski pristup. Socijalni konflikti su sve češći, ali s manje rezultata. Tako je vidljivo da su u nekim zemljama skupine protivnika neoliberalnih metoda imale dugotrajne (krvave) sukobe koji nisu dali rezultata. Tehnokratska moć bila je jača i globalni financijski kapitalizam je pobijedio.

Mini poslovi za mini plaću – za mini život

Socijalni kapital je, u odnosu na financijski, u mnogim zemljama privremeno poražen. Kao odgovor na ekonomsku krizu, mnoge su države upravo u vrijeme krize socijaldemokracije uvele do tada nepoznate oblike rada. Tako je, npr. poznat model rada razvijen u Njemačkoj „mini poslovi za mini plaću“ koji danas obuhvaća 7,500.000 radnika, a sastoji se u tome da je zakonom određen najveći iznos plaće od 450 eura, na koji poslodavci ne plaćaju poreze i socijalne doprinose. Takav model odgovara poslodavcima, ali ne i radnicima. Uveo ga je poznati socijaldemokrat. G. S. prije deset godina, a danas je od radnika napravio nove siromahe. Naime, „mini plaća“ osam je puta manja od prosječne mjesečne zarade u Njemačkoj, a mini poslovi uzeli su toliko maha da od cjelokupne ponude novih slobodnih radnih mjesta na tržištu rada 25% čine mini poslovi. Mnogi socijalno orijentirani političari ovaj model rada smatraju najagresivnijim napadom na radnička prava i europski socijalni standard. Iako sindikati u Njemačkoj tvrde da je to damping koji je radnike uveo u skupinu siromašnih, danas su 40% svih poslova u zapadnom dijelu Njemačke ovakvi „mini poslovi“. Očito, i ovdje je demokracija u službi tržišta i nagriza same temelje radničkih prava. Ideja „mini poslova“ širi se izmišljanjem i navođenjem raznih razloga od liberalno orijentiranih političara. Službene izlike obično su u velikoj nezaposlenosti ili financijskim teškoćama gospodarstva, a stvarne su u pozadini namjera da se kriza socijaldemokracije još više produbi i demokracija još više oslabi, ako ne i uništi.

Svi radnici i građani trebaju dati doprinos

Kako izaći iz toga? Kao što je već navedeno, sindikati kao predvodnici u zaštiti radnika pružaju otpor ovakvim modelima rada. Nedavno su, na temelju iskustava sindikata iz Njemačke i susjedne Slovenije, sindikalne središnjice u RH oštro rekle „NE“ promjenama ZOR-a i uvođenju „povremenog i privremenog zapošljavanja“ u Hrvatskoj. Prijetnja generalnim štrajkom privremeno je zaustavila ove inicijative. No, rezultat je privremen. Nove inicijative i novi oblici rada i nadalje se promoviraju za spas gospodarstva. Radni odnos se, kao i u ostalim zemljama, sve više individualizira, a kolektivna zaštita radnika kroz kolektivne ugovore sve više slabi. Već sklopljeni kolektivni ugovori se raskidaju, a novi se ne sklapaju ili se sklapaju s osjetno nižim pravima, što radnike dovodi u podanički, a ne ravnopravan odnos sa kapitalom.

Dok je privatni sektor svoju katarzu u smanjenju prava gotovo prošao i stabilizirao se na niskim pravima, javni sektor tek će je morati proći. Takav neujednačeni pristup nerijetko stvara duboke podjele među radnicima, što se očituje i na podijeljenosti sindikata. Sindikalno jedinstvo rijetko je kada vidljivo. Češće se realiziraju sukobi. Takva situacija nije odraz sindikalnih neslaganja oko bitnih pitanja, nego je odraz stanja društva i socijalnog konflikta koji teži prema socijalnoj pravdi. To slabi otpor masa koje su važne za prevladavanje krize socijaldemokracije. Siromašni radnici nerijetko su ucijenjeni golim opstankom u situaciji potpune pasivnosti da bi zaštitili nužnu ljudsku egzistenciju.

S druge strane, tehnokratske i birokratske strukture nameću se ispred legalno, od naroda izabranog parlamenta i ne dopuštaju oslobađanje prostora za socijaldemokratsku inicijativu kroz socijalni dijalog. Ispod površine prividne pasivnosti obavlja se pravi rat na razini ljudske svijesti osiromašenih i nezaposlenih radnika koji tehnokratske i političke elite ne doživljavaju kao društvene autoritete. Posljednje najave sindikalnih središnjica objedinjuju ovo opće nezadovoljstvo koje će se manifestirati tek ako se radnici, članovi sindikata, odluče za generalni štrajk. Odluke radnika bit će povijesno važne, ne samo za njih, nego i za budućnost sindikata u Hrvatskoj, Europi i svijetu. Odluke radnika će dalje oslabjeti ili ojačati ideju socijaldemokracije i spriječiti dublju krizu socijalnih ideja u razvoju i zaštiti radničkih prava.