Inicijativa sindikata “67 je previše” predala je 13. lipnja ove godine u Hrvatski sabor 748.624 potpisa građana za referendum protiv nastavka mirovinske reforme usmjerene dizanju granice starosne mirovine na 67 godina i dodatnog kažnjavanja ranijeg umirovljenja. Unatoč lošim prognozama, ne samo vremenskim, zajedno s građanima sindikati su uspjeli. Uspjeli su prikupiti dovoljan broj potpisa, ali i barem malo trgnuti sve nas iz apatične kaljuže u kojoj se godinama namačemo.
Potpisi su provjereni i predani, a idući potez je na vlasti. Zvuči točno, a koliko je pogrešno. Potpisi su prikupljeni, zakon je jasan i daljnji postupci bi trebali biti čisti automatizam. Ali ne, kad narod nešto traži, ta situacija se mora studiozno analizirati. Tek trebamo vidjeti koji će biti potezi Vlade, najmanje šahovski. Kamo sreće da svemu pristupaju s takvom pozornošću.
Prvi potez povlači ministar rada i sada sve poziva na dijalog. Nakon što godinama nema pravog dijaloga, nakon što su sindikati svim vladama iskazivali svoje protivljenje; na sastancima, dopisima, prosvjedima, na kraju sa 748.624 potpisa građana za referendum, sada bi Vlada ponovno razgovarala. To je kao kad vodiš i primiš tri gola na kraju utakmice pa kažeš :“E, dečki, daj ajmo ispočetka“.
Drugi potez je prebrojavanje potpisa. Svim našim saborskim zastupnicima su transparentnost i integritet najvažnije stvari u životu, jer oni nikada nisu promijenili vlastito mišljenje, a kamoli stranku. Sad će svi uzeti povećala u ruke i noćima pod stolnim lampama provjeravati svaki potpis. Noću Sabor, znamo, najbolje radi. Možda je i saborski zastupnik jedno od noćnih zanimanja.
Treći potez je Ustavni sud. Ustavni sud treba procijeniti jesu li zahtjevi uopće sukladni Ustavu. Pazi sad! Ovo pitanje moglo bi se reflektirati na državni proračun. Dobro, ne ovaj ovogodišnji, ne ni iduće godine, ali za dva desetljeća trošak bi mogao biti 45 milijardi kuna. Ajme! Ustavni sud bi zaista trebao o tome nešto reći. Nema veze to što ne donosimo proračune dva desetljeća unaprijed, što nije donesen proračun za 2020., a kamoli za 2040., ali neka se Ustavni sud očituje jer to može imati utjecaj na proračun. Postoji li uopće ikakvo neproračunsko pitanje? Zar prodaja šuma i voda nema utjecaj na proračun, obrazovanje, vojska, zdravstvena zaštita? Može li narod u ovoj zemlji odlučivati o ičemu?
Stvari su postavljene naopako
Nije veći trošak, već je Vlada ustvari izračunala koliko ona nama namjerava uzeti, a ne mi njoj. Razlika od 45 milijardi kuna nije povećanje postojećih rashoda, već njihovo umanjenje. Vlada nije rekla da će smanjiti sredstva koja će prikupiti od nas iduća dva desetljeća, uzet će nam jednako i više, ali otvoreno kaže da u odnosu na postojeće uvjete kroz dva desetljeća na umirovljenicima želi dati 45 milijardi kuna manje. Time se ukazuje neistinom i opravdanje da se reformom želi povećati visina mirovina. Ali ako se „višak“ novca ne želi podijeliti, nego uzeti umirovljenicima, o kakvom to povećanju govorimo?
Činjenica je da niti jedna vlada ne želi napraviti reda, a uzet će nam koliko dopustimo. Što više dopustimo, to će manje reda biti. Dovoljno je samo 20 puta pomnožiti 6 milijardi kuna, koliko godišnje odlazi iz mirovinskih fondova na povlaštene mirovine, pa dođemo na 120 milijardi kuna za dva desetljeća. Što je onda naših malih 45, u odnosu na njihovih 120 milijardi.
Jedino pitanje koje bi si Ustavni sud trebao i sam postaviti jest ravnopravnost sadašnje generacije radnika u odnosu na prethodnu. Svakom novom mirovinskom reformom sadašnji radnici stavljaju se u neravnopravniji položaj u odnosu na prethodnike. Iako naša generacija sada uplaćuje za one od kojih su neki otišli u punu mirovinu i sa 50 godina, nama se prijete da ćemo u mirovinu sa 67. Gdje je tu međugeneracijska solidarnost i ravnopravnost generacija, ravnoteža danog i primljenog, gdje je tu jednakost pred zakonom, gdje je tu Ustav?
Ako su vladajući toliko dalekovidni, bolje da pokrenu sve druge nužne reforme, jer ovako otvoreno već dva desetljeća unaprijed priznaju poraz u natalitetnoj politici, zapošljavanju, radnim odnosima, gospodarstvu te zadržavanju mladih u domovini.
Na kraju, ovdje se vidi da samo oporba govori ono što narod misli, ali čim postane vlast, ona na to zaboravi. Sindikati su cijelo vrijeme bili protiv ovakve reforme. Sadašnja vlast ih pita što se nisu bunili 2014., aludirajući na to da su tada bili previše mekani prema njihovim suparnicima. Sindikati su i tada bili protiv, koristili druga sredstva, a kada nisu uspjeli ni na jedan drugi način, prije samog početka reforme koriste posljednje sredstvo. S druge strane, sadašnja vlast zaboravlja da je u vrijeme opozicije i ona bila protiv reforme, a sadašnja oporba da je za vrijeme vlasti bila za sličnu reformu. Slušaju li naši političari vlastiti narod samo dok se preko njegovih leđa penju na vlast? Kako osvajanjem vlasti svom narodu tako brzo okrenu leđa? Postanu li oholi, ili nam jednostavno netko drugi vlada? Netko koga u oporbi nisu morali slušati, ali na vlasti moraju.
U svakoj normalnoj zemlji 67 je previše, a 748.624 bi trebalo biti sasvim dovoljno. Jesmo li normalni? Barem malo? Vidjet ćemo.
