Jučer je svečano obilježeno potpisivanje Sporazuma o promjeni visine plaća u državnim i javnim službama između Vlade RH i dvanaest (12) od ukupno sedamnaest (17) sindikata državnih i javnih službi koji sredstva za plaću ostvaruju iz proračuna Republike Hrvatske. Tinta se još nije niti osušila, a komentari dijela sindikata već su odavno presušili, jer se, među članstvom sindikata javnog sektora vodila prava bitka za „našu istinu“ o sporu koji je prethodio ovom Sporazumu.
Spor je nastao zbog smanjenja bruto plaće od tri posto i najavama da će se dogoditi i nova smanjenja, koja su sindikati javnog sektora protumačili kao daljnji pad standarda radnika koji su na proračunu. Ali, dogodila se ponovo očekivana situacija u sindikalnom pokretu javnog sektora. Nakon otužnog gašenja štrajka stjuardesa, o kojemu je većina sindikata mudro šutjela i čekala rasplet, pravi fijasko dogodio se među sindikatima koji plaće dobivaju iz proračuna. Bilo bi previše blago reći da se nisu složili na pregovorima sa ponuđenim rješenjima. Oni su, oko ponuda u pregovorima zauzeli posve suprotna stajališta. Dok su jedni, osvrćući se na teško financijsko stanje zemlje ponavljali da nije vrijeme za sindikalne akcije, druga grupa sindikata javnog sektora zauzela je oprečna stajališta za koja su bili spremni boriti se „svim sredstvima, do ispunjenja zahtjeva“.
Odustali neposredno prije štrajka
Oko sto tisuća državnih i javnih službenika prionulo je referendumu, kao „izrazu demokratske volje članova„ i pripremama za mogući štrajk. Postupak mirenja završio je neuspješno, unatoč vidno izraženom trudu svih stranaka da se dođe do rješenja. Štrajk je najavljen članstvo mobilizirano, mediji obaviješteni, a onda preokret. Dva dana uoči početka najavljenog štrajka sindikati koji su ga najavili, jer su neuspješno završili miran način rješenja spora, parafirali su Sporazum dogovoren sa drugom stranom i odustali od štrajka. Naravno, u vrijeme osluškivanja mogućih sindikalnih poteza svi su nešto, svejedno da li dobro ili loše, očekivali, kalkulirali, zbrajali i oduzimali, a najviše oni sindikati koji su imali razumijevanja za situaciju i nevrijeme koje bi štrajk donio. Najavljeni štrajk je otkazan, mnogo tiše i bolnije nego što je bio najavljen. Nakon odobrenja Vlade RH, Sporazum je jučer ponuđen svima reprezentativnim sindikatima javnog sektora, no potpisali su ga na kraju samo njih 12, što je predstavljalo dovoljnu većinu da stupi na snagu.
Protestiraju oni koji nisu ni bili za štrajk
„Mudri“ sindikati koji su ujedno bili protiv industrijskih akcija, nisu željeli svojim parafom potvrditi stav da je nevrijeme za traženje povećanja plaće, jer je zemlja u krizi. Iako Sporazum nije potpisan od njih, u dijelu u kojemu im odgovara primijeniti će se i na njih. To je posve dovoljno za obrazloženje velikog „uspjeha bez konflikta“, zbog dalekovidnosti, koji je na žalost u sindikalnom pokretu česta smicalica za opstanak i zadržavanje svoje pozicije.
Obično se, gotovo uvijek, za prava drugih bore oni koji najmanje imaju, a to su učitelji i srednjoškolski profesori. Izjava da se Sporazum ne želi potpisati, jer Sindikat nije niti bio u sporu, može se smatrati i licemjernom izjavom u odnosu na sindikate koji su se odlučili zakonskim putem boriti za prava svojih članova. No, ova je situacija na sindikalnoj sceni već viđena mnogo puta. Izjave, da druga strana radi razdor među sindikatima nemaju nikakvu realnu osnovu. Na žalost, netrpeljivost na sindikalnoj sceni je svrha sama sebi, a posljedica je razdor koji svima šteti. I dok neki, čekaju u prikrajku daljnji razvoj situacije, neki su već umorni od borbe i priželjkuju da u njihovom resoru dulje opstane socijalni mir.
Povjerenje s figom u džepu
Svečanost bez pobjednika i bez poraženih, otkrila je još jednu dimenziju nezadovoljstva samim Sporazumom. Naime, s odmakom na situaciju neki su sindikati Sporazum proglasili sindikalnim neuspjehom i štetom za članstvo. Svoje uporište nalaze u činjenici da je i dalje neizvjesnost oko rasta BDP-a u zemlji prevelika da bi se sa sigurnošću moglo tvrditi kada će druga strana pregovarati o povećanju plaća javnih i državnih službenika. Neki sindikalni čelnici sa sigurnošću tvrde da će vrijeme stagnacije potrajati još pet godina, te im je nezamislivo da će do tada biti u obvezi socijalnog mira. Sve u svemu, pompozno najavljeno „paraliziranje države“ pretvorilo se u dugo sanjani sindikalni san pojedinih aktera sindikalne scene. Međutim, kroz povijest su snovi sindikalnih čelnika uvijek završavali loše po članove sindikata i radnike općenito.
Da li je to bila loša procjena situacije, preveliko vrednovanje sindikalne moći, narušeno međusobno povjerenje ili tzv. „povjerenje“ s figom u džepu, teško je prepoznati nakon bitke u kojoj je slomljena sindikalna vojska. Analitičar ili kroničar sindikalnih aktivnosti mogao bi reći da su aktivnosti sindikata i „teške“ prijetnje često ishitrene, bez stvarnog znanja članstva o onome što je zapravo pravi spor. Naime, sindikalno članstvo (makar ono koje radi) uredno ispunjava svoje sindikalne obveze. Međutim, pravi sindikalisti ružičaste sindikalne snove „ne prodaju“ svojim članovima.
Sindikalna borba je duga i teška
Sindikalna borba je vrlo teška borba, možda najteža, a ponekad i najjalovija u povijesti. Sindikatima je zbog toga zajamčeno da su njihova prava u kategoriji osnovnih ljudskih prava, kako ne bi postali meta poslodavaca ili politike. U povijesti je uvijek bilo svakakvih situacija, sindikalizma, žutog sindikalizma, neiskrenih odnosa, loših i ishitrenih prijedloga, „povlačenja u nešto što je interes drugoga“, ali su, pravi sindikalisti kroz povijest svemu odolijevali. Za sindikate bi svaka vlast, bez obzira na njezin odnos prema sindikatu trebala biti ista. Paktovi sa vlašću, ako iza sebe ne nose dobro sindikalnom članstvu, nisu prihvatljivi.
U ranim devedesetima, kada je industrijska demokracija tek stasala, ali se nije razvila, mnogi političko sindikalni sporazumi sklopljeni u predizborno vrijeme doživjeli su pravi fijasko. Većina sindikata je iz tih situacija izvukla dobre pouke. Iz ove situacije, koja se nedavno odvijala, također se mogu izvući dobre pouke. Prije svega, sindikati bi više trebali osluškivati bilo članstva u prostoru i realnom vremenu.
Važno je i ovom prilikom za istaknuti da su sindikati gospodarskog sektora prolazili sa članstvom svoju kalvariju, dok su drugi, oni, javnog sektora, za stolom rješavali svoje odnose. Išlo je dok je išlo, ali, očito ne ide više. Nije niti važno zbog čega. Novaca nema za servisiranje javnog aparata koji je iz godine u godinu sve više rastao. Šutnja sindikalnih središnjica koje okupljaju članove iz gospodarskih djelatnosti bila je više nego očiti znak neslaganja s najavama industrijskih akcija. Samo neke su se osudile to javno i izreći.
Dosta je razdora
Da je sindikalna scena sada u svojoj teškoj fazi, moglo bi se reći, tranziciji, svi pokazatelji najavljuju. No, pravih pokazatelja za članstvo zapravo nema. Rijetko koji sindikat će sa ekonomske strane obraniti svoje stavove prema članstvu. Oni često nisu upućeni u mogućnosti koje im stoje na raspolaganju. To se odnosi na sindikalnu scenu općenito, osim sindikata koji su časne iznimke.
Iz neznanja se u čovjeku nerijetko razvije antagonizam, netrpeljivost, a sve to kao izraz ogromne nemoći. Tada na scenu stupaju parole kojima se mnogi razbacuju, a one potiču socijalne mase na reakciju. Socijalne mase koje nisu okupljene na zdravim osnovama su obično izmanipulirane od pojedinaca koji se tada javljaju kao žrtve ili kao heroji. No, povijest pokazuje da i heroji u jednom trenutku uskoro postaju žrtve. Politička događanja u mnogim zemljama su prst upozorenja za sindikate.
Nakon dvadeset tri godine bilo bi dobro da sami sebi pogledaju u oči, da analiziraju povijest sindikalnog pokreta koji rapidno slabi, te priznaju da u tome ima i njihovih zasluga. Kada je u povijesti bila najveća kriza sindikalnog pokreta, tada su se sindikati iz tih kriza izdigli kao pobjednici. Zbog toga su i opstali danas. Treba se uhvatiti u koštac sa stvarnošću, ma kako ona surova bila, te je iskoristiti za konačnu pobjedu. Poraženi sindikati, ma kako to neki odobravaju, slabost su cijelog sindikalnog pokreta. Sindikalna stvarnost je vrlo opora i teška, s njom se ne smije manipulirati sa „mi smo u pravu“ „oni su u krivu“ na bilo koji način, ma od koga to dolazi. Analizom sindikalne scene vidljivo je da najveći neistomišljenici današnjeg sindikalnog pokreta nisu u Vladi i Udruzi poslodavaca, nego, među samim sindikatima. Neki još uvijek imaju nedosanjane sindikalne snove, dok se drugi bore sa stvarnošću. I jedni i drugi imaju pravo na svoj stav. Nema tu razdora, ali, nepravedno je, da samo neki od toga imaju koristi, dok drugi padaju sve dublje i dublje. Tko će stati pred članstvo i reći mu istinu?
