Usadile su nam se upute Stožera „Budimo odgovorni“ i „Ostanimo odgovorni“. Danas je vjerojatno najpotrebnija parola za sve nas „Budimo razumni“ ili „Ostanimo razumni“!
Pored svih vijesti i poluvijesti, istina i neistina, teško je sačuvati zdrav razum. Zdrav razum treba nam upravo da nastavimo ples po ivici između koronavirusa i normalnog života.
Uzmimo sve u obzir
Nije lako othrvati se pritisku, panici i depresiji, kada svaki dan zbrajamo novooboljele od korone; 200, 322, 154, 278… A koliko je umrlih; 1, 3, 5, 2? Nemojmo zaboraviti da ljudi u Hrvatskoj obolijevaju i od drugih, opasnijih bolesti. Dnevno u Hrvatskoj umire 145 ljudi, ne samo od korone. Svaki dan od srčanog i moždanog udara odnosno srčanih i krvožilnih bolesti umre 63 osobe, od karcinoma njih 39, jedna pogine u prometu, tri od nesretnog slučaja, najčešće običnog pada, dvije se ubiju… Svaki dan. Smrt je sastavni dio života. Razlika je samo to što inače rijetko govorimo o tome, a nikada nismo ovako zbrajali. Ako već uporno danas zbrajamo mrtve, griješimo kada brojimo samo one umrle od korone. Istina je, trebalo je osvijestiti građane, no upiranje samo na umrle od korone, osim što nas stavlja u stanje psihoze, nije čak ni fer prema ostalim preminulima. Zar njihova smrt manje znači? Zar njihov život manje vrijedi? Zašto se ne spomenemo i njih? Ispada – kao da nisi umro ako nisi umro od korone, a ako nemaš koronu, nisi ni bolestan.
Zanemaruje se zdravlje i osobni razvoj
Prava opasnost je što tisuće građana nisu mogle izvršiti nužne zdravstvene preglede i primiti važnu medicinsku skrb. Još veći broj podsvjesno odustaje potražiti liječničku pomoć. Događa se masovno zanemarivanje vlastitog zdravlja. Što će biti sa stotinama, bojimo se i tisućama ljudi ako će im prekasno biti utvrđen karcinom ili neka druga opasnija bolest; neće im na vrijeme biti pruženo nužno liječenje? Što će biti sa sve većim brojem onih koji sve dublje tonu u depresiju?
Na odgađanje brige o vlastitom zdravlju nadovezuje se i odgađanje važnih životnih odluka. U strahu i neizvjesnosti ljudi se zatvaraju u sebe, zatvaraju se u svoja četiri zida (ako imaju vlastite), neki se zavlače poput miševa u rupe. To nema samo negativne gospodarske efekte, može imati i šire, dalekosežnije posljedice. U konačnici, bit će zanimljivo vidjeti hoće li razina novorođene djece u idućim razdobljima biti ista, veća ili manja. Grubo zvuči, ali ako se rodi znatno manji broj djece, šteta je jednaka kao da je takav broj ljudi umro od korone.
Ne smije se negirati problem
Teško je biti normalan kad vas s jedne strane svakodnevno plaše, a s druge strane traže da nastavite živjeti dalje. Upravo stoga vrlo je važno biti priseban. Jer, ne smijemo ići ni u drugu krajnost, potpuno negiranje problema. Ne možemo se ponašati kao da se ništa ne događa. Moramo ostati razumni! Kao što ne mijemo dopustiti da nam u um ulazi svaki oboljeli, tako moramo u razumnim omjerima činiti sve što je moguće da se epidemija suzbija. Ne smijemo ni prosipati ljudske živote jer smo škrti žrtvovati malo vlastita komoditeta. Ne možemo govoriti da je bolest u potpunosti beznačajna, negirati prevenciju, ići pred staračke domove i kronične bolesnike kao da im nosimo cvijeće.
U našoj vlastitoj organizaciji članovi u podružnici umirovljenika ne mogu nastaviti druženja na koja su navikli. Tako je i s članovima Sloge od kojih su mnogi također starije dobi. Neki su vjerojatno i ljutiti zbog toga, jer sve je dobro dok je dobro. No, što ako se proširi korona i netko premine? Jednako tako, iako ih nije bilo moguće ni organizirati, nismo mogli riskirati da 41. susreti budu izvor epidemije, kao ni proslava naših 150 godina postojanja. Također, vrlo je izazovno odlučiti organizirati edukacije i seminare. Unatoč željama, jednostavno moramo biti razumni.
Dosljednost je važna
Posljednji test za mnoge bio je početak školske godine. Jedni roditelji nisu željeli dati svoju djecu u škole kao da oni odlučuju o tome, drugi pak ne žele nikakve mjere kao da opet oni sami odlučuju o tome. A djeca kao djeca, naviknu se na sve.
Ni Stožer ni Ministarstvo nisu puno pomogli. Čekali su do zadnjeg sata, nisu davali konkretne informacije, pustili špekulacije o raznim rješenjima, sve obavili velom tajne. Stoga sve više građana kritizira njihov rad. Ovdje nije problem u samim mjerama. Stožer, ministarstva i svi nadležni trebaju biti izvor transparentnosti, dosljednosti, razuma i odlučnosti. Ako nekome do petka navečer niste u stanju reći kako će njegovo dijete ići u ponedjeljak u školu, zakazali ste.
Problem je osjećaja (ne)pravednosti. Kod ovog svadba može biti, kod drugog ne, kod ovog će biti koncerta, a kod ovog u tramvaju moraš imati masku, ali navečer možeš u disko, kod ovog će djeca imati maske u školi, a kod drugog neće, kod trećeg neće biti ni škole. I tako stalno, s bolesti koja u par dana sama pješke pređe s jednog na drugi kraj naše prevelike zemlje. Nedostaje i prethodna objektivna rasprava i procjena što je od ključnog značaja za naš život. Gospodarstvo, školstvo, zdravstvo ili ugostiteljstvo, koncerti i zabava. Nikog ne treba ostaviti na cjedilu, do sada smo već trebali jasno odrediti prioritete dijelova društva koji moraju funkcionirati. U želji da se udovolji svima, nedostatak transparentnosti i dosljednosti, najveći je neprijatelj.
Svjetsko pitanje
Mnogi koji kritiziraju Stožer i Vladu nikako da shvate da koronakriza nije hrvatsko pitanje. Da je sve i čista zavjera, to je globalni fenomen u kojem glavnu riječ vode najjači. Odluči li se ponovno „lockdown“ (niti riječ nije naša), nemamo mi tu što pametovati. Još se izvlačimo nakon što smo se ljetos zacrvenjeli na karti Europe, kako bismo spasili barem dio turističke sezone. Hrvatska je tek jedan mali kotačić koji će se okrenuti kako će se okretati i oni veći.
Prilika za promjene
No, ova kriza ne mora biti samo izvor lošeg. Ona je šansa da sagledamo kakvo je naše društvo, globalno i lokalno. Da propitamo što je zaista vrijedno i važno za naše društvo? Da jasnije vidimo gdje je ono ranjivo i što to u njemu već dugo ne valja? Da se zapitamo može li profit i dalje biti njegov glavni pokretač? Razumni smo ljudi, to dokazuju i nedavne ankete u kojima većina naših građana odobrava promjene Zakona o radu. Žele promjene, ali na bolje! Žele bolju zaštitu radnika, kvalitetnije uređenje rada od kuće i drugih aktualnih instituta. Postoje i oni koji žele ovu situaciju iskoristiti da zadrže sve što imaju te da svoje pozicije postave još bolje, a na štetu drugih. Oni su u manjini, ali su iznimno uporni, napadni i u stanju su preglasati većinu. Stoga: Budimo razumni, ali i odlučni!
