Nakon prelaska na tržišno gospodarstvo, privatizacija je na sva usta hvaljena kao onaj čarobni štapić koji će riješiti sve hrvatske gospodarske probleme. U Hrvatskoj će poteći med i mlijeko. U paketu s privatizacijom dolazila je i takozvana duhovna i moralna obnova. Kako je sve to završilo, znamo. Privatizacija je iza sebe ostavila pustoš koja se može mjeriti jedino sa turskom pljačkom i razaranjima. Umjesto moralne i duhovne obnove dobili smo srozavanje svih vrijednosti. U stjecanju bogatstva sva sredstva smatrana su dozvoljenim a rad i znanje bačeni su na dno ljestvice društveno cijenjenih vještina. Zbir svega toga je taj da je u zadnjih šest godina hrvatski bruto-društveni proizvod smanjen za 12 posto. Ne samo to. U odnosu na prijetranzicijsko razdoblje ta razlika je još veća. Zadnjih trideset godina obilježeno je gospodarskom stagnacijom Hrvatske.
U Hrvatskoj ništa ne funkcionira
Naravno, nije problem u samoj privatizaciji. Na kraju krajeva tržišno, uglavnom uspješno gospodarstvo, temelji se na privatnom vlasništvu. Problem je u tome što smo mi na nerazvijeno hrvatsko društvo, bez demokratske tradicije, poštenog i učinkovitog sudstva i čvrstih društvenih vrijednosti nakalemili rješnja koja su se u razvijenim zemljama gradila stotinama godina. U Hrvatskoj ne samo da ne funkcionira kako treba proces privatizacije, ne funkcioniraju ni tvrtke u državnom vlasništvu. A državno vlasništvo ne mora samo po sebi biti loše. U razvijenim zemljama mnoge tvrtke u državnom vlasništvu u automobliskoj, telekomunikacijskoj ili nekoj drugoj industriji profitabilno posluju.
Kako bilo da bilo, u Hrvatskoj se počinje govoriti o privatizaciji obrzovanja i zdravstva. Kapitalu naime ništa nije sveto, njegov najvažniji cilj je ostvarivanje profita , bez obzira na to o kojoj djelatnosti se radi. Na žalost, ni na tom području se stvari ne odvijaju kako treba. Postoje privatne obrazovne institucije koje dobro rade, no ne mali broj je onih kojima je prvenstveni cilj zarada a obrazovni proces je u drugom ili trećem planu. Nije rijetkost da oni koji ne prolaze ili teško prolaze u srednjoj školi ili na fakultetu izlaz nalaze u privatnim obrazovnim ustanovama. Naravno, školovanje se ondje plaća po nekoliko desetaka tisuća kuna godišnje.
Analizirajmo tuđa iskustva
Privatizacija obrazovanja ili zdravstva, u manjoj ili većoj mjeri, ne može se izbjeći. Odlučili smo se za gospodarski sustav u kojem je profit pokretač razvoja. No, bilo bi dobro kada bi se analizirala iskustva zemelja u kojima je privatno vlasništvo u tim djelatnostima već aktualno. Lako se može dogoditi da taj proces dovede do daljeg socijalnog raslojavanja. U Velikoj Britaniji su se već pomirli sa situacijom da sirotinja ide u slabe državne škole, kasnije zbog toga dobiva manje atraktivna radna mjesta i tako u krug. A što se tiče zdravstva, i mi sami, iz našeg vlastitog iskustva znamo da oni koji imaju novac idu u privatne klinike, ne čekaju na pretrage mjesecima niti ih ne zanima lista čekanja.
Hrvatska je sve manje socijalna država. Imamo 350 tisuća nezaposlenih i sve više bogataša. Trebalo bi se potruditi da se to socijalno raslojavanje ne produbi i ne protegne i na obrazovanje i zdravstvo. Druga je stvar da li u Hrvatsoj postoji netko tko o tome vodi računa i kome je do toga uopće stalo.
