„Što ako ću u životu biti neuspješna/neuspješan?“ – vjerujem da smo si ovo pitanje svi barem jednom u životu postavili. Prije početka našeg radnog vijeka ili tijekom, a najvjerojatnije u onom određenom trenutku kad su nam se srušila neka očekivanja. Svi smo prošli trenutke kad smo se zbog posla osjećali toliko dobro i poletno da smo pomislili da nam nitko nije ravan, baš kao i što je svatko od nas prošao određeno razdoblje u kojem se osjećao poniženim i manje vrijednim. Bilo to zbog količine brojki u svojoj plaći, bilo to do neke situacije u kojoj vas je kolega ili poslodavac prozvao zbog nečeg što niste napravili, pa do toga kad vas je netko tretirao vrlo loše samo zato što može proći bez posljedica jer je u boljoj poziciji. U svakom slučaju, nadam se da takvih situacija nije bilo previše i da na vama nisu ostavile previše traga.
U Hrvatskoj je danas otprilike 17% visokoobrazovanih ljudi, a prije bolonjskog procesa ta se brojka vrtjela na otprilike oko 7%. Uz nizak postotak potpuno nepismenih i nešto onih na razini osnovne, većina ljudi u Hrvatskoj ima srednju stručnu spremu. Međutim, ipak u zadnje vrijeme previše puta pročitam, vidim i, nažalost, čujem komentare od različitih ljudi, katkad i od samoprozvanih eksperata i tzv. društvenih kroničara, da su stvari „vani„ drugačije jer se vani puno više radi i da Hrvati generalno, ne vole baš previše raditi ako nisu dobro plaćeni. Sve se više ističe, da preciziram: da MLADI u Hrvatskoj ne vole raditi!
Neki dan mi je jedna mlada djevojka koja čak ni nakon vrlo korisnog i kvalitetnog pripravništva i, naravno, fakulteta koji je završila, već godinu dana ne može naći posao, vrlo ljutito, ali i vrlo racionalno rekla što misli o svemu tome: „Smatram da svatko treba raditi ono što voli i ono što ga čini sretnim, najbolji je frizer koji uživa u svom poslu i pravnik koji voli svoj posao. Tada uživaju i svi oko njih, a posao je dobro napravljen. Druga stvar: te slavne „KAVE“ koje se stalno spominju po medijima i društvenim mrežama, a za koje mi neradnici „žicamo naše roditelje“ i sjedimo na njima satima kukajući, to je najveća glupost. Da, sjest ću nekad na kavu, dat ću tih 6-12 kn da se maknem iz stana, da se maknem od svakodnevice i odbijenica za posao, da si vratim volju i nadu u život. Zašto ljudi vole imati tako usko vidno polje?!“
OBRAZOVANJE PREDSTAVLJA SIGURNOST ZA MALU NACIJU
Trebamo li biti zabrinuti što je postalo popularno da mladi studiraju i dulje ostaju na „teret“ roditeljima, koji im to katkad dopuštaju iz osnovne činjenice što oni nisu imali takve mogućnosti pa svojoj djeci žele bolje, ili ponosni jer to znači da je nacija počela više razmišljati o važnosti obrazovanja?
U našoj zemlji uistinu postoji problem produkcije mladih stručnjaka u zvanjima za koja ne postoji dovoljan interes. Naime, općenito se smatra da Hrvatska „proizvodi“ previše stručnjaka društveno-humanističkih usmjerenja, a premalo onih iz prirodnih i tehničkih znanosti. Dobivamo inflaciju novinara, politologa, ekonomista, pravnika, a zapravo su tehničke znanosti te koje mogu generirati nove tehnologije i nove male kompanije, gdje će se u konačnici naši mladi ekonomisti, pravnici i ostali mladi stručnjaci društveno-humanističkog usmjerenja lakše zapošljavati.
Trenutnu ponudu kvalificirane radne snage trebalo bi dodatno poboljšati. Nekoliko je tih trendova koji su utjecali na postupne promjene u relativnoj potražnji za različitim razinama vještina, a osobito globalizacija i tehnološke promjene, uključujući one koje podrazumijevaju visokospecijalizirana znanja. No, promijenila se i relativna važnost vrsta vještina koje se traže na tržištu rada, pri čemu su za velik broj zanimanja sve važnija postala informatička znanja i komunikacijske vještine (tzv. soft skills). Statistike govore da nesrazmjer nastaje jer se s vremenom povećala prosječna razina obrazovanja, ali vještine radnika nisu usklađene s potražnjom za vještinama. Kao posljedica tih promjena u relativnoj potražnji i ponudi vještina, osobe s visokom stručnom spremom imaju bolje mogućnosti zapošljavanja od osoba sa srednjom i nižom stručnom spremom. Prema prognozama za tržište rada, taj bi se trend trebao nastaviti i idućih godina.
Ne možemo se ne složiti s činjenicom da je u vremenu krize obrazovana populacija koja posjeduje vještine, ključ uspjeha zemlje. Tako se iz krize, primjerice, izvukla Irska – na svemu su rezali, osim na obrazovanju.
Dobar primjer za istaknuti je također i Finska. Uspon finskog društva tijekom druge polovice 90-ih godina prošlog stoljeća do jedne od najbogatijih zemalja u svijetu većinom potječe iz zahtjeva stanovništva za javnim obrazovanjem te ulaganja države u obrazovni sustav.
“Uspostava sustava osnovnim škola povezana je uz buđenje jake nacionalne svijesti. Naciji su potrebni obrazovani, načitani građani i književna kultura.” (IZVOR:
http://www.finland.hr/Public/default.aspx?contentid=259566&nodeid=41102&culture=hr-HR
). Već su u 19. stoljeću donesene važne odluke koje su bile začetak stalnog uspjeha obrazovnog sustava i Finska se odlučila za obrazovanje za cijelu naciju. Na taj način se izbjegla nejednakost između obrazovane elite i neobrazovane niže klase društva. Želja stanovništva za stjecanjem znanja također je pridonijela jednoj općoj vjeri u obrazovanje. Zato se danas od Finaca očekuje da budu informirani o velikom broju društveno važnih pitanja.
Između 11% i 12% državnog i općinskog proračuna troši se na obrazovanje. Time se financiraju vrtići, osnovno obrazovanje, srednje škole, zanatske škole, više obrazovanje i postdiplomski studiji te se djelomično financira i obrazovanje za odrasle. Time je cjeloživotno obrazovanje dostupno svakome tko živi u Finskoj.
S druge strane – opća slika pokazuje i da nam nekih zanimanja nedostaje. Nastavnici su u manjem broju zemalja karijerni državni službenici. Iako mnoge zemlje svojim nastavnicima nude status državnog službenika, poseban status karijernog državnog službenika zaposlenog na neodređeno vrijeme dostupan je samo u manjem broju zemalja (Španjolska, Grčka, Francuska i Cipar). Cjelokupno gledano, nastavnike preko javnih natječaja sve češće izravno zapošljavaju poslodavci, koji su često škole ili lokalna tijela zadužena za obrazovanje. U velikoj većini europskih zemalja manje je nastavnika u dobnoj skupini ispod 40 nego onih u starijim dobnim skupinama. U sekundarnom obrazovanju slika starenja nastavničke radne snage osobito je izražena: gotovo polovica nastavnika starija je od 50 godina u Bugarskoj, Češkoj, Njemačkoj, Estoniji, Italiji, Nizozemskoj, Austriji, Norveškoj i Islandu. Štoviše, postotak nastavnika u dobnoj skupini mlađoj od 30 osobito je nizak u Njemačkoj, Italiji i Švedskoj. Ovakva situacija, uza sve manji broj upisnika u nastavničko obrazovanja, mogla bi dovesti do pomanjkanja nastavnika te je stoga potrebno više novih i kvalificiranih pristupnika u nastavničku struku.
MOŽE LI SVATKO POSTATI PROMAŠAJ?
Iako postoje univerzalne odrednice što je to uspjeh, on za svakoga znači nešto drugačije. Uspjeh je postići željeni cilj – bilo to: otići na željeno putovanje, dobiti dobru ocjenu iz ispita, dovršiti projekt koji je dugo trajao, dobiti novi posao, promaknuće… Uspjeh jednostavno znači progresivnu realizaciju svojih ideala.
Uspjeh je kad napravite nešto vrijedno s onim što znate – povezati ljude oko sebe oko iste ideje ili sna, biti dobar vođa tima, biti dobar suigrač tog istog tima, doći zadovoljan kući i znati da si u ovom poslu primijenio sve što znaš i dao od sebe sve što možeš.
No, ono što donosi uspjeh jednima, ne mora i drugima. Postoje ljudi koji su završili iste škole, a imaju različite rezultate u životu. Očito je da nije snaga samo u znanju. Znanje je imanje nečega, imanje određene količine moći, ali samo imanje toga ne donosi nam uspjeh. Svijest o tome da imamo određeno znanje, uz njegovu pravodobnu i kvalitetnu primjenu će tek dovesti do tog zadnjeg koraka – a to je uspješnost u nečemu.
Dakle, vještine nam pomažu, ali određene vrline (osobine čovjeka) su te koje osiguravaju trajan uspjeh. Ovisi o našim (ne)sigurnostima i hrabrosti, sklonosti odnosno nesklonosti riziku, avanturizmu… zato uspjeh varira od većeg prema manjem i zato je to nešto individualno.
S druge strane postoji neambicioznost i postoji nesklonost preuzimanju odgovornosti. Tu mislim na one osobe koje će radije provesti vrijeme kukajući što nemaju posao, ali ništa konkretno neće po tom pitanju poduzeti. To je jednostavno za njih lakši izbor. Da, ima dosta takvih mladih ljudi, koji će zaista provesti godine i godine na fakultetu ne zato što ga nisu u stanju završiti, već zato što im je mnogo jednostavnije otezati ga i ne otisnuti se u život koji nosi samo sve veće i veće stupnjeve odgovornosti.
Produženi boravak u roditeljskom domu tu pomaže. Uz pomoć obitelji, riješeno stambeno pitanje, hranu… mladi ljudi čak i bez rada imaju nekakve minimalne uvjete za život. Mladima je kad se nađu u beznadnoj situaciji naprosto lakše ostati u velikoj obiteljskoj kući nego u nekakvom unajmljenom stanu, kako je to najčešće slučaj u zapadnoeuropskim zemljama.
Prema zadnjem Eurostatovu istraživanju tržišta rada (siječanj 2015.), u 28 država Europske unije postoji nešto više od milijun nezaposlenih ljudi koji, iz nekog određenog razloga, posao uopće ne traže. Europski rekorder u ovom aspektu jest Italija s čak 14 posto neaktivnih nezaposlenih, a čvrsto na drugom mjestu smjestila se – Hrvatska.
Razlike između zemalja poprilično su drastične, a već na prvi pogled uočljivo je kako najviše postotke neaktivnih nezaposlenih bilježe “južnjačke” zemlje (Italija, Hrvatska, Portugal, Turska, Bugarska), kojima je zajednička još jedna dominantna karakteristika: te su zemlje sve redom u europskom vrhu po duljini ostanka mladih u roditeljskom domu. Hrvatska, primjerice, na ovoj listi zauzima drugo mjesto, sa 71 posto mladih od 18. do 34. godine koji još uvijek žive s roditeljima.
Iako siguran krov nad glavom i financijska pomoć mogu poticati neaktivnost odraslih mladih ljudi, ipak smatram da je to izbor i to, nažalost, često jedini, onih za koje trenutno nema mjesta na tržištu rada. Rijetko kojem mladom čovjeku to može biti prirodan odabir jer koliko god bili (ne)odgovorni, svatko u jednom trenutku života sasvim sigurno želi voditi računa sam o sebi, nešto posjedovati. Jedan dio naše populacije spada pak u one koji su davno izgubili nadu da će pronaći ikakav posao, zbog čega ga više i ne traže. Riječ je o starijim radnicima koji su, primjerice, radili godinama u istoj firmi (određenoj industriji), ljudima koji su bili dio nekog velikog sustava (primjerice škole), radili u računovodstvu… Oni na tržištu najčešće ne mogu pronaći posao koji je u skladu s njihovim kvalifikacijama i sposobnostima jer su „prestari“. 50-godišnjak koji danas ostane bez posla, sasvim sigurno se upravo tako osjeća – kao netko za koga više nema mjesta.
Mladi ljudi nailaze na jedan drugi problem – na nekim poslovima dobivaju odbijenice jer „nemaju dovoljno radnog iskustva“ koje niti nisu mogli prikupiti jer im se ne daje šansa, a na nekom drugom poslu za koji apliciraju će im primjerice reći da su „prekvalificirani za to radno mjesto“, a iza toga zapravo stoji strah poslodavca da će im takav radnik brzo otići za nekom boljom prilikom.
U Hrvatskoj je prisutna i siva ekonomija. Ljudi koji ostanu bez posla često su prisiljeni naći alternativu koja nije vezana uz formalno tržište rada i kojoj ostaju dugoročno vjerni, a zadržavaju status nezaposlenosti dokle god mogu. To su neke vrste opg-ova, privatnih biznisa, rad u turizmu, čuvanje djece.. različite vrste poslova kojima si između ostalog ostvaruju prava, plaćaju zdravstveno osiguranje i slično.
NIJE UVIJEK DRUGDJE BOLJE
Unatoč tome što se polako smanjuje, nezaposlenost je i dalje na visokoj razini u 28 država članica EU-a. Između 2008. i 2013. (sezonski usklađena) stopa nezaposlenosti u Uniji porasla je sa 7,0% na 10,8% Dugoročna nezaposlenost i dalje raste. Između 2010. i 2013. stopa dugoročne nezaposlenosti u EU, porasla je sa 3,9% na 5,1%. Opće gospodarsko stanje i dalje je važan čimbenik pri utvrđivanju promjena u razinama dugoročne nezaposlenosti i kretanjima povezanima s njom, ali uz znatne razlike među zemljama. Općenito, svaka peta dugoročno nezaposlena osoba u EU-u nikad nije radila, a tri četvrtine njih mlađe su od 35 godina.
Život vrlo često ovisi o okolnostima u kojima si se našao kad si a) se počeo školovati, b) počeo raditi. Ne možemo stalno promatrati „susjedovu travu“ i misliti da je zelenija samo zato što je daleko od nas i na trenutak nam ljepše „zamiriše“. Uvijek je prisutna ta percepcija da je negdje izvan naše domovine sve puno bolje te da teče med i mlijeko, a zapravo je pola-pola. Vani je puno veće tržište, što znači da ima puno više projekata i prilika, ali se mora uzeti u obzir da su i troškovi života veći i da je konkurencija još masovnija. Mogu vam navesti primjer djevojke koja nije mogla zarađivati za život radeći kao novinarka u Hrvatskoj nakon čega je najprije završila u Kanadi, a zatim u Škotskoj. Većinu inozemnog radnog staža provela je perući čaše, što je bilo daleko od onoga što je planirala raditi, a to je rad u medijima.
Ponekad posao ne dobije osoba koja ga je prema svim parametrima zaslužila i ne postoji univerzalno opravdanje kojim se to može objasniti. Tu ćete osobu možda čuti kako s prijateljima ogorčeno komentira život i hrvatske prilike. A možda i nećete – tko zna? Mentalni sklop mladih nije univerzalan i zato se ne mogu složiti niti s onima koji govore da svi trebamo pobjeći iz Hrvatske negdje u inozemstvo kako bi se zaposlili, kao ni s onima koji govore da mladi ne žele raditi poslove koji su im „ispod časti“. Netko će u životu riskirati, a netko ne. Netko će brže odustati, a netko sporije i netko će se zaposliti u relativno kratkom roku dok će se netko drugi pitati: a što se dogodilo s mojim mjestom pod suncem? Rješenje u ovoj priči, nažalost, ne nudim. Mogu samo reći da ću se uvijek zalagati da svakog pojedinca do kojeg nam je stalo, trebamo usmjeravati prema onome što mu se sviđa i što voli raditi, jer čovjek kad-tad u životu završi radeći upravo to. Pa čak i ako mu to nije bio odabir tijekom školovanja jer nekad nam se prilika ukaže u kasnijem životnom rasporedu. A nakon toga, stvar je uglavnom sreće i one dobre stare poslovice: „Naći se u pravo vrijeme na pravom mjestu“. Podrška u svakom slučaju, puno znači – u kojem god obliku dolazila.
