Za kapital škola je granica koja se mora premašiti jer se u njoj formiraju ljudska “bića, a ne potrošači, štoviše, ljudi s kritičkom sviješću, kulturnom podlogom i sposobnošću prosuđivanja, upravo s onim što fanatizam financijske ekonomije ne može tolerirati i zato to mora uništiti.
Među ciljevima neoliberalizma već se ostvaruje onaj usmjeren na kapitalističko uništavanje škole kroz uklanjanje kulture, korporizaciju škola, programiranu idiotizaciju učenika transformiranih u “potrošače obrazovanja” kroz ukidanje nastavnog procesa. Da je riječ o “Hamletu”, reklo bi se da postoji metoda u ovom ludilu. A to ludilo se unosi u proces “reforme” – te magične riječi kojom se brišu prava i uništava sve što nije u skladu s luđačkim neoliberalnim projektom škole, koja traje već nekoliko godina. Ovaj projekt nije čak ni previše prikriven u planiranoj destrukciji srednje škole i sveučilišta, a izvodi se među zamjenjivim reformama vlada desne i lijeve orijentacije, koje su svele, demontažom prethodnih reformi škole – uvijek u ime napretka i premašivanja zastarjelih buržoaskih formi – obrazovanje na paradigmu kompanije i poduzeća (na dugovanja i potraživanja, na menadžerske kolegije, na informatiku i engleski, i na tisuće drugih sadržaja koherentnih s kapitalističkim restrukturiranjem škole).
“Svako ograničenje je prepreka za kapital”, rekao je Marx u svome djelu “Grundrisse”. A za kapital škola je granica koja se mora premašiti jer se u njoj formiraju, povijesno je dokazano, ljudska bića, a ne potrošači, štoviše, ljudi s kritičkom sviješću, kulturnom podlogom i sposobnošću prosuđivanja, upravo s onim što fanatizam financijske ekonomije ne može tolerirati i zato to mora uništiti. Uništenje škole znači odsijecanje glave generacijama mislilaca. Poznato pitanje, sve više u modi, “kakve mogućnosti za rad mi daje proučavanje filozofije ili umjetnosti,” otkriva neviđenu resorpciju obrazovanja u korporatizaciju i aksiomatiku “dajem, da bi ti dao”, u okviru potpunog uklanjanja onoga što je nekada bilo temeljno, a to je da škola mora obrazovati, a ne stvarati bezglave kompjutore i proizvođače profita.
Gušenje svake kritičke perspektive
Zamislite da je u Platonovoj Akademiji ili u Aristotelovoj Peripatetičkoj školi netko zapitao ovu dvojicu filozofa “kakav ću posao naći nakon ovoga?”
Iz ovih razloga, a u današnjem životinjskom carstvu duha, ne može biti mjesta za istinsku praksu filozofije – za znanje kao promišljenu disonancu u odnosu na monotoniju postojećeg – i, uopće, za bilo kakav pokušaj da se samostalno misli svojom glavom, oslobađajući se opasno zavodljivog pogleda kapitala. To postaje naročito jasno kada se imaju u vidu reakcije vlasti. I u ovom slučaju, u svom kapitalističkom obliku, ona ne pribjegava direktnom nasilju protiv onoga tko je osporava. Jednostavno koristi tiho i nevidljivo nasilje u ekonomskoj formi: uklanja sredstva potrebna za istraživanje i ostvarivanje kritike i, istodobno, ne preuzima odgovornost za to jasno političko djelovanje, prepuštajući ga bezličnoj volji tržišta.
Kontinuirano smanjenje sredstava za financiranje kulture predstavlja samo po sebi politički program maskiran na odgovarajući način anonimnim zakonima ekonomije. Gušenje svake kritičke perspektive ne postiže se danas upotrebom nasilja u direktnim i očiglednim oblicima, kao u slučaju spaljivanja Giordana Bruna, već uklanjanjem resursa potrebnih za preživljavanje, odnosno tako da se nasilje, izraženo kroz imanentnu ekonomsku teoriju, obavlja nevidljivom akcijom dželata, pri čemu su nevidljive i patnje žrtava.
Naravno, potrebno je reagirati na to barbarstvo. Potrebno je reagirati polazeći od kulture: revolucija je prvenstveno kulturna. Potrebno je da se nastavnici bave podučavanjem o vrijednostima klasika i povijesti, umjetnosti i filozofije, i da na taj način, kritičkim mišljenjem, omoguće snažno suprotstavljanje ekonomskom kretenizmu i programiranom idiotizmu, ma gdje oni bili dominantni.
