Dana 30. ožujka 2022. u 81-oj godini napustio nas je dugogodišnji kolega Veljko Vlahović.
Grafičar po struci, Veljko je svoj radni vijek započeo kao grafički radnik, a kao član već 70-tih godina aktivira se u radu Sindikata grafičara. Marljiv i ambiciozan, uz rad je ranih 80-tih pohađao i završio Pravni fakultet u Zagrebu. Ovaj napredak u karijeri nije koristio u osobnu korist, već u korist drugih radeći u Sindikatu grafičara, a od 90-tih godina i kao voditelj radno-pravne zaštite.
U vrijeme bespoštedne privatizacije i tranzicije, brojni su radnici zahvaljujući Veljku Vlahoviću zadržali posao, ostvarili plaću, otpremninu i druga prava. Sporost sudova nije ga pokolebala da se ustrajno bori za prava naših članova. Uvijek držeći do razine svoje struke, on je istovremeno iskazivao veliko razumijevanje, strpljenje i suosjećanje za ljudsku nevolju, ne skrivajući ljutnju na nepravde koje su se događale mnogim radnicima.
Kolega Vlahović je u svojem višedesetljetnom radu u našem Sindikatu obnašao i druge važne dužnosti. Od 1976. godine i u 80-tima bio je član Republičkog odbora te i tajnik Sindikata grafičara. Sredinom 80-tih nekoliko godina je proveo kao direktor Grafocentra, a potom se ponovno vratio u Sindikat kao voditelj radno-pravne zaštite. Čak i nakon vršenja te dužnosti kroz 90-te, te zasluženog odlaska u mirovinu, dovršio je postupke koje je vodio i ostao je aktivan. Bio je redoviti autor lista Grafičar, a od 1996. do 2001. godine i njegov glavni urednik. Početkom novog milenija bio je član Predsjedništva Sindikata, te je uz to majstorski nekoliko puta odradio ulogu voditelja Kongresa našeg Sindikata. Aktivan je ostao i kao član sindikalne podružnice umirovljenika, prije nekoliko godina vršeći i funkciju glavnog povjerenika.
Pamtimo ga kao kompetentnog, a istovremeno skromnog suradnika, uvijek spremnog saslušati, pomoći i nenametljivo dati savjet. Tko je poznavao Veljka Vlahovića reći će da je bio dobar čovjek, istinski borac za radnika, ljubitelj prirode, ali svi će se sigurno složiti da je uvijek i do kraja bio – pravi gospodin.
Imajući u vidu blagost i ponos s kojim je govorio o svojoj obitelji, znamo da je Veljko bio brižan otac, djed i suprug. Činjenica da je do godinu-dvije brinuo o majci koja je tako doživjela stotinu godina, navela nas je da vjerujemo kako je njegov kraj još daleko.
Veljko je bio strastveni planinar, čija je knjižica bila ispunjena žigovima svih vrhova Lijepe naše i šire. On čak nije stao na kopnu već je nastojao kročiti i na sve vrhove naših bisernih otoka. Njegov foto album krasila je kolekcija slika svih zagorskih crkvica koje pohodio svojom gojzericom. Znao se šaliti da je ta zbirka za Svetog Petra, da mu je pokaže ako ga ne bi htio pustiti kroz vrata raja. Kakav je čovjek bio, vjerujemo da su vrata nebeska širom otvorena našem dragom Veljku. Ipak nek ponese sve svoje albume sa sobom, da se sjeti nas koji se s tugom u srcu danas opraštamo s njime.
