NADZOR RADNIKA NA RADNOM MJESTU – NAJČEŠĆI OBLIK ZLOPORABE PRIVATNOSTI

Molimo uzmite u obzir da je ovaj tekst stariji od godinu dana, pa postoji određena mogućnost da su u međuvremenu nastupile pojedine izmjene u propisima.

NADZOR RADNIKA NA RADNOM MJESTU – NAJČEŠĆI OBLIK ZLOPORABE PRIVATNOSTI

Čitatelji su već upoznati s nacionalnim i međunarodnim izvorima prava u zaštiti privatnosti. Pri tome je iznesen i pregled definicija privatnosti te je posebno obrađen pojam zaštite privatnosti radnika na radnom mjestu, kao i pojam informatičke privatnosti radnika. Vezano uz navedeno, definirane su granice privatnosti radnika na radnom mjestu te su iz nacionalne i međunarodne sudske prakse prikazani najeklatantniji primjeri kršenja privatnosti radnika na radu. U prethodnim je tekstovima iscrpno citirano nacionalno i međunarodno zakonodavstvo kojim se uređuje zaštita privatnosti radnika na radu, odnosno, na temelju kojega se sankcionira prekršitelja tih zakona. Navedeno je da je praksa zaštite privatnosti na radu novijeg datuma u Republici Hrvatskoj, da je prvi Zakon o zaštiti osobnih podataka (koji se primjenjuje i na radnike na radnom mjestu), donesen u Republici Hrvatskoj tek 2003. g., da je Republika Hrvatska iskorak u regulativi najviše učinila u vrijeme pretpristupnih pregovora u članstvo Europske unije, ali je, isto tako, navedeno da je razina zaštite privatnosti radnika na radnom mjestu danas ispod zakonom propisane i željene razine. Praksa kršenja prava na privatnost radnika je vrlo raznolika i bogata, ali, sami radnici, što zbog straha za gubitak posla, što zbog siromaštva i nemogućnosti nabave sofisticirane elektroničke opreme vlastitim sredstvima (pa koriste elektroničku opremu poslodavca i u privatne svrhe, otkrivajući poslodavcu svoju privatnost), često prihvaćaju izloženost svojih osobnih podataka i privatnosti i u vrijeme kad nisu na radnom mjestu.

Međutim, u ovom tekstu će se dati osvrt na rad radnika u prostoru s videonadzorom, uvjete rada koji predstavljaju kazneno djelo te dopušteni nadzor poslodavca detaljnije uređen Zakonom o zaštiti na radu (Narodne novine broj 71/14).

Najnoviji Zakon o zaštiti na radu, kao i brojni propisi koji su do sada bili u primjeni za poslodavce propisuje mnoge obveze različitih sadržaja i oblika (financijske, organizacijske, ekonomske, pravne i druge). Podzakonskim aktima se mnoge obveze poslodavca još više naglašavaju i razrađuju, a sve sa željom da se smanji pravna nesigurnost u provedbi propisa iz područja zaštite na radu, ali i iz područja drugih propisa. Primjena propisa koji obvezuju poslodavca u prvom redu služi zaštiti prava i obveza radnika i drugih osoba na radu. Na temelju odredaba Zakona o zaštiti na radu poslodavac se nalazi u ulozi stvaratelja autonomnih normi koje se primjenjuju na razini poslodavca i koje obvezuju radnike zaposlene kod pojedinog poslodavca.

Budući da poslovni prostor u vlasništvu ili u najmu koji služi za rad radnika poslodavac najčešće smatra svojim ograničenim i suverenim prostorom, događa se da propisuje i stvara radne uvjete koji direktno negativno utječu na privatnost radnika na radu. Turbulentni ekonomski odnosi, veliki broj dostupnih nezaposlenih radnika na tržištu rada kao i izraziti razvoj informatičkih tehnologija, poslodavcu daju mogućnost „apsolutne kontrole radnika na radnom mjestu“. Apsolutna kontrola radnika na radnom mjestu postoji onda kada internim propisom, poslodavac u radne prostorije uvede videonadzor, kojim on, indirektno nadzire radnike kao privatne osobe na radu, a ne samo njihov rad kao dio radnog procesa.

Često poslodavci pod motom „sprječavanja učestalih krađa obrtnih sredstava na radu“ ili „uništavanja strojeva“ ili „namjernog nanošenja štete u proizvodnji zbog povećanog škarta“, snimaju sve radnike u radnoj prostoriji i tako utvrđuju njihov ritam rada, ponašanje za vrijeme rada, izlazak radi obavljanja osnovnih fizioloških potreba i dr. Uvođenje videonadzora u pogone prolazi uobičajeno nezapaženo kod radnika, kao dio „radne atmosfere“, a da pritom nisu ni svjesni da ulaskom u radni prostor potpuno gube svoju privatnost koja im je zajamčena Zakonom o zaštiti osobnih podataka i Kaznenim zakonom. Situacija je toliko nakaradna da pojedini radnici u nekim slučajevima rad pod videonadzorom doživljavaju kao ogroman iskorak i tehničko unapređenje u odnosu na ostale, ne uviđajući opasnosti kojima su izloženi.

Nadzor radi zaštite zdravlja, a ne profita

Zakon o zaštiti na radu, doduše, propisuje (članak 43.) mogućnost uvođenja nadzora u radni prostor, ali samo u preventivne svrhe, kada su radnici koji obavljaju poslove na svojim radnim mjestima izloženi velikim rizicima i opasnostima. Važno je naglasiti da i onda kada pomoću videonadzora ima namjeru prikupljati podatke od radnika, poslodavac to ne smije činiti bez prethodne suglasnosti socijalnih partnera, a to nikako ne smije činiti u svrhu stjecanja veće dobiti od rada radnika.

Obveze poslodavca (koje su vrlo brojne), naglašene su i u pravu Europske unije o zaštiti na radu, uređenom okvirnom direktivom 89/391/EEZ od 12. lipnja 1989. g. o uvođenju poticajnih mjera za unapređenje zaštite zdravlja i sigurnosti radnika i „devetnaest pojedinačnih direktiva donesenih na temelju okvirne Direktive, kojima se uređuje područje zaštite na radu od utjecaja pojedinih rizika i opasnosti“. U smislu odredaba Zakona o zaštiti na radu „poslodavac je fizička ili pravna osoba za koju radnik, odnosno osoba na radu obavlja poslove“ (članak 3.st.1.t.14.). Svaki poslodavac kod kojega radi i samo jedan radnik, odnosno, osoba na radu (student, ustupljeni radnik iz Agencije za privremeno zapošljavanje), dužan je u svim radnim procesima primjenjivati odredbe Zakona o zaštiti na radu, ukoliko nije drugačije određeno posebnim propisima. Odredbe Zakona o zaštiti na radu potrebno je tumačiti i primjenjivati afirmativno, a obveze poslodavca koje su brojne i navedene u Zakonu, potrebno je također tumačiti kroz zadani cilj i javni interes, jer je „zaštita na radu kao organizirano sustavno djelovanje od javnog interesa“, a „ život, zdravlje i očuvanje radne sposobnosti vrednote su od posebnog društvenog interesa u Republici Hrvatskoj“ (članak 5. Zakona o zaštiti na radu).

Stoga su sve obveze poslodavca propisane Zakonom o zaštiti na radu donesene s ciljem da poslodavac može na vrijeme sagledati fizičko i psihičko radno opterećenje i fiziološke napore kako bi na vrijeme uočio prisutne rizike i spriječio ili smanjio njihov utjecaj na život i zdravlje radnika.

Dakle, ovisno o vrsti djelatnosti koju obavlja poslodavac, on ima pravo i obvezu smanjiti i ukloniti rizike koji bi mogli utjecati na zdravlje radnika. On je, prema Zakonu o zaštiti na radu, dužan urediti radne uvjete radnika tako da utjecaj rizika svede na najmanju mjeru, ili ih ukloni. Zakonodavac je propisao niz podzakonskih propisa koji poslodavca obvezuju na poduzimanje određenih mjera za smanjenje rizika, posebice za radnike koji rade u tzv. „posebnim uvjetima“. Međutim, poslodavci koji uvode snimanje radnika u radnom prostoru i prikupljanje njihovih osobnih podataka (koje nerijetko bez suglasnosti radnika prikupljaju, obrađuju i neovlašteno koriste za postizanje svojih ciljeva), nemaju motive unapređenja zaštite na radu. Oni to rade s namjerom postizanja veće produktivnosti na štetu zdravlja radnika (koji radi na normu koja se sve više povećava) jer proces rada ne prilagođavaju radniku, nego radnika sa svim njegovim osobnim svojstvima stavljaju u funkciju profita.

Iako se ovakve situacije ne prijavljuju (ili se prijavljuju vrlo rijetko), u ekonomskoj krizi je njihova učestalost sve veća. Nezakonito prikupljanje osobnih podataka radnika nadzire se u skladu sa Zakonom o zaštiti osobnih podataka, a nadzor se uglavnom obavlja po prijedlogu.

Kaznena djela protiv privatnosti

Budući da se radnici boje za gubitak radnog mjesta, oni nerijetko prihvaćaju rad pod nadzorom poslodavca i ne prijavljuju ga. To što su time kao osobe izgubili privatnost i što je poslodavac ovladao njihovim vremenom i osobinama, manje je važno od gole egzistencije te to ne prijavljuju. No, za nezakonito prikupljanje i obrađivanje osobnih podataka radnika na radu poslodavac bi mogao i kazneno odgovarati. Glava četrnaesta (XIV.) Kaznenog zakona uređuje kaznena djela protiv privatnosti. Pritom je opći zaštitni objekt ove Glave privatnost. Riječ je o generičkom pojmu u kojemu su sadržane vrednote sadržane u članku 34. i 35. URH, članku 12. Opće deklaracije o pravima čovjeka (1948.), u članku 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (1950.) i u članku 17. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (1966.).

Kaznenim djelima narušavanja privatnosti čovjeka (radnika) ugrožava se ili povređuje intimni i obiteljski život, osobni mir i povjerljivost osobnih podataka. Pri tome se posebno naglašava odredba članka 146. ove Glave pod naslovom: „Nedozvoljena uporaba osobnih podataka“. Pri tome stavak 1. glasi: „Tko protivno uvjetima određenima u zakonu (Zakon o zaštiti osobnih podataka) obrađuje ili koristi osobne podatke fizičkih osoba, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine“. U stavku 2. zakonodavac detaljnije uređuje nezakonito postupanje osobnim podacima, navodeći njihovu dostupnost drugima ili pribavljanje znatne imovinske koristi njihovim prikupljanjem, ili, nanošenje štete fizičkoj osobi čije podatke prikuplja i obrađuje. Za takva djela zapriječena je kazna zatvora u trajanju od tri godine. Pri tome je ratio inkriminacije zaštita osobnih podataka, zaštita privatnog života i ostalih ljudskih prava i temeljnih sloboda u prikupljanju, obradi i korištenju osobnih podataka. Pravo zaštite osobnih podataka u RH osigurano je svakoj fizičkoj osobi. Dakle, objekt zaštite koji štiti Kazneni zakon je osobni podatak fizičke osobe (radnika na radu kod poslodavca).

Konačno, Kazneni je zakon dao mogućnost da se odijeli rad kod poslodavca (koji radnik obavlja prema uputi poslodavca na njegovim sredstvima i u prostoru koji odredi poslodavac), od radnika kao fizičke osobe, koja ima privatnost, temeljno ljudsko pravo pri obavljanju rada kod poslodavca s kojom poslodavac ne može raspolagati. To je ujedno i tanka crta koja razdvaja rad koji radnik prodaje poslodavcu od radnika kao vlasništva poslodavca.

No, ove činjenice poslodavci nevoljko prihvaćaju, a još teže se prilagođavaju i provode zakone za zaštitu privatnosti. Upravo obrnuto, neki poslodavci smatraju da za plaću koju daju, „kupuju“ radnika. Radnici, a naročito sindikati imaju pred sobom novi izazov, sve veći što je tehnologija naprednija. Izazov se sastoji u umješnosti kako iskoristiti tehnološki napredak, a sačuvati privatnost radnika, odnosno, ne ugroziti ljudska prava i ljudsko dostojanstvo na radu. Novo zakonodavstvo i pravna stečevina Europske unije daju poticaj da se u budućnosti ustraje u zaštiti privatnosti radnika na radu.