Tipska slika šarlatana, specifičnog prevaranta i Molierove davne inspiracije, jest minijaturna pozornica, postavljena na kakvom trgu, na kojoj šarlatan prodaje čudotvoran lijek protiv impotencije, losion protiv ćelavosti ili bilo kakvo sredstvo za brzo dostizanje nedostižnih želja naivnih kupaca. Šarlatan je, pojednostavljeno gledano, čovjek koji ima reklamu, ali nema proizvod, što ga ne sprječava da se upusti u trgovinu s ljudima koji taj proizvod hoće kupiti, a što ga dodatno stimulira da svoju propagandu bez sadržaja učini što spektakularnijom. Dok ga ne uhvate. Karlo Ponzi, prvi tvorac piramidalne sheme, bio je povijesno najpoznatiji šarlatan. Bernard Medof, njegov moderni američki piramidalni nasljednik, zgrnuo je 18 milijardi dolara šarlatanskim radom, sve dok nije osuđen na 150 godina robije.
Vođenje države (pa i velikoga grada) jest, poslužimo se banalnom analogijom, liječenje nacionalne impotencije ili, pak, nekog oblika ćelavosti zemlje. Onoga trenutka kada ne postoji proizvod koji to liječi, već postoji samo njegova propaganda, šarlatan se može lako prepoznati. Sjetimo se lijekova za ekonomski oporavak, reforme pravosuđa, modernizacije javne uprave, poboljšanja privredne efikasnosti, povećanja zapošljavanja, nacionalnog oslobođenja ili bilo čega sličnog, lako ćemo prizvati u sjećanje šarlatane koji su nas varali u posljednjih nekoliko desetljeća. I to minimum.
Kako nastaje moderni politički šarlatanizam?
Sadašnji moderni politički šarlatanizam, nastaje tako što stranački propagandisti i organizatori, poslije uspješne izborne kampanje, osvajanja vlasti i zaposjedanja državnih funkcija, zahtjevno vođenje zemlje pretvaraju u njima manje zahtjevnu dugačku kampanju za dobivanje sljedećih izbora. Tada javna komunikacija o državnim poslovima postaje šarlatansko poprište pa se i na suprotnoj, opozicijskoj strani, oformljuje šarlatanski front za sučeljavanje lijepo izgovorenih, a bitno nefunkcionalnih argumenata. Tako političko tržište postaje šarena arena, u kojoj narod može birati između različito upakiranih, a učinkovito sličnih sredstava za liječenje impotencije “društva ili opadanja čega god“. Izbor za političko vodstvo postaje izbor za Mistere nacije, gospodare istraživačkih rejtinga i božanstva kratkotrajnih političkih religija.
Politika se, otkad je svijeta i vijeka, uvijek vodila na dva kolosijeka: jedan je onaj koji brine o tome kako se vodi država, a drugi je onaj koji brine o tome što narod o tome vođenju misli. Ona politika koja uopće ne drži do narodnoga mišljenja ili je samoubilačka ili diktatorska.
Ispostavilo se, kroz brojne povijesne primjere, da je veoma često riječ istodobno i o jednom i o drugom. Slične pogubne rezultate imaju i oni koji drže isključivo do narodnog mišljenja, ostavljajući propagandi da ”popegla” neravnine nastale nestručnim vođenjem države. Takvo isključivo pouzdanje u propagandu također vodi ili u diktaturu ili u suicid. Tek tu povijest ima primjera, nama itekako poznatih.
Tastatura, kamera i mikrofon – glavno oružje
Demokracija, koja svakih nekoliko godina traži javnu provjeru narodnoga mišljenja, jest političko okruženje u kojem je teško odoljeti čarima propagande. I mudrije i demokratski zrelije zemlje od Hrvatske teško se bore s bataljunima eksperata koji vjeruju da su tastatura, kamera i mikrofon glavno oružje, ako ne i jedino, modernih Napoleona. Tu gdje globalni ”veliki brat” čas postane provincijalna ”farma”, dobivamo ovo u čemu već izvjesni broj godina živimo: politiku, sigurnost i ekonomiju, koje se odvijaju – umjesto u realnom svijetu i pristojnim medijima – gotovo isključivo na naslovim stranicama tabloida i po slično profiliranim kuloarima.
U takvoj atmosferi izuzetno je donijeti glasove i popularnost, omogućiti što masovnijom narodnom aklamacijom što veću i što dužu vlast. Izbornim junacima postaju oni koji su ili svojim likom ili svojim djelom, a oboje se događa u vrijeme izborne kampanje, pridonijeli trijumfu rejtinga svoje voljene stranke. Lijepljenje plakata, organiziranje mitinga, držanje govora, šetnja od vrata do vrata: ti ljudi znaju da dobivaju izbore i toj se vještini nema što prigovoriti. No, kad se izbori dobiju, valja znati državu voditi, što je druga vrsta posla i po formi, i po sadržaju, i po intenzitetu.
Na toj se točki rukovoditelji, tehnolozi i visokokvalificirani radnici poduzeća za skupljanje glasova, što sadašnje političke stranke bez ideologije suštinski jedino i jesu, pretvaraju u šarlatane. I to jednim potezom: angažiranjem u državnoj službi.
Suzbijanje svakoga šarlatanizma – imperativ 21. stoljeća
Suzbijanje političkog, i svakoga drugog šarlatanizma imperativ je 21. stoljeća. I to posvuda u svijetu pa, naravno, i kod nas u Hrvatskoj.
Vrijeme u kojem život na medijima potiskuje realan život, idealno je radno okruženje za šarlatane. Ovovremeni preuveličani značaj osobnog bogatstva, moći i slave – samo pospješuje šarlatanske apetite. Lakovjernost prema globalnom političkom i financijskom šarlatanizmu izazvala je svjetsku ekonomsku krizu, dovela do ”raspršenog” Trećeg svjetskog rata, uzrokovala nesagledivu i (moguće) nezaustavljivu ekološku katastrofu. Neprepoznavanje lokalnih šarlatana lako može dokrajčiti i ovo malo privrede i demokracije što nam je još preostalo. U tom smislu, potrebnije je no ikada locirati svako šarlatansko bavljenje politikom, ekonomijom i javnim mnijenjem, što ne bi trebao biti neki napor. Gdje god se okreneš u ovom gigantskom tabloidu od Zemlje, ima se prstom što pokazati. I to već godinama.
