Istina, sindikalne aktivnosti u podružnici Model Pakiranja posljednjih godina nisu bile na željenoj razini. Promjenom vlasnika i rukovodstva poslodavac je sve manje pokazivao interes za socijalni dijalog, nije prihvaćao dogovor u kolektivnim pregovorima, te je otvoreno iskazivao stav da će on sve sam uređivati. Pokoji osobni koeficijent gore, pokoja plaća na više, pokoje napredovanje, teško usporediv rast plaća te sve veća fluktuacija radnika, sve je to doprinijelo da članovi i ostali radnici na sve promjene i otvorena kolektivna pitanja većinom gledaju nezainteresirano.
Promjene u načinu definiranja prava radnika i slobodna volja poslodavca sada su došle do krajnosti. S obzirom da nije sklopio kolektivni ugovor s našim Sindikatom, poslodavac ima obvezu predmetna pitanja urediti pravilnikom o radu, a nedavno je iskazao namjeru donošenja novog Pravilnika o radu u kojem se prava radnika definiraju na toliko nedostatan način da je bolje reći da se uopće ne definiraju. Sindikalni povjerenik s ovlastima radničkog vijeća protivio se takvom Pravilniku o radu, uz podršku koju tome daje i Sindikat dopisima prema poslodavcu. Čini se da poslodavac i dalje ostaje pri svojoj namjeri.
Sva „prava“ su na odluku poslodavca?
U čemu je problem? Pravilnik o radu kojeg poslodavac uvodi suštinski ne određuje prava radnika, nego ih sve redom definira kao mogućnosti poslodavca. Poslodavac ne preuzima na sebe materijalne obveze prema radnicima, pa se s druge strane niti ne uspostavljaju prava radnika. Propisuje se da se osnovica za obračun plaće, odnosno plaća radnika, utvrđuje odlukom poslodavca, a k tome i da tu odluku poslodavac može donijeti i 15 dana prije isplate plaće, što znači da bi poslodavac mogao plaću smanjivati radnicima čak i nakon što su odradili mjesec za koji se ista isplaćuje. Uz to stavlja se mogućnost poslodavcu da umanji plaću radniku u slučaju rada ispod uobičajenih rezultata, što god to značilo jer kriterija nema. Ovako definirana plaća radnika uopće nije određena, nego je ostavljena poslodavcu na samostalnu odluku, što je suprotno ugovornoj prirodi radnog odnosa.
Sličan princip proteže se i na sve ostale isplate radnicima. Sva ta materijalna prava: regres, otpremnina za mirovinu, jubilarne nagrade, dnevnice i troškovi smještaja na službenom putu, dar djetetu, božićnica, solidarne pomoći, pa i troškovi sahrane radnika koji je umro zbog nesreće na poslu, čak i troškovi prijevoza na posao, svi su navedeni kao mogućnost o kojoj će poslodavac odlučiti. Ponovno nisu uspostavljeni kao prava radnika, iako većina tih prava čine standarde kod drugih poslodavaca. O neprimjerenosti različitog postupanja prema radnicima da i ne govorimo.
Poslodavac s druge strane vrlo jasno čak i strogo navodi mnoge obveze radnika odnosno prava poslodavca, gdje kroz mnoge točke navodi obveze i povrede radnika koje mogu biti osnova sankcija pa i otkaza prema radnicima. „Kakva je to obostranost i ravnoteža prava i obveza, da poslodavac sve može, a radnik sve mora čak i pod prijetnjom otkaza? Ako poslodavac zaista želi tako otvoren odnos u kojem nema obveza, tada ni radnici ne bi trebali imati nikakvih obveza. Pa nek sve bude prepušteno svakodnevnoj volji pojedinaca. Kao što poslodavac ne jamči plaću ili to ovisi o njegovoj odluci i mogućnostima, tako neka i svaki radnik odluči hoće li raditi jedan, pet ili osam sati dnevno, kako se trenutno osjeća. A znamo da to tako ne ide, tim više što mnogi rade i preko punog radnog vremena.“ – ukazao je među ostalim Sindikat u svojem dopisu prema poslodavcu.
Radnici moraju pokazati da žele kolektivni ugovor
Postupci poslodavca nastavak su dugogodišnjeg spuštanja kvalitete načina definiranja prava radnika. Ovaj posljednji korak u srozavanju odnosa poslodavca prema radnicima, neuvažavanja kao partnera radnika i njihovih predstavnika, morao bi otvoriti oči mnogim radnicima o njihovoj stvarnoj poziciji i poziciji njihovih prava.
Sindikat je pozvao poslodavca na ponovni početak kolektivnih pregovora, s obzirom da je kolektivni ugovor jedini akt koji nedvojbeno definira prava radnika kod poslodavca, ali i s druge strane jamči njihovo zadovoljstvo i socijalni mir za poslodavca.
Kakav će biti napredak, ne ovisi samo o sindikatu i poslodavcu, već značajno o samim radnicima, njihovom stavu i spremnosti da podrže vlastita prava. Jednostavno je, poslodavac je sve to radio jer je mogao. Hoće li nastaviti i dalje, to ovisi o radnicima. Toga moraju biti svjesni. U protivnom poslodavac će i dalje moći sve, a neće morati ništa.
