Da podsjetimo: europska Konvencija o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, iz 1950. godine, obuhvaća: pravo na život, zabranu mučenja, pravo na slobodu i sigurnost, pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života, slobodu mišljenja i izražavanja, slobodu okupljanja, a u članku 14. nalazi se i zabrana, diskriminacije.
Dva stoljeća prije spomenute Konvencije donesena je revolucionarna Deklaracija o pravima čovjeka, a glavni inspirator toga povijesnog akta bio je Charles Montesquieu (Šarl Monteskje,1689-1755). U svome znamenitom djelu “Duh zakona” izvršena je podjela vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudbenu, kao temelj za ostvarivanje prava i slobode građana, a kao najveća zla čovječanstva označeni su despotizam, ropstvo i netrpeljivost.
Kulturna raznolikost, ljudska prava i sloboda temelji su i mnogih drugih dokumenata UNESCO-a, Vijeća Europe i drugih tijela Europske unije.
A danas, kako danas Europa, i mi u njoj, ostvaruje te plemenite postulate, koje su zacrtali velikani europske civilizacije? Jesmo li opet na početku? Ima li taj početak sagledivi kraj? Ili svaka generacija, mora imati svoj početak i kraj na tragu borbe za ostvarivanje ideala o boljem, pravednijem i humanijem životu?
Zar nismo svjedoci nasrtaja ksenofobije koja ne podnosi druge i drugačije? Na tribinama hrvatskih sportskih borilišta nerijetko se ore fašističke pjesme i slogani, a sve, tobože, u ime ljudskih prava. Zloupotreba ljudskih prava i slobode u našem svakidašnjem životu poprimila je razmjere epidemije. Taj je pojam postao rastezljiv do neprepoznatljivosti: u ime “ljudskih prava” u svijetu se ratuje, bori za moć i dominaciju, bogatstvo i vlast, a sve, tobože, za slobodu, protiv diktature.
Malima i slabima dodijeljena je uloga “Građanina Pokornog”: što bolje slušaš i izvršavaš naređenja, to si “slodniji”! Jer – oduvijek se mala rijeka ulijevala u veliku!
Papa Franjo – uz radnike i siromašne
Radnička prava se danas toliko “fleksibiliziraju” da prijeti realna opasnost da postanu i ostanu ex nichilo! Kao da se vratio početak 19. stoljeća i vrijeme postanka sindikata: “borba za plaću, za radno vrijeme, pravo na rad, pravo na ljudsko dostojanstvo stoji pod nogama novih Glembaja i uskog kruga “sposobnih ibermenšovaca”.
Novopečenim kapitalistima smetaju sindikati, smeta im sve što stoji na putu njihovom raspojasanom egu i neutaživoj želji za moći i dominacijom. Radnici su “arbajteri” koji prodaju svoju radnu snagu kao robu, nemoćni de se izvuku iz živoga blata socijalne zbilje. Za njih nema kulturnih prava, slobodnog vremena, ispijanja kavica na “viđenijim mjestima” i sličnih sitnih užitaka građanske klase. Za njihovu djecu nema elitnih škola i fakulteta, privatnih zdravstvenih ustanova, skijanja u mondenskim skijalištima, a uskoro će i Jadransko more moći vidjeti samo na razglednicama i TV ekranima. Sve je to, prema interpretacijama kočopernih kapitalista normalno, jer, kažu, dotle svakome pojedincu dosežu njegove sposobnosti. Ne kažu kakve sposobnosti. Lopovske ili poštene (stečene vlastitim radom). ZNA SE!
U svojoj apostolskoj ekshortaciji (propovijedi, na 84 stranice) pod naslovom “Evangelii Gaudium” (Radost Evanđelja) papa Franjo, između ostaloga, kaže: “Baš kao što zapovijed “Ne ubij” postavlja jasno ograničenje kako bi se sačuvala vrijednost ljudskog života, danas treba reći ‘nećete’ ekonomskom isključivanju i nejednakosti. Takva ekonomija ubija”, piše papa Franjo, i nastavlja: “Kako vijest može biti to da je vrijednost burze pala dva posto, a nije vijest kada beskućnik umre!?” Dakle, Sveti Otac diže svoj glas protiv, kako on kaže, “tiranije kapitalizma”, poziva, i moli za zaštitu slabih i siromašnih, zalaže se za socijalnu pravdu, te ljudska i radnička prava diljem naše planete. On je danas vodeći borac u svijetu za te ideale. U današnjem nihilističkom svijetu, u kome dominira profiterska, ideologija i snaga jačega, blagoslovene riječi pape Franje dočekuju se kao melem na ranu, kao nada i ohrabrenje.
