U Velikoj dvorani Novinarskog doma u Zagrebu, 31. kolovoza 2021. održana je komemoracija na kojoj su se prijatelji i kolege oprostili od Jovana Hovana, jednog od najpoznatijih novinara Vjesnika i staroga kova uopće. Njegov sprovod slijedi idućeg dana na zagrebačkom Mirogoju.
Kako piše na stranicama Hrvatskog novinarskog društva, novinarski put vodio je Jovana Hovana od njegove rodne Mataruške Banje i Kraljeva, preko Beograda i doveo ga u Zagreb, gdje je stekao punu afirmaciju i ostao vjeran Vjesnikovoj kući, sve do trenutka kada je početkom devedesetih tamo postao nepoželjan. No to ga nije pokolebalo i nastavio je s novinarskim radom te pisao sve dok ga je zdravlje služilo. Ovaj iskonski novinar od glave do pete živio je pravim novinarskim životom; od boravka u redakciji do susjednih novinarskih prostorija, gdje su se u stvari stvarale novine, a čega više nema. Otišao je tako jedan od posljednjih junaka “Aleje palih komentatora”, kako smo nekada zvali ulicu iza Vjesnikova nebodera na Cvjetnom trgu, gdje je desetljećima, sve do prije desetak i nešto godina bilo središte intezivnog novinarstva i novinarskog života u Zagrebu.
Jovan se rodio 1937. godine u Mataruškoj Banji, a školovao se u Kraljevu. Nastavio je obrazovanje na Pravnom fakultetu u Beogradu, gdje se i počeo baviti novinarstvom honorarno surađujući u NIN-u, Večernjim novostima i novosadskom Dnevniku. Kasnije odlazi u Zagreb gdje u Vjesniku 1966. zasniva i radni odnos. U početku je pratio sudska zbivanja, ali brzo se od toga odmakao i počeo raditi reportaže. Bavio se običnim ljudskim sudbinama i događajima, čiji su protagonisti bili nepoznati mladi ljudi sa svojim tugama, bitkama i životima iz suterenskih stanova s obiteljskim tragedijama. Serijal tih reportaža izlazio je u Nedjeljnom vjesniku. Radio je i u Vjesniku u srijedu, a jedno vrijeme bio je i glavni urednik lista za mlade ZOV. Nakon gašenja lista ponovo je u Vjesniku u srijedu i u matičnoj redakciji.
Tijekom tih godina surađivao je i u brojnim drugim novinama i časopisima: Slobodnoj Dalmaciji, Delu, Vikendu, Svijetu, Večernjem listu, Areni, Novom listu itd. Nakon novnonastalih promjena devedesetih dobiva kao nepodoban otkaz u Vjesniku. Kasnije je surađivao i imao kolumnu u Jutarnjem listu, a bio je i stalni suradnik stručnog časopisa HND-a Novinar. U karijeri je bio i predsjednik Sindikata novinara Vjesnika, a dobitnik je “Zlatnog pera” i nagrade za životno djelo “Otokar Keršovani” Hrvatskog novinarskog društva.
Dugogodišnji kolumnist lista Grafičar
Jovana Hovana pamtimo i kao dugogodišnjeg kolumnistu lista Grafičar (danas Grafičar i mediji), koji je u rubrici „Pokušajte se nasmijati“ iz mjeseca u mjesec našim članovima pomagao naći barem malo veselja u bremenitim vremenima pretvorbe i privatizacije. A upravo 90-te bile su bremenite i za njega koji na vrhuncu karijere, bilo zato jer je bio Jovan ili jer je bio Hovan, biva istjeran iz Vjesnika. Iako je znao reći kako je njegovo porijeklo presloženo da bi to bio razlog, Jovan nije u sebi nosio previše gorčine ni nakon ove životne nepravde. Upravo naš Sindikat i list Grafičar bili su prvi koji su mu omogućili nastaviti pisati, kako bi ponovo počeo stavljati na noge svoje briljantno novinarsko pero.
Ostao je svoj
U svojoj novinarskoj veličini Hovan nikada nije bio tašt, štoviše skromno je znao tek spomenuti svoje uspjehe. Jovan je bio pravi boem, volio je karte i piće, a tek potom i žene. No nije bio onaj koji na kraju žali. Ustrajao je u svojem imenu, svojem ponosu, svojem životu. Uvijek je bio spreman našaliti se i na svoj račun, ispričati vlastitu anegdotu, a smisao za humor nije mogao izgubiti nikad.
Sjetimo se kako je pričao da je kao mlađi Hovan dobio zadatak napisati reportažu o usponu na Triglav. Kaže, krenuo on u nekim lakiranim cipelicama i to s grupom žena koje je jedva pratio. I uspeo se na jedvite jade do vrha. Potom je u novinama napisao: „Jedanput se na Triglav može popeti svatko. A dvaput samo budala!“
Neka ti je sretno Jovane na putu na koji svi krećemo samo jednom. Tko god bio s tobom u društvu – sigurno će se dobro nasmijati!
