Poplava je poharala istok Hrvatske. Domovi mnogih bili su pod vodom, ili su još uvijek, zajedno s njihovom cjelokupnom imovinom. Građani su samo s vrećicama jedva izbjegli pogibelji i sada su u raznim športskim i drugim dvoranama, kod rodbine, prijatelja, poznanika, nepoznatih dobrih ljudi, i čekaju trenutak kada se mogu vratiti.
Tim ljudima treba sve, od hrane, namještaja, kućanskih aparata i posteljine, odjeće, obuće, novca pa do sanacije kuća. Ne treba puno opisivati svu njihovu nesreću i tragediju. Pomoć trebaju i dalje. Pritom doista nije važno da to negdje bude i zabilježeno, objavljeno. Važno je pomoći jer ljudi u nevolji, ljudi u potrebi trebaju našu pomoć.
Neopravdano i kontraproduktivno
Promjene radnog zakonodavstva trebale bi se odvijati isključivo u suglasnosti sa socijalnim partnerima. Hrvatsko tržište rada u ovom trenutku već je jednako fleksibilno poput njemačkog. Svaka daljnja reforma tržišta rada vođena je samo ideološkom tvrdnjom o potrebi daljnje fleksibilizacije. Mora biti temeljena na konkretnim podacima i analizama o tome koji instituti, i iz kojih razloga, predstavljaju objektivni problem za gospodarstvo.
Radnici podnijeli najveći teret krize
Kod nas se također namjerno zanemaruje preporuka Komisije o potrebi „preispitivanja sustava određivanja plaća“. Neto plaće u Hrvatskoj u posljednjih pet kriznih godina nisu realno povećavane, što govori da su radnici podnijeli najveći teret krize. Iz tih razloga svako daljnje smanjivanje neto plaća bilo bi ekonomski neopravdano i kontraproduktivno.
Također se zanemaruje preporuka Komisije da je pri produženju radnog vijeka nužno voditi računa o prethodnom stvaranju mogućnosti za starije radnike kako bi zaista i ostali na tržištu rada, jer će u suprotnome očekivani učinci na mirovinski sustav i javne financije izostati. Jer tko se može složiti s povećanjem dobi za umirovljenje na 67 godina? Tko se može složiti sa skraćivanjem prijelaznog razdoblja, kad ono u Hrvatskoj još uvijek nije opravdano demografskim kretanjima?
Minimum volje za poslušati druge?
Jednom godišnje Hrvatska udruga poslodavaca organizira Dan poduzetnika. Političari dođu, odrade govoranciju i odu. Velika većina građana smatra da nas poduzetnici trebaju izvući iz krize. Političari i tu prednjače, puna su im usta podrške. No, komunikacija je jednostrana. Na skup su došli i najveći gospodarstvenici, i mali i srednji poduzetnici. Iz svih krajeva Hrvatske. I oni imaju svojih obveza. No, došli su vidjeti i čuti one koji im kroje pravila igre.
Zašto ti koji kroje pravila nemaju bar jednom godišnje minimum volje poslušati i one u koje se zaklinju?
