Svima je jasno da bez znanja nema razvoja, no za doktore znanosti u Hrvatskoj nema posla. Zbog svega toga, perspektiva zemlje u kojoj se najviše traže konobari, prodavači i čistačice prilično je sumorna.
Žestinu gospodarske krize koja potresa neke europske zemlje neposredno prati broj nezaposlenih mladih koji nemaju posla. U Grčkoj, Španjolskoj i Hrvatskoj, zemljama u kojima se gospodarskim teškoćama ne nazire kraj, gotovo polovica mladih je nezaposleno. U Hrvatskoj je bez posla 24.195 onih koji imaju fakultet, akademiju, magisterij ili doktorat te 18.428 onih sa višom školom. Svake godine naši fakulteti izbacuju nekoliko tisuća diplomaca koji u najvećem broju završavaju na zavodu za zapošljavanje ili odlaze u inozemstvo. U isto vrijeme, govorimo kako Hrvatska mora biti zemlja znanja čiji razvoj se temelji na istraživanjima, inovacijama i novim idejama. Takve proklamacije su od stvarnosti udaljene nekoliko svjetlosnih godina. Nije svugdje tako.
Negdje mladi nisu suvišni
Za razliku od Hrvatske i ostalih zemalja slučajeva, postoje države koje su gladne za mladima i obrazovanima. U zadnje vrijeme čuo sam od nekolicine znanaca to da su njihova obrazovana djeca itekako dobro došla u državama koje misle na svoju budućnost. Kćer jednog od njih je nakon što je u Zagrebu diplomirala fiziku, bez problema primljena na doktorski studij u jednom engleskom gradu. Dok kod nas oni malo ambiciozniji za doktorski studij moraju odvojiti pozamašnu svotu, kćer tog mog znanca dobila je mjesečnu stipendiju od tisuću funti, dovoljnu za pristojan studentski život. Doktorski studij ne plaća ništa. Za naše prilike neobično. No, postoji u tome zdrava jezgra. Engleski institut je besplatno dobio diplomiranog fizičara koji za umjerenu naknadu radi u institutu na istraživačkim poslovima i na taj način stvara temelj na kojem će jednog dana niknuti neki izum ili inovacija.
Sin jednog mog drugog znanca, nakon završetka dodiplomskog studija elektrotehnike, upisao je diplomski studij na fakultetu u Berlinu i to za simboličnu školarinu i stipendiju od 800 eura kojom pokriva sve svoje troškove. Njegov stariji brat, koji je diplomirao eletrotehniku u Zagrebu, u Berlinu je primljen na doktorski studij uz obilnu stipendiju a nakon nekoliko mjeseci rada već je putovao na kongrese u inozemstvo. Ti i mnogi drugi primjeri govore nam da bogate zemlje dobrim uvjetima privlače mlade i školovane, na njima temelje svoj razvoj i na taj način postaju još bogatije. U isto vrijeme, siromašne zemlje poput Hrvatske, znatna sredstva ulažu u školovanje mladih da bi taj svoj obrazovani sloj lifrale bogatima a one postale još siromašnije. Ništa novo. Rečeno je u Bibliji: „Tko ima dat će mu se, tko nema oduzeti.“
Hrvatska je tako i na području razvoja i obrazovanja puna krupnih ali praznih riječi. Godinama se govori o strukturnim reformama. Ne samo da se one ne provode već, po svemu sudeći, nitko ni ne zna što bi one u stvari trebale biti. Svima je jasno da bez znanja nema razvoja, no za doktore znanosti u Hrvatskoj nema posla. Zbog svega toga, perspektiva zemlje u kojoj se najviše traže konobari, prodavači i čistačice prilično je sumorna.
