Vlada Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 7. prosinca 2017. godine donijela Uredbu o visini minimalne plaće kojom je visina minimalne plaće za razdoblje od 1. siječnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine utvrđena u bruto iznosu od 3.439,80 kuna, pa će udio minimalne plaće u prosječnoj bruto plaći isplaćenoj u pravnim osobama u Republici Hrvatskoj od siječnja do rujna 2017. godine iznositi 42,9%.
Uz Uredbu Vlada je ujedno u proceduru u Hrvatski sabor uputila i Konačni prijedlog Zakona o minimalnoj plaći kojim se propisuje da u iznos minimalne plaće ne ulazi povećanje za prekovremeni rad te povećanja koja radniku pripadaju za noćni rad i rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi. Naime, iz postojeće zakonske definicije minimalne plaće nije bila razvidna njezina struktura, odnosno nije bilo jasno koje dijelove ona obuhvaća, a što je dovodilo do nejednake prakse kod poslodavaca tako da su neki poslodavci u iznos minimalne plaće uračunavali različite dodatke na plaću na koje je radnik imao pravo prema Zakonu o radu. Ovakva praksa potencijalno je dovodila do diskriminacije radnika koji su, neovisno o uvjetima u kojima su obavljali svoj rad (primjerice u prekovremenom, noćnom radu i slično), uvijek ostvarivali pravo na isti iznos plaće.
Manje novca za zdravstveni sustav!
Međutim, jedna od spornih stvari koja proizlazi iz Zakona je činjenica da se Zakonom istovremeno rasterećuju poslodavci za dodatnih 245.393.633,72 kuna. Dakle, iako minimalna plaća za radnike raste 131,00 kn neto, poslodavci će na subvencijama dobiti dvostruko više od radnika i to mjesečno 295,83 kn. Umjesto na 3.439,80 kn, poslodavci će za takve radnike plaćati doprinos na zdravstvo na pola toga iznosa, odnosno na osnovicu od 1.719,00 kn. Naime, Zakonom se propisuje umanjenje osnovice za obračun doprinosa na osnovicu za 50% iznosa minimalne plaće pod uvjetom da je radnik u proteklih dvanaest mjeseci uzastopno prije početka umanjenja osnovice imao ugovorenu minimalnu plaću ili do visine minimalne plaće i da je u razdoblju korištenja umanjenja osnovice i nadalje ugovorena minimalna plaća. Poslodavci koji su možda i željeli povećati minimalac, sada to više neće htjeti jer će upravo za isplatu minimalne plaće dobiti subvencije. S obzirom na to da je mjera usmjerena na sve poslodavce koji isplaćuju minimalnu plaću, neovisno je li riječ o poslodavcima koji zapošljavaju radnike u radno intenzivnim sektorima kod kojih su plaće ionako niske, ili ne, takav prijedlog subvencioniranja poslodavaca koji predlaže Vlada, stimulirat će poslodavce da isplaćuju minimalne plaće i to čak i tako da prikazuju kako isplaćuju minimalnu plaću, dok će ostatak plaće radniku davati „na ruke“. Takav prijedlog ne samo da će utjecati na smanjenje sredstava za zdravstvo, što će dodatno otežati stanje u zdravstvu, već će dodatno stimulirati rad na crno.
Kada je općenito riječ o politici minimalne plaće u Hrvatskoj, ovim Zakonom Vlada pokazuje da nema jasan plan povećanja minimalne plaće do 60% prosječne plaće. Osim toga, kroz kalendarsku godinu se povećava prosječna plaća, dok se minimalna plaća ne usklađuje s određenim parametrima, što za posljedicu ima smanjenje udjela minimalne plaće u prosječnoj plaći tijekom kalendarske godine.
Sve u svemu, iako je radnicima svaka kuna bitna, činjenica je da su ovim Zakonom više profitirali poslodavci od samih radnika.
