Ljubav prema ljudima

Ljubav prema ljudima

Prošao je prosinac trošinac, prošao je Božić, poplaćali smo (uglavnom) kredite i račune, prošla je i Nova godina i tek sad, sredinom 2. mjeseca, možemo reći da kreće život u 2016. godini.

No tek što je prošao 31. prosinca, trgovine su već počele reklamirati prigodne darove za Valentinovo. Nismo se imali vremena ni oporaviti od proteklih blagdana (emocionalno i financijski) prije nego što smo još jednom bili javno prozvani da iskažemo svoju ljubav partnerima, roditeljima, prijateljima darujući im darove koji nose naziv prigodni: cvijeće, vino, čokolade, donje rublje, nakit…

Veljača ko veljača – kada ih pitate za asocijaciju na 2. mjesec u godini, većini ljudi je to Valentinovo. Klišeizirani praznik, komercijalizirani, prilika da platite cvijeće i bombonijeru dvostruko skuplje nego što uistinu vrijede, i brojne slične isprike koje cinici i oni koji se tako osjećaju, pronalaze da ga ne slave.

Mora se priznati, Valentinovo to zaista sve jest, ali svaka žena voli lijepi cvijet i iskreno, nijednoj ženi neće biti važno na koji ga je dan dobila. Zašto onda ne bismo na Valentinovo jednostavno gledali kao na podsjetnik za ljubav? Uostalom, smatram da ljubav kao apsolutnost svega na ovom svijetu zaslužuje svoj dan u godini – koliko god neki zarađivali na njemu.

Podsjetnik na ljubav

Postoje godišnjice, postoje rođendani, postoje datumi prvih poljubaca/spojeva i hrpa drugih datuma koji nas mogu „prisiliti“ da iskažemo pažnju, no nažalost, živimo u vremenu kada nas sve skupa često treba podsjetiti na ljubav.

Evo slikovitog primjera koji je meni zapeo za oko. Ovako glasi jedna od reklama za Valentinovo, trenutno prisutna na društvenim mrežama: „Za najbolji poljubac – dočekajte Valentinovo s oduvijek željenim volumenom usana. Akcija traje do 14. 2.“

Dakle, tko točno Valentinovo pretvara u novac? Mi sami.

Kada vidim koliko svijet postaje površan, onda zaista nemam ništa protiv obilježavanja tog površnog Dana ljubavi. No ono što je oko tog dana, kao i nekih drugih blagdana loše, jest to što su se počeli konzumirati tako da u nama izazivaju stres, baš kao da i oni spadaju u obaveze.

Očekujete cvijeće od muža? Očekuje li on torbu koju dugo gleda? Očekujete li oboje da jedno drugo iznenadite? Zašto očekujete?!

Čini se da ljubav više nije u tome kako se odnosimo jedni prema drugima, već kako možemo jedni druge materijalno zadovoljiti. Ideje spontanih i istinskih izraza ljubavi zamijenjene su organiziranim komercijalnim akcijama.

Zastrašujuće, ali uspjeli smo pojam ljubavi pretočiti u set uvjeta za izazivanje tuđih reakcija, pa samim time i emocija. Za početak bismo trebali smanjiti očekivanja.

Kad kažem da nije loše da u kalendaru postoji podsjetnik na ljubav, kao što je Valentinovo, pod tim ne podrazumijevam da nekakav materijalni dar mora biti način da tu ljubav iskažete. Zašto ne jednostavno provesti dan zajedno? Skuhati drugačiji ručak? Izaći van na ručak negdje gdje ste dugo željeli, prošetati, popeti se na Sljeme, jednostavno dan učiniti drugačijim od tipičnog utorka ili srijede. Zvuči tipično i banalno, ali sjetite se kad ste zadnji put proveli takav dan usred tjedna? Ako ste nedavno, blago vama – onda ste u grupi koja nije prosjek čovječanstva. Ako se ne sjećate… zar onda ne ide u prilog Valentinovu što nekima služi i kao sredstvo lagane prisile da budete dobri jedni prema drugima?

Više vremena s ljudima koji to zaslužuju

„Njeguj odnos s kvalitetnim ljudima i ne pij kave s previše ljudi“ – to mi je davno rekla moja majka. Tada sam se na nju naljutila i mislila sam da ne razumije da mi je potrebna društvenost i mnogo različitih ljudi, ali zapravo, bila sam premlada da shvatim kako su mi potrebne neke godine da bih ju razumjela. Trebaju nam iskustva i osjećaji koji nas podižu, a određeni ljudi prema kojima iz tko zna kakvih razloga osjećamo da im nešto dugujemo ili posežemo za njima iz čiste dosade, crpe energiju iz nas i ostavljaju nas praznima.

Kad smo mlađi, takve si stvari dozvoljavamo. Vremena ima, pa nam ga nije žao ni potrošiti. Što smo stariji, manje smo raspoloženi gubiti vrijeme na zahtjevne ljude pa čak i ako ih poznajemo i družimo se s njima godinama.

Ljudi s godinama postaju umorniji, zahtjevniji, neprilagodljiviji i mijenjaju svoja ponašanja. Nije toliko da se s njima ne možemo nositi, već se više ne želimo nositi. Društvene norme po tom pitanju sve lakše kršimo. I to je sasvim u redu! Ne znam zašto imamo potrebu neprestano tražiti opravdanje i pitati se jesmo li loše osobe zbog takvih odluka.

Kada dođu teški trenuci, prave veze se ne prekidaju, već jačaju. Upravo snaga koja dolazi od zajedništva pomaže čovjeku da se oporavi. Kad je čovjek u nevolji i problemima, onda sve njemu bliske osobe imaju priliku dokazati svoje najbolje strane i pomoći mu upravo svojom ljubavlju i brigom.

Istraživanja kažu da svi ljudi trebaju uz sebe imati tri vrste osoba:

1.) Osobu koja je starija i iskusnija od vas, od koje možete učiti.

2.) Osobu koja je na vašoj razini da razmjenjujete ideje.

3.) Osobu koja je ispod vas, koju možete podučavati i koja vam daje energiju.

Imate li takve ljude u svom životu?

Najgori smo prema onima do kojih nam je stalo

Uvijek se istresamo na osobe koje su nam najbliže jer znamo da nas poslije toga neće osuđivati niti odbaciti jer smatramo da s njima imamo najstabilnije veze. To je općepoznata činjenica, međutim, većina nas, iako smo svjesni pogrešnosti takve odluke, to konstantno ponavljamo. Ovdje najviše trpi obitelj, jer s prijateljima se ipak djelomično sustežemo – ne smatramo ih toliko svojima kao što smatramo partnere i roditelje.

Još je zanimljivije i da imamo manji prag tolerancije za negativne osobine ljudi koji nas stalno okružuju te se upravo zato s njima i više svađamo. To ima smisla jer od ljudi koje smo odabrali za naše prijatelje prema nekim sličnostima i zajedničkim vrijednostima, očekujemo da će na određene situacije reagirati jednako kao i mi. To, naravno, često nije tako. Baš su zato naši prijatelji oni koji najčešće podnose teret pasivne agresivnosti. Nije li paradoksalno da najviše strpljenja imamo za one koji to najmanje zaslužuju? Zašto? Zato jer se to tako mora, zato jer je tako lakše, zato jer onda imamo manje problema.

Zamislite to ovako: svaki put kad smo prema nekome tko to ne zaslužuje pretjerano „dobri“ i ljubazni, nakon toga sami sebe zapravo krivimo zašto smo bili slabi, popustljivi i jednostavno sami prema sebi kukavice, moramo tu energiju izbaciti van. Kad smo sami sebe pred nekim na neki način ponizili, jer pod a) imamo problema sa samopouzdanjem, b) važno nam je da se svidimo drugima, to se mora negdje iskazati.

S druge strane – ta pretjerana briga hoćeš li se nekome svidjeti je rezultat koliko odgoja toliko i manjka samopouzdanja pa dolazimo do začaranog kruga zbog čega ti isti problemi traju toliko dugo.

Treba imati na umu da ništa od tih ljudi prema kojima smo mi simpatični i dobri, a oni su bahati i neljubazni, ne dobivamo. Štoviše, brojni će od njih misliti da su zbog naše ljubaznosti bolji od nas. Zbog takvog pristupa nećemo stvoriti više prijatelja, nego samo biti više iskorištavani.

I zato je lakše biti lošiji prema dragim nam osobama jer se tijekom (radnog) dana istrošimo na onim umjetnim, koje smo morali darivati zbog posla, zbog šefa, zbog kolega, zbog ustaljenih društvenih normi.

Srce nam neće uvijek otkucavati istom silinom i trebamo paziti da ne očekujemo prečesto da drugi potegnu za nas.

Svi u prvom redu trebamo voljeti ne radi drugih, nego radi sebe. Trebamo voljeti ne zato što to netko zaslužuje, nego zato što mi to zaslužujemo. Mislim da je previše članaka već napisano o tome i da ne treba naglašavati koliko je za tako nešto bitno da smo iznutra u skladu sami sa sobom.

Ljubav je:

kada volimo partnera,

kada vodimo ljubav,

kada kuhamo,

kada peremo suđe,

kada radimo,

kada se dogovaramo tko će oprati suđe/usisati/skuhati ručak,

kada se svađamo oko djece,

kada zajedno smišljamo kako ćemo se prestati svađati oko djece,

kada teško uzdišemo zbog njegovih/njezinih mana, ali smo i dalje tu…

No, mi to samo na nekakvoj površnoj razini razumijemo i ne gledamo na taj svakodnevni život kao ljubav, već očekujemo neku novu, drugu, dodatnu pažnju. Ne shvaćajući da je svaki drugi naš postupak, zapravo izraz ljubavi prema drugima.

Istovremeno, mnogo vremena provodimo s ljudima kojima ljubav nije na prvom mjestu, radimo s ljudima kojima to nije važno i okruženi smo ljudima kojima je na prvom mjestu sigurnost. Znači, što nam u životu nedostaje? Novac. Ne fali nam ljubav.

Zato je važno provoditi život s ljudima koji imaju iste vrijednosti – jedni na druge utječemo i jedni od drugih imamo jednaka potraživanja.

 „Neki su ljudi ludi za religijom, neki za poslom, neki za materijalnim. Ja sam uvijek bila luda za obitelji“ – citat je maestralne glumice Meryl Streep.

Svaki komentar je suvišan, jednostavno želim njime završiti tekst i podsjetiti da uspjeh osobe, mentalni jednako kao i materijalni i bilo kakav drugi, mnogo ovisi o tome koliko su uspješni ljudi koje volite.