Nova vremena donose promjene, između ostaloga stvara se nova aristokracija. Ona se ne diči svojim porijeklom, kao stare hrvatske velikaške kuće poput Frankopana, Draškovića ili Pejačevića, već svojom snalažljivošću. Ta nova aristokracija iskoristila je tranzicijski metež i dokopala se slasti i vlasti. Nemamo više grofove i barune, ali imamo vitezove od pretvorbe, korupcije i zloupotrebe vlasti. Oni su ugledni građani kojima povremeno slabašno hrvatsko pravosuđe pokušava stati na kraj, ali u pravilu uzaludno. Tako imamo gradonačelnika s dvije stotine optužbi čiji klub zastupnika je jedan od stupova vlasti ili bjegunca u susjednu zemlju koji i dalje drma hrvatskim nogometom, a koji je bio, a možda je i dalje, u prijateljskim odnosima s vrlo važnim osobama u hrvatskoj politici.
Privilegirani sloj
U stvari, povijest kapitalizma se ponavlja. U vrijeme prvobitne akumulacije kapitala nisu se birala sredstva da se uspije i mnogi industrijski baruni bili su obični kriminalci. U Hrvatskoj je kapital već stvoren, tek što je bio u društvenom vlasništvu pa je naša novija povijest ne akumulacija kapitala već nova raspodjela onoga što je već postojalo. No, što se tiče poštenja, ništa se nije promijenilo, nova naša aristokracija ne diči se nekim velikim moralnim vrlinama.
Novac i vlast prate različite privilegije. Dok se običan građanin šalje u zatvor ako ne plati račun za odvoz smeća, vitezovima pretvorbe se oprašta milijunsko neplaćanje poreza ili nevraćanje kredita. Kada taj novi plemenitaš ili njegovo dijete ubije nekoga automobilom ili svojom jahtom, kao olakšavajuća okolnost uzima se u obzir to što su „ugledni građani“.
Dok se tako rađa novi aristokratski sloj koji upropaštava Hrvatsku, jedna druga aristokracija propada. Radničkom aristokracijom možemo nazvati industrijske radnike koji su u pravilu bili uvijek najborbeniji, bili su u prvim redovima bitke za poboljšanje položaja radnika. Kao što nam pokazuju statistički podaci, industrijska proizvodnja u Hrvatskoj polako, ali ustrajno pada. Nakon što ju je pretvorba bacila na koljena, ono što je preostalo od industrije kopni. Smanjuje se opseg industrijske proizvodnje i broj zaposlenih u industriji. To nije dobro za Hrvatsku jer ni jedna ozbiljna zemlja ne može svoje gospodarstvo temeljiti na uslugama. Izumiranje industrije jedan je od razloga za masovno napuštanje Hrvatske. Odlaze mladi i sposobni pa tako Hrvatska počinje nalikovati na brod koji tone i s njega se spašava tko može. Za sada, nema na vidiku neke smislene politike koja bi osigurala industrijski razvoj, rješenje nije u upumpavanju proračunskog novca u industrijske gubitaše.
