Nedavno sam pročitao odličan intervju (www.jutarnji.hr, 25. lipnja 2021., autor Đino Kolega) sa Gad Saadom kanadsko-libanonskim evolucijskim psihologom pod naslovom: „Igra života je dvojaki proces. Prvo, preživi. Drugo, reproduciraj se. Sve ostalo su detalji“.*
Paunov rep i Zahavijev signal
Objašnjavajući muško-ženske odnose on se dotiče Zahavijevog signala, koji vrijedi kod parenja mnogih vrsta i objašnjava nastup mužjaka svima poznatim primjerom paunova repa: „Paunovi imaju ogroman rep koji im znatno otežava let, a k tome ih čini i veoma uočljivim u oku grabežljivaca. Paunov se rep nije razvio prirodnom, nego seksualnom selekcijom. Taj rep komunicira nešto veoma važno – on bazično govori: unatoč činjenici da imam rep koji me može koštati života, on isto predstavlja iskreni, skupi signal mojih kvaliteta kao mužjaka… Dakle, da bi se signal ženki protumačio kao iskren, on mora biti skup, mora koštati, inače bi ga svatko mogao oponašati.“ S obzirom na različito društvo, bogatstvo i status pojedinca različit je i „paunov rep“. Negdje je to zub morskog psa ili ogrtač od medvjeđe kože, negdje konj, bicikl ili motor, negdje Golf 7. Negdje kao skupa izjava namijenjena seksualnoj reprodukciji nije dovoljan ni novi BMW. „Ferrari je ekvivalent paunovom repu, no samo za određenu klasu. Ako si nouveau riche, običajno kupiš Ferrari. Zašto? Jer tek ulaziš u novi društveni ešalon, Ferrari postaje iskreni, skupi signal tvojeg novostečenog bogatstva. No, oni koji su uber rich, oni koji pripadaju kapsuli od 0,01% najbogatijih ne voze Ferrarije. A razlog iza toga je taj što unutar njihove milijarderske klase Ferrari naprosto nije Zahavijev, dakle, skupi signal. Svaki milijarder si može priuštiti jednog takvog za dvjestotinjak tisuća dolara. No, s druge strane, slika od 150 milijuna koju bi, tehnički, mogao naslikati i majmun – e, to je skupi signal! Ti si to zasigurno ne možeš priuštiti, ne može ni milijunaš s crvenim Ferrarijem – e pa ja mogu, što znači da sam ja taj koji okupira vrh društvene piramide.“ – ističe Saad.
Svemir – novo područje šepurenja
Proteklih dana vidjeli smo da ni slika od 150 milijuna dolara, ni jahta od 200 metara nekima više nisu dovoljni. Da bi se pokazao kao vrh svjetske društvene piramide, doslovce moraš odletjeti u Svemir.
Elon Musk još govori o svemirskim istraživanjima, Richard Branson ima aviokompaniju pa može govoriti o svemirskim letovima i moguće će zaista iskoristiti novi Zahavijev signal da masno zaradi. Nedavni katapult Jeffa Bezosa do granice Svemira i natrag, koji je djelovao poput vožnje u svemirskom lunaparku, zaista je većini jasno rekao upravo: „E pa ja to mogu, što znači da sam ja taj koji okupira sam vrh društvene piramide na ovom planetu!“ Raketa kojom je letio oblikom i previše podsjeća na muški spolni organ, a on na njegovom vrhu s ekipom sjedi u kapsuli koja je na svršetku ispucana u svemir. Mnogi su to već nazvali mnogim nazivima, oprostite na jeziku, preseravanje ili još bolje ku….. svemirskih razmjera. Nedavno se razveo od žene, a sada je pokazao da ima najveći paunov rep na cijelom svijetu.
Da se radi o velikom egu pokazuje činjenica da većinom i oni sami lete. Ni jedan direktor svemirske misije inače ne ide u nebo. Izabiru se najbolji od najboljih, i svak radi svoj posao. Stručnost posade, znanstveno istraživanje, državni ili globalni interesi, mir u svijetu, sve je to ovdje u drugom planu. Poruka je da u svemir može letjeti svatko tko je dovoljno bolesno bogat. Naravno raketa može i eksplodirati pa se iskazuje i rizik kao dokaz iskrenosti Zahavijevog signala (broj prethodnih testiranja je možda ipak bio puno veći nego kad lete obični astronauti).
Na Zemlji mnogi skapavaju
Znakovito je kako istovremeno na Zemlji mnogi radnici zaposleni u Amazonu, temeljnoj tvrtki Bezosova imperija jedva krpaju kraj s krajem. Govori se da mnogi kampiraju u blizini ogromnih skladišta u kojima rade, jer nemaju dovoljno za prijevoz ili normalan smještaj. Vojska radnika izrazito je loše plaćena. Njihova učinkovitost se već mjeri neumornim robotima i algoritmima uz razvijanje tehnologija koje će čak korigirati njihove pokrete. Broj ozljeda u skladištima gotovo je dvostruki od uobičajenog, a brani se i sindikalno organiziranje. Dok ovi na Zemlji skapavaju, gazda leti u Svemir.
Iz Hrvatske se još ne ide u Svemir, iako čini se neki već imaju karte za let. S obzirom da smo manja ne tako bogata zemlja, naš Zahavijev znak zasad ostaju jahte, bijesni auti, dizajnerska odjeća, nepotrebne estetske operacije i tretmani, razni eventi jer važno je biti viđen i slikati se na važnom mjestu… Od tog znakovlja se ne odustaje ni u krizi. Ni tada se ne pita za cijenu, pogotovo ne koliko će to za njih platiti oni na čijim leđima stoje. Mnogi naši neoliberalni gazde na početku Korona krize zapomagali su za državnom pomoći. Tada sam napisao: „Mnogi će plakati, ali rijetki će prodati novi Mercedes“. Tako je i bilo. Unatoč krizi, neki su još raširili svoj paunov rep, čak i kad nemaju za primjerene plaće svojim radnicima. Danas gledamo poslovne podatke za 2020. i nalazimo da ima onih koji su tražili i dobili pomoć od države, da bi završili tu godinu sa dobiti. Jednostavno ne mogu spustiti i stisnuti taj rep.
Bogatima nikad dosta
Nije izgleda ni bogatima lako. Što bogatiji, to nesretniji. Tako ispada. Naravno, ne znači da su siromašni sretniji. No: „Nije bogat onaj koji puno ima, nego onaj koji malo treba.“
Kažu da je seks je razonoda za siromašne. Bogatima druge stvari odvlače pažnju. A najbogatiji će vjerojatno erekciju i orgazam uskoro moći postići samo u svemiru. Ne zato što je to bolje, nego da se ne miješaju s onima ispod.
Zaključak? Ljudska pohlepa i obijest jednostavno nemaju granica. Čovjek je božje, ali i prokleto biće. To je životinja koja što više ima to više želi, jednostavno joj nikad nije dosta. Tako je otkad smo se spustili s grane, od kad smo shvatili da se možemo okoristiti jedni od drugih. Već su u Egiptu piramidama pokušavali dotaknuti nebo. Nije im bio važan onaj najširi temelj, onaj sloj u kojeg su uz kamene blokove bila ugrađena tijela tisuća onih što su ih gradili. Nisu brinuli niti za sredinu, bez koje također piramida nije mogla stajati. Tko uopće gleda u dno piramide? Zanimao ih je samo vrh, onaj posljednji kamen iznad kojeg nitko ne može stajati. Ona oštra špica koja bode u svemir, koja ulazi u božansko…
Kad su u srednjem vijeku Mariji Antoaneti rekli da narod nema kruha, odgovorila je neka jedu kolače (koje naravno također nemaju, ali ih ona ždere). To pokazuje koliko je bilo briga one s vrha piramide za one na dnu. Uz časne izuzetke pa i nekih milijardera, nije se puno promijenilo ni danas. Štoviše vrh piramide još je udaljeniji od dna, jer kako vidimo zaista je dosegao u Svemir. I što nam to još govori? Da bi ta današnja piramida bila toliko velika da njezin vrh može probadati Svemir, njezino dno mora biti ogromno, daleko veće nego što je bilo u piramida koje su radili Egipćani. Preko polovina ljudske populacije, 4 milijarde čini to beskrajno dno. Dno na koje nitko ne gleda, pa ni oni sami, jer oči su nam uprte u sjajan vrh koji para nebo.
Otkinuti vrh piramide
Egipćanima trebamo zahvaliti jer su još tada zorno pokazali kako stvari stoje. Kad bi bilo geometrijsko tijelo, idealno društvo bilo bi vjerojatno kao i idealno tijelo – kugla. Ne zna se tko je gore, a tko je dolje. Uz to ona se kotura i sve se stalno mijenja. Kako kaže Gundulić: „Tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje“. Tako se predstavlja i današnji kapitalizam: „Svi imaju šansu za uspjeh“. Ali on i mnoga društva i dalje su čvrste piramide. Najviše je onih na dnu, a prema vrhu mjesta je sve manje. Piramide su vrlo postojane. Osim pojedinačnih primjera kojima se održava iluzija, uspon sa dna prema vrhu sklizak je, strm i teško ostvariv. Uz to, oni visoko grčevito se drže da ne skliznu dolje, a posebno da ih ne povuče netko od penjača ispod njih.
Kako tome stati na kraj? Kuglu ćemo teško dobiti, ali u prvom koraku jednostavno treba maknuti taj prokleti vrh piramide. Ne samo vrh, nego dobar gornji dio. Odrezati ga laserom, sravniti buldožerom, odnijeti revolucijom, ili eliminirati običnom poreznom reformom. Moramo se pogledati u oči i reći da bogatstvo preko određenih granica jednostavno nema opravdane svrhe, ne pridonosi razvoju društva već vodi u čistu dekadenciju.
Treba reći: „Da bili ste sposobni, da uspjeli ste! A sad je dosta! Višak vašeg bogatstva pripada društvu na čijim leđima ste ga i stekli. Jer draga gospodo, nitko ne može sam sa svoje dvije ruke zaraditi 100 milijardi dolara. Nemamo baš ništa protiv vas, ali pohlepa i obijest što je ugrađena u ljudsku prirodu, ona ne zna granice i zato ih moramo postaviti. Iako ste odrasli ljudi, ponašate se poput djece koja uvijek žele novu i skuplju igračku. Mi vas volimo, ali moramo vam jednostavno reći da ne možete imati sve, jer ima i drugih koji su potrebiti!“
Dok gledamo u Svemir zanemarujemo Zemlju
Hoće li ovo biti moguće? Čovjek je najpametnija, ali i dalje u nekim stvarima vrlo glupa životinja. Možda je i odavno dosegao svoj evolucijski maksimum. Možda u suštini nikada nije niti evoluirao, nego samo s vremenom stjecao te bolje igračke. To ukazuje i naš odnos prema neprocjenjivom zelenom planetu, kojeg ni sami ne znamo kako smo zaslužili. Ali trava je uvijek ljepša na drugoj strani, pa umjesto da čuvamo svoje zelenilo, da budemo svjesni da bolje nećemo nikada dobiti, mi sada trošimo milijarde da odletimo i nastanimo pustinju milijunima kilometara daleko. Tko zna kada ćemo uopće stići na taj crveni Mars, tko zna hoće li tamo ikad biti moguće disati i živjeti. Ali jedno je sigurno. Pijeska ima i u Sahari koliko god poželiš. Ako već treba ozeleniti pustinju, što prvo ne ozelenimo sve pustinje koje imamo ovdje pod nosom. Mi i dalje razmišljamo kao najgori osvajači – spali što ti je pod nogama i nastavi dalje. Kamo? Napravili smo cijeli krug po Zemlji. Zato sad gledamo u Svemir.
Stoga je sam koncept svemirskih istraživanja vrlo varljiv i opasan po naš cijeli mentalni sklop. Ona iskrivljuju sliku naše realnosti i odvraćaju nas od nje, pa sanjamo kako ćemo, ako ne već mi, onda naša djeca i njihovi unuci krstariti beskrajnim prostranstvima među zvijezdama. Zvijezdama koje će biti otoci naših novih oceana. A istina je surova, na nju ukazuje čak i sva ta znanstvena fantastika. Gotovo svi ljudi osuđeni su na život na Zemlji. Ako se djelić Europe jedva kroz stotine godina preselio preko Atlantika i tek kasnije tamo razmnožio, neće valjda sada odjednom cijelo čovječanstvo odnosno svi živući ljudi kolonizirati svemir. Čak i da sve postane moguće, samo šačica odabranih i to onih s početka priče moći će potražiti drugi planet. Ostali ostaju na Zemlji. Živi ili mrtvi, svejedno je. Ostajemo tu. Pomirimo li se s time, možda ćemo više početi cijeniti i čuvati svoj vlastiti planet. Jedini za koji znamo, jedini kojeg imamo, jedini kojeg možemo ostaviti svojoj djeci.
Do tada, mi i dalje uništavamo najvrjedniju igračku koju smo ikad dobili u ruke. Bogati će je bušiti i razdirati sisajući njezina bogatstva kroz svoje zlatne slamke. Za njih će je siromašni gaditi poput uši ili mrava, kojih bi se većinom najradije i riješili. Možda ipak i ne bi? Jer, što vrijedi vrh piramide bez dna na kojem ona stoji? Piramida ne može stajati bez dna. Kako i definirati da ste gore visoko, ako nema ničeg ispod? Kako reći da ste bolji od drugih, ako nikoga ne gazite?
A Svemir? Dok se vrh piramide ne ukloni, Svemir ostaje alibi za omalovažavanje i uništavanje naše Zemlje. On će ostati naša imaginarna druga opcija, opcija koja ne postoji. Pojedinci će ga teško osvojiti, a čovječanstvo u njega nikad neće ići. No, Svemir bi zaista mogao poslužiti kao novi prostor elita za isticanje njihovog paunovog repa. Repa koji je toliko narastao da više ne stane na Zemlju, repa koji se tako brzo širi da je i pitanje hoće li mu to novo beskrajno prostranstvo biti dovoljno.
Ne vidimo ima li Svemir kraja, ali vidimo da ga ljudska obijest nema.
