Liječnici s dva posla?

Nekoliko dana prije prvog aprila čuli smo još nešto što zvuči kao šala, ali nije. Ministar zdravlja je uputio u javnu raspravu novi pravilnik o dopunskom radu zdravstvenih radnika, prema kojem bi mogućnost obavljanja poslova kod privatnog poslodavca mogli imati svi liječnici i drugi zdravstveni radnici zaposleni u zdravstvenoj ustanovi, uz odobrenje ravnatelja. Izgleda da nije šala jer navodi se kako bi oni mogli ostvariti dodatni prihod, odnosno kao mjera kojom bi se pokušalo zadržati liječnike da ostanu raditi u Hrvatskoj.

Dakle, plaćat ću te i dalje malo, a ako nisi zadovoljan, idi raditi još 8 sati kod drugoga. Ovime se ustvari radnicima javnog sektora omogućuje da rade za konkurenciju. Obrazovao sam te, plaćam te, a još te potičem da radiš za konkurenciju. Koja će biti kvaliteta rada liječnika u javnoj ustanovi ako prije ili nakon svojeg rada još ide raditi na satnicu kod privatnika. Hoće li u prvoj smjeni razmišljati o popodnevnom radu kod privatnika, ili će spavati od umora dok nakon prve smjene kod privatnika radi drugu šihtu u javnom sektoru? Smije li ih se na takav tempo uopće tjerati kao radnike? To je čak zakonom načelno zabranjeno, a u našem zdravstvu bi to poticali.

Pokušava se prikazati da javno i privatno zdravstvo nisu konkurencija. A jesu, jer privatno pokušava preuzeti što veći dio javnog zdravstva. Ovo je samo potvrda puta prema situaciji u kojoj će liječnici na plaći javnog sektora obavljati privatnu praksu u javnim bolnicama s instrumentima milijunske vrijednosti koje financiraju građani, da bi u konačnici zdravstvo bilo privatizirano. Ako netko želi biti privatnik, neka bude, neka uloži svoja sredstva, neka sam kupi skupu opremu, neka ponese rizik pa ako tako uspije, svaka mu čast. No, ne može se biti privatnik u okviru javnog zdravstva i na teret poreznih obveznika.

Čudimo se kako naš zdravstveni sustav ne valja. Naravno da ne valja kad ga se sustavno uništava. Problem odlaska liječnika valja rješavati uvjetima njihovog rada i mogućnošću nalaženja kvalitetnog posla i napredovanja. Ali i pitanjem što je s njihovim besplatnim školovanjem ako žele otići u inozemstvo, iako i dalje uz razumne uvjete postoji potreba njihovog rada za one čijim novcem su se školovali. Da su morali platiti svoje školovanje 100 ili 200 tisuća eura, mnogi danas ne bi ni bili liječnici, niti bi imali znanja koja mogu bolje prodati u inozemstvu.