Jedan od razloga sve većih socijalnih razlika i u Hrvatskoj i u svijetu je sve veći raspon između najnižih plaća koje primaju oni koji su na dnu društvene ljestvice, te gospodarske i političke vrhuške. U Hrvatskoj nisu rijetke plaće koje su sto puta veće od one koju prima radnik u drvnoj ili kožarskoj industriji, ili blagajnica u nekom trgovačkom lancu, a da se ne govori o onima koji primaju kojekakve dodatne bonuse, kupuju dionice po povlaštenim cijenama, plaća im se životno osiguranje i tako redom. Ta visoka primanja primatelji određuju sami sebi. U svijetu je ta razlika još veća. Ona dosiže nezamislive razmjere. Opravdanje za to što se tako visoke plaće dijele šakom i kapom je da treba nagraditi sposobne jer oni neće raditi za malu plaću. Je li to zaista tako?
Objektivni kriteriji
Uzmimo za primjer plaće političkih struktura u Hrvatskoj, počevši od predsjednika Republike, premijera, ministara, saborskih zastupnika, funkcionara u županijama i gradovima. Njihove plaće nisu ogromne, no osjetno su veće od najvećeg broja hrvatskih građana. Da se osobe na tim mjestima bave nekim drugim poslovima, takve plaće ne bi imali. Naravno, sada će netko reći da znanje i sposobnost treba platiti. Koje znanje i koju sposobnost?
Nećemo ulaziti u to kako se određuje nečija sposobnost – time što mu se daje velika plaća, ili je dio strukture koja je na vlasti, ili za to postoje neki objektivni kriteriji? Za ocjenu znanja i sposobnosti dvije vlade koje su u kriznim vremenima od 2008. godine do danas vladale ili vladaju Hrvatskom, postoji pouzdan kriterij. To je gospodarsko urušavanje zbog kojeg je Hrvatska najgora zemlja Europske unije, sa šestogodišnjim kontinuiranim padom bruto društvenog proizvoda te bez nade da će se ove godine išta bitno promijeniti. Dakle, jednostavno rečeno, sve te političke strukture su bile i jesu nesposobne i nisu zaslužile plaću koju primaju.
Jedno od opravdanja za velike plaće je ono da se dužnosnici na taj način štite od toga da upadnu u napast i da uzmu mito. Na stranu pitanje kakvi su to ljudi koji u svom mentalnom sklopu imaju sklonost prema podmićivanju. Naša praksa pokazuje nam da onima koji imaju, nikada nije dosta. O tome nam svjedoče priče remetinečkih uznika koje je pohlepa toliko zaslijepila da nisu znali što rade i nisu mogli prestati s grabežom dok ih nisu uhvatili. Dakle, velika plaća nije nikakav razlog zbog kojeg će netko biti i ostati pošten.
Želi li netko zaista raditi za opće dobro
Taj mali pregled aktualnih zbivanja navodi na pomisao da nagon za političkom karijerom nije želja da se radi za opće dobro, kao što na sva usta govore svi oni uključeni u političke strukture, već želja da se osigura lagodan život i više nego pristojna plaća. Može se uz to naručiti Vladin zrakoplov kao da je taksi, ići na skijanje službenim automobilom i vozačem, ili platiti svadbu državnim novcem. Drugim riječima, do pozicije se ne dolazi zbog sposobnosti i želje da se služi narodu, već zbog pohlepe. Čast izuzecima, no oni se ne primjećuju u moru prezira koje prosječni hrvatski građanin osjeća prema političarima.
Postoji rješenje za taj problem. Plaće i ostale privilegije političara treba svesti u razumne granice. Onaj tko zaista želi raditi za dobrobit Hrvatske, zadovoljit će se, primjerice, plaćom koja je dvostruko veća od prosječne plaće, a umjesto Audijem ili Mercedesom, vozit će se Golfom. Argument da će to od političke karijere odbiti sposobne ne stoji, jer, kao što smo vidjeli, ni velike plaće ih nisu privukle. Na čelu države, ni prije ni sada, nemamo sposobne ljude.
Takav zahvat neće spasiti Hrvatsku. No, u velikom pospremanju za kojim Hrvatska vapi, zašto se s time ne bi počelo? Na kraju krajeva, gore nego što je sada, teško da može biti. Prijedlog je, znamo, teško izvediv, jer bi se s njim morali suglasiti oni koji u sadašnjem sustavu sasvim dobro žive, no kao što je svojedobno rečeno, budimo realni, tražimo nemoguće.
