Sve do proglašenja ovogodišnjih dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju, poimanje rasta gospodarstva u svijetu vezalo se uz raspoloživost dovoljne količine potrebnih materijalnih resursa. No, ovogodišnji dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju, Paul Romer, profesor na Sveučilištu New York i William Nordhaus, ekonomist sa Sveučilišta Yale, svojim nagrađenim radovima su potvrdili da je ulaganje u znanje i znanost najveći motor rasta gospodarstva.
Teorija ekonomista Paula Romera je nastajala i potvrđivala se u praksi kroz više desetljeća. On je svoju teoriju rasta promovirao još krajem 80-ih i početkom 90-ih godina prošlog stoljeća, što je kasnije postalo Nova teorija rasta ili Endogena teorija rasta. Do tada se u ekonomiji istraživalo kako nove investicije mogu utjecati na rast, ali se pokazalo da one ne mogu objasniti rast kakav smo doživjeli u protekla dva stoljeća. Komponenta koja je nedostajala je tehnološka promjena, ali za nju nije postojala ekonomska teorija. Paul Romer se time počeo baviti još početkom 80-ih godina smatrajući da tehnološki napredak nije nešto što ulazi u ekonomiju izvana (egzogeno), kako se do tada smatralo, nego se tehnološki napredak stvara kao namjerna aktivnost na tržištu (endogeno).
U službenom obrazloženju Nobelove nagrade Paulu Romeru Švedske kraljevske akademije znanosti se navodi: “Romerovi nalazi nam omogućuju da bolje razumijemo koji tržišni uvjeti potiču stvaranje novih ideja za profitabilne tehnologije. Njegov rad pomaže nam u oblikovanju institucija i politika koje mogu ojačati ljudski prosperitet jačanjem pravih uvjeta za tehnološki razvoj.“
Znanost je motor gospodarskog rasta
„Dugoročne razlike u stopama rasta imaju zapanjujuće posljedice. Ako dva gospodarstva kreću s jednakim BDP-om po glavi, ali jedno raste po stopi 4 posto i većoj, postat će pet puta bogatije u 40 godina. Skromniji, 2-postotni rast, udvostručit će nacionalni dohodak u 40 godina“, stoji u obrazloženju Nobelove nagrade za Romera koji je proučio zbog čega se u svijetu događaju tako velike razlike u stopama rasta među zemljama. Ako se uzme kao primjer Hrvatska, koja sada ima stopu rasta 2,9%, a Slovenija raste 4,5%, Poljska 4,4%, Slovačka 3,9%, jasno je da će u budućnosti, ako se ništa ne promijeni, rast Hrvatske sve više zaostajati za tim zemljama.
No, ono što je najvažnije u radovima Paula Romera je to što je on konstruirao model koji u ekonomskom rastu ističe presudnu ulogu znanja i ideja. Kako je to opisano u Business Insideru, njegovo se djelo svodi na to da nove ideje „rođene kroz tehnologiju, ohrabrene patentima i potaknute zdravom konkurencijom, mogu nositi održiv, dugoročni ekonomski rast.“
Iako je znanost i ranije bila promatrana kao karika u ekonomskom rastu, Romer joj je dao još veću prednost i označio je kao motor rasta i prosperiteta. Ako države žele potaknuti rast, njihove ekonomske politike moraju ohrabriti ulaganje u istraživanje i razvoj novih ideja. Nove se ideje nezadrživo šire izvan granica, pomažući ljudima širom svijeta. Vlasnička prava na ideje su poticaj ljudima da otkrivaju, ali ona nisu neograničena kao klasična vlasnička prava. Stoga se prema Romeru, stalno mora istraživati i otkrivati nove ideje, ako se želi ostati konkurentan. A za to je potrebno ulagati u znanost. Ulaganje koje ostaje na 1% , kao u Hrvatskoj, neće omogućiti rast, a teško će održati i stagnaciju, jer će se stalno kroz patente plaćati tuđe ideje i pomagati tuđi ekonomski rast. Utječu li radovi dobitnika Nobelove nagrade na naše političare i ekonomiste? Kada će se znanost u Hrvatskoj tretirati kao motor gospodarskog rasta, a ne kao suvišni trošak?
