Na kraju sumorne godine – Sivo prema crnome

Na kraju sumorne godine – Sivo prema crnome

U godini kojoj brojimo zadnje dane jedini svijetli trenutak bio je 1. srpnja, dan kada je Hrvatska konačno ušla u Europsku uniju. Tada se javio dašak optimizma da se stvari kreću s mrtve točke. Taj optimizam nije dugo trajao. Kola su se nastavila kretati nizbrdo pa Hrvatska stvarnost podsjeća na roman „Pedeset nijansi sive“ s time da to sivilo vremenom postaje sve crnje.

Broj nezaposlenih, koji je iz dana u dan ponovno sve veći, govori sve. Posao traži 355 tisuća ljudi. Ako se taj trend nastavi, uskoro ćemo dostići rekordnu brojku od 380.195 nezaposlenih koja je zabilježena 2001. godine. Podsjetimo, u predkriznoj 2008. godini broj nezaposlenih smanjen je na 236.741. Nezaposleni su krajnji produkt kontinuiranog petogodišnjeg pada bruto-društvenog proizvoda, smanjivanja industrijske proizvodnje i smanjivanja izvoza.

Atmosfera zbunjenosti i nesnalaženja

Situacija je teška, no još nije katastrofalna. Hrvatska kako tako funkcionira. Problem je u tome što je malodušnost sve raširenija. Sve je prisutnije mišljenje da problemima nismo dorasli. Na početku svog mandata vladajuća garnitura je obećavala početak oporavka za šest mjeseci. Prošle su dvije godine. Sada se govori da nas čeka još nekoliko teških, ne mjeseci, već godina. Kako se smanjuje optimizam, tako se sve češće i češće za sve nedaće optužuje bivša vlast. Jalovim raspravama pridružuje se opozicija koja vladajuće optužuje da su nesposobni a da pri tome ne objašnjavaju zbog čega tu svoju naknadnu mudrost nisu primijenili kada su bili na vlasti.

Definicija braka će riješiti krizu?

U toj atmosferi zbunjenosti i nesnalaženja u kojima se ne mogu naći racionalna rješenja za probleme, pribjegava se iracionalnima. Upravo  je bizarno da  se na vrhuncu krize kao glavni problem Hrvatske javlja  definicija braka, i to ne bilo kakva definicija, već ona ustavna. Žestina rasprave o toj temi daleko premašuje žestinu koja se javila oko bilo kojeg gospodarskog pitanja. Činjenica je da dobar dio hrvatskih građana pokazuje odbojnost prema drugačijoj spolnoj orijentaciji. To se uostalom pokazalo na rezultatima referenduma. No govoriti da se ustavnim promjenama štiti obitelj, što je bio glavni argument nositelja te incijative, potpuno je besmisleno i govori da od stvarnosti koju ne shvaćamo, bježimo u sfere imaginacije. Točno je da je  obitelj u Hrvatskoj u krizi. U siječnju ovo godine sklopljeno je 669 brakova a 602 su rastavljena. U domovima za djecu smješteno je dvije tisuće siročadi od kojih se godišnje posvoji svega 135. Svaka treća žena u Hrvatskoj izložena je nasilju. Mnoge obitelji su disfunkcionalne, u njima odrastaju djeca koja rješenje za svoje frustracije trže u nasilju ili na stadionima nostalgično i dezorijetnirano zazivaju propalu fašitičku državu – umjesto da ih obitelj usmjeri na to da se angažiraju na uređenje one koju sada imamo. Sve su to podaci koji s pravom izazivaju zabirnutost.

Na stranu je li netko zaokružio Za ili Protiv, no za te probleme nije kriv ni jedan „peder“ ni  „lezbača“. Sve se to događa u tradicionalnoj obitelji, u braku koji je zajednici muškarca i žene. I događat će se i dalje, bez obzira na to što će pisati u Ustavu ili bilo gdje drugdje. U  Srednjem vijeku također su se optuživale vještice za kojekakve probleme. One, kao ni pripadnici LBGT zajednice nisu u svemu tome ni luk jeli ni luk mirisali.

Nakon jednog referenduma, zahtjeva se drugi. Ovog puta na redu su se našle nacionalne manjine. Ne trebamo se praviti ludi, znamo da je to usmjereno protiv Srba, odnosno njihovog  prava na upotrebu ćirilice i upotrebu jezika. Može se govoriti o pijetetu i o tome da su mnoge rane u Vukovaru i drugdje još svježe, no činjenica je da se tim referendumom, nakon prava ljudi drugačije spolne orijentacje, želi ograničiti pravo još jedne  manjine. Da li je to put za izlazak iz krize? Ograničavanje prava manjina? Svojedobno su  se u Njemačkoj gospodarski i politički  problemi željeli riješiti donošenjem rasnih zakona, usmjerenim protiv manjina – protiv Židova, homoseksualaca i Roma. I u Hrvatskoj su za vrijeme NDH postojali slični zakoni. Znamo kako je sve to skupa  završilo, a što je najvažnije da li to osim simbolike uopće mijenja suštinu u kvalitetu života građana. 

Luta se na sve strane

Ne možemo samo desnicu optužiti za lutanje. Vladajuća garnitura povukla je također nekoliko nepotrebnih i neshvatljivih poteza koji su samo naštetili Hrvatskoj, a mnoge stvari mogle su se učiniti na primjereniji način. O Lex Perkoviću se također raspravljao mjesecima, zbog njega smo došli odmah nakon primanja u sukob s Europskom unijiom a da pri tome nikome nije jasno zbog čega je on donijet i što se s njime htjelo postići.

Vlada je također deklarativno za ravnopravnost bez obzira na vjeru, spol, naciju i druge različitosti. U isto vrijeme priprema se Zakon o prestanku službe i ugovora o radu službenicima u državnoj i javnoj upravi kojima se ženama želi oduzeti pravo da rade do 65 godina života već ih se tjera u mirovinu čim napune uvjete za nju.

Očito je došlo vrijeme da se oslobodimo strasti i da stvarno racionalno, razumom koji nam je dao Bog ili evolucija pokušamo steći jasnu sliku o tome što se događa u Hrvatskoj. Koji su njeni glavni problemi i kako ih riješiti? Naravno, ne treba težiti nekom savršenom skladu, zna se što je zadaća pozicije a što opozicije, no neprestano međusobno podmetanje nogu i stvaranje umjetnih problema dovest će do toga da ćemo se zauvijek  usidriti na dnu Europe. A već sada smo jedna od najneuspješnijih članica Europske unije.

Neka nam stoga božićnji i novogodišnji praznici posluže tome da nađemo svoj unutarnji mir i donesu prosvjetljenje, pogotovo onima koji su u poziciji da odlučuju.