Iako su i ovom prilikom, u predizborno vrijeme, sindikalne središnjice bile rado viđene „udavače“ u centralama najvećih političkih stranaka u kojima su „usput“ pokupile niz predizbornih obećanja, ne znači da je socijalni dijalog način komunikacije socijalnih aktera o svim bitnim pitanjima u zemlji. Po viđenom nakon izbora, prije bi se moglo reći da je socijalni dijalog u našim uvjetima nedostižna, daleka zvijezda koju svi rado i često spominju, ali ju nitko ne pokušava dohvatiti i čuvati u svome dvorištu.
Iako je u Hrvatskoj industrijska demokracija relativno mlada, za razliku od ostalog dijela Europe, postoje snažni razlozi da se razvija i njeguje kao europska civilizacijska tekovina. Za to danas ima mnogo više razloga nego prije 1. 7. 2013. godine (kada je RH postala punopravna članica EU), a ipak, izgleda nije tako. Najgore je što akteri na političkoj sceni svjesno zanemaruju tu mogućnost i ne trude se stanje promijeniti. Jedan od osnovnih razloga koji bi trebao utjecati na prezentaciju ekonomske i socijalne stvarnosti danas, je taj što je europski socijalni dijalog prvi i najvažniji stup socijalne Europe, a RH je već pune dvije godine članica EU. Drugi, ne manje važan, nacionalni razlog, je određenje RH kao socijalne države na temelju Ustava. Treći, vrlo značajan razlog jest što je razvoj socijalnog dijaloga među socijalnim partnerima u članicama EU od 5. ožujka 2015. g. ojačan strateškim dokumentom usvojenim od Europske komisije, koji bi Hrvatska, kao članica EU svakako trebala imati u vidu. Razlog je što je Republika Hrvatska nedugo nakon ulaska u punopravno članstvo EU ušla i u područje Prekomjernog deficita, na temelju kojeg su Hrvatskoj od ministara financija zemalja članica EU određene dvije ključne mjere i to: mora do kraja 2016. godine smanjiti deficit ispod 3%, te on ne može prijeći 60% BDP-a. Da je netko, kojim slučajem, pogledao koje je mjere tadašnja (sada tehnička) Vlada najavljivala prilikom ulaska u Prekomjerni deficit, vidio bi da je tadašnji prijedlog mjera bio (gotovo) identičan programu reformskih mjera s kojima su političke stranke okupljene u Domoljubnu koaliciju i MOST nezavisnih lista pobijedile na izborima 8. 11. 2015. godine. To govori da su potrebne mjere bile dobro prepoznate, ali nisu bile u prethodne dvije godine sve provedene. Mjere su očito „pričekale“ novu Vladu, koja ih opet spominje kao „nova rješenja“ i slamku spasa za izlazak iz Prekomjernog deficita.
Tako se sve vrti u krug iz kojega se trenutno ne nazire izlaz. Međutim, važno je istaknuti, a do tih je stavova došla i Europska komisija, da se mjere za izlazak iz Prekomjernog deficita ne mogu nametnuti i provesti silom, da je za njih neophodan snažan socijalni dijalog na nacionalnoj razini i zajedničko djelovanje socijalnih partnera, da je suprotno od sadašnjeg pogleda na deficit, te nacionalno pitanje u čijem rješavanju trebaju zajednički sudjelovati svi socijalni partneri na nacionalnoj razini.
Stoga novim, najavljenim „reformistima“ društveno-političkog sustava hrvatske zbilje ne bi bilo na odmet da pogledaju i prouče dokumentaciju koja se odnosi na socijalni dijalog EU, a koja je, kao pravna stečevina bila preuzeta u pravni sustav RH u tijeku pregovora o punopravnom članstvu u EU. U tom dijelu važno je istaknuti nekoliko ključnih aktivnosti EU koje su bile najvažnije za razvoj socijalnog dijaloga i industrijske demokracije u EU kakva je ona danas.
Taština vlasti zanemaruje socijalni dijalog?
Europski socijalni dijalog odnosi se na rasprave, savjetovanja, pregovore i zajedničke akcije dvije strane koje djeluju na tržištu rada. S jedne strane to su poslodavci (i njihove udruge), a s druge strane to su radnici (sindikati kao njihove interesne udruge). Socijalni dijalog, kao oblik i metoda oblikovanja tržišta rada nastao je u ne tako davnoj povijesti razvoja Europske unije (koja je prva i jedina u svijetu promovirala socijalno tržište rada). Socijalni dijalog je pokrenuo Jaques Delors prije 30 godina, tj. 1. veljače 1985. godine u Val Duchesseu, a tada je bio usmjeren na uključivanje europskih socijalnih potpora u unutarnji proces tržišta rada.
Danas je socijalni dijalog razvijen te su na razini EU prepoznata dva oblika europskog socijalnog dijaloga:
1. Tripartitni dijalog u koji su uključene i javne vlasti na svim nacionalnim i lokalnim razinama upravljanja državom i lokalnom zajednicom;
2. Bipartitni socijalni dijalog koji se na europskoj razini odvija između organizacija poslodavaca i sindikalnih organizacija, a djeluje kroz aktivnosti sektorskih odbora.
Socijalni dijalog na europskoj razini danas je ocijenjen kao „najvažniji stup“ koji određuje socijalnu Europu. Stoga je razvoj socijalnog dijaloga našao svoje mjesto i u korištenju raznih financijskih potpora koje se dodjeljuju transnacionalnim projektima koje provode socijalni partneri. U tu je svrhu na razini EU formiran i poseban Europski socijalni fond čija se sredstva koriste za izgradnju i jačanje kapaciteta organizacija socijalnih partnera na nacionalnoj razini te za konzultacije postojećih socijalnih partnera.
Što se tiče sektorskog socijalnog dijaloga, on je nastao 13 godina iza socijalnog dijaloga, točnije, 20. svibnja 1998. godine Komisija je usvojila Odluku broj: 1998/500 EZ kojom su nastali Sektorski odbori, u početku zamišljeni kao tijela za konzultacije socijalnih partnera unutar pojedinog sektora.
Danas EU prepoznaje socijalni dijalog ne samo kao jedan od ključnih stupova europskog socijalnog modela, nego i kao alat za realizaciju socijalne kohezije i otpornosti, bilo na razini EU ili na nacionalnoj razini. Novi članak 152. Ugovora o funkcioniranju EU (stupio na snagu Lisabonskim ugovorom) naglašava predanost EU za potporu europskog socijalnog dijaloga uz istovremenu autonomiju socijalnih partnera. Da je Europska komisija uistinu predana u pružanju potpore razvoju socijalnog dijaloga, vidljivo je i po tome što su europski socijalni partneri sve više uključeni u proces odlučivanja u EU, te u procjenu utjecaja propisa koji se donose na razini EU na važna socijalna pitanja.
Prema posljednjem izvješću o razvoju i stanju sektorskog socijalnog dijaloga na razini EU (koje je raspravljeno prije godinu dana) utvrđen je znatan napredak u razvoju europskog sektorskog socijalnog dijaloga (43 sektorska odbora, koja pokrivaju više od 75% svih zaposlenih radnika na razini EU).
Socijalna dimenzija u dvije brzine
Ali, istovremeno je istaknuto da ovakvo stanje ne prati razvoj socijalnog dijaloga na nacionalnoj razini država članica EU. Dok su neke države članice daleko odmakle u razvoju i prakticiranju socijalnog dijaloga na nacionalnoj razini, u nekima je on jedva zamjetan ili postoji samo na papiru jer socijalni partneri nemaju kapacitete da ga osnaže i učine vidljivim na nacionalnoj razini.
Stoga su se na razini EU također pojavile razne teorije o potrebi razlikovanja razvoja među članicama EU, kao „socijalnoj dimenziji u dvije brzine“, što bi u naravi značilo da bi trebalo uvažiti stanje pojedinih nacionalnih država i „pustiti“ ih da se same razvijaju, odnosno, uvesti podjelu članica u EU na razvijene i manje razvijene u pogledu socijalne dimenzije. O ovome stavu puno se raspravljalo na razini Europske komisije, posebno u vrijeme izrazite krize, ali je pobijedilo stajalište jedinstvenog razvoja koje snažno zastupa predsjednik Europske komisije J. C. Juncher. On se toliko zalaže za koheziju socijalnog dijaloga na razini svih 28 članica EU, da je sam sebe proglasio „predsjednikom socijalnog dijaloga“. Naravno, njegovu su ideju snažno poduprli i sindikati koji djeluju u ETUC-u, jer ne žele postati „druga klasa“ socijalne dimenzije.
Iako je koncept socijalnog dijaloga na razini EU danas uglavnom vezan za zaštitu zdravlja, sigurnost na radu, stručno osposobljavanje i stjecanje vještina za rad, jednake mogućnosti u zapošljavanju te uvjete rada, više je nego jasno da su to i druga značajna područja, a tome u prilog ide i eksplicitno nabrojenih pet Direktiva koje zemlje članice EU trebaju preuzeti i ugraditi u svoj pravni sustav.
Na raspravi o izvješću o „tri desetljeća socijalnog dijaloga u EU“ održanoj 5. ožujka 2015. godine, predsjednik Europske komisije, J. C. Juncher je ponovio svoje ranije snažno opredjeljenje za osnaživanje socijalnog dijaloga na razini EU, da je upravo socijalni dijalog proglasio zaslužnim za „fer gospodarski oporavak“ te naglasio da će se založiti za jači angažman socijalnih partnera u upravljanju na razini EU i kreiranju politike EU, te za potporu funkcioniranja industrijskih odnosa i socijalnog dijaloga u zemljama članicama EU. Istovremeno je obznanio da nakon tri desetljeća u Europi socijalni dijalog treba „novi dizajn“.
Europski semestar – novi način ekonomskog upravljanja EU
Tom prilikom je naglašeno da je socijalni dijalog usko vezan uz novi način ekonomskog upravljanja Europskom unijom, nazvan „EUROPSKI SEMESTAR“, koji se primjenjuje u EU od 2011. godine. U njega svakako treba uključiti i socijalne partnere. U okviru „Europskog semestra“ zemlje članice EU bi trebale same provoditi reforme u okviru nacionalnih programa u suradnji sa socijalnim partnerima (poslodavce i sindikate). Samo one reforme u čijem kreiranju sudjeluju i socijalni partneri (koji su najstručniji u poznavanju stanja u pojedinim resorima) mogu se provesti unatoč „bolnim“ i nepopularnim rezovima koji ih često prate. Spomenut je primjer Latvije koja je zahvaljujući reformama i socijalnom dijalogu izašla iz Prekomjernog deficita i danas je njezina ekonomija među najbrže rastućim ekonomijama u EU. Istaknuto je da je naročito važno angažirati socijalne partnere upravo u one reforme kojima se treba osigurati izlazak iz Prekomjernog deficita (EDP), jer je ocijenjeno da u takvim slučajevima socijalni dijalog ne predstavlja „trku na 100 metara“, nego „maraton“. U takvim uvjetima nije dovoljno stručno i ekonomsko znanje, zakonodavni okvir i namjera Vlade da se izađe iz krize, nego treba „izgraditi zajedničku socijalnu viziju sa socijalnim partnerima“ da bi bilo moguće izaći iz krize. Samo tako će se do kraja ostvariti prognoza J. C. Junchera da „EUROPA treba biti model za ostatak svijeta. Stoga, na razini EU, ali i na nacionalnoj razini, socijalni partneri ponovno moraju sjesti za stol kao i Jaques Delors 1985. godine, ali, s boljom vizijom za socijalni dijalog.“
Iz opisanog razvoja socijalnog dijaloga u EU vidljivo je da se upravo na njemu gradi uspjeh gospodarskog rasta na tržištu i izlazak iz krize, ali ga se povezuje i s krizama u gospodarskom razvoju zemalja koje socijalnom dijalogu ne pridaju odgovarajuće mjesto. Valja se zapitati koliko je vrijedna taština vlasti koja zanemaruje socijalni dijalog i socijalne partnere jer je jasno da samo suradnja socijalnih partnera daje prave rezultate. Guranjem socijalnih partnera u kraj, svaka vlast sebi čini medvjeđu uslugu. Sindikati ne postoje da bi vlasti preoteli zasluge i slavu, ali su vrlo moćni da joj pomognu u provođenju reformi. Naravno, traži se i podrazumijeva da su socijalni partneri uključeni u kreiranje reformi, kako bi ih zdušno pojašnjavali i provodili.
Nažalost, vlasti su ponekad i slijepe i nijeme kada se treba osvrnuti i uključiti socijalne partnere. Ali, vrlo su rigorozne i tašte kada se socijalni partneri suprotstave bolnim reformama u čijem kreiranju nisu sudjelovali. Sve je već viđeno u Hrvatskoj, a čini se da su lekcije iz socijalnog dijaloga bile uzaludne. Ili, možda ne vidimo kako funkcionira i što predlaže EK-a???
