Demokratsku državu, kakva bi Hrvatska željela biti, karakterizira nekoliko osnovnih elemenata. Kod nas je, nažalost, malo koji ispunjen. Na primjer, trebali bismo imati predstavničko tijelo koje izražava volju birača, što kod nas zbog brojnih prebjega nije slučaj. Mora postojati jednakost pred zakonom, a mnogi slučajevi govore da to nije tako. Pravosudni sustav bi morao sankcionirati svako krivično djelo, ali se krupnim kriminalcima sudi godinama bez ikakvih posljedica. Pravo na drugačije mišljenje postoji samo na papiru, a oni koji ne pušu u isti rog, proglašavaju se izdajnicima, udbašima i komunjarama.
Demokratska pozlata i ispod nje
S tom demokratskom pozlatom, dakle, ne stojimo baš najbolje. A što je s onim najbitnijim odnosom koji određuje sudbinu najvećeg broja građana, a to je odnos rada i kapitala? Taj odnos određuje kako će se dijeliti nacionalno bogatstvo, to jest, hoće li većini ta podjela omogućiti pristojan život ili će živjeti na rubu siromaštva kako bi uski sloj mogao uživati u luksuzu koji prije takozvanih demokratskih promjena nije bio poznat.
A znamo da je proces koji je počet prije, evo, sad će biti dvadeset i osam godina, doveo do toga da je nekadašnji srednji sloj praktički nestao pa imamo pola zaposlenika koji imaju prosječna primanja od četiri i pol tisuće kuna ili manje, a svi potezi koje vuče država, počevši od porezne reforme pa nadalje, idu na ruku ne radnicima, već kapitalu. Nimalo čudno, jer je opće poznata stvar da se političke funkcije obilato koriste za bogaćenje, odnosno politički dužnosnici se prestrojavaju u redove kapitala pa nisu blesavi da rade protiv sebe. Svako malo se otkriva da takozvani ugledni građani imaju bogatstvo koje se ogleda u mnogobrojnim nekretninama čije porijeklo uopće nije jasno, a o gotovini da se ne govori jer je dobro skrivena od očiju javnosti.
U isto vrijeme imamo slučaj da devedeset posto novozaposlenih ima ugovor na određeno vrijeme. Država to promatra mrtva hladna, kao da je riječ o nekoj sitnici. Za one kojih se to tiče, to nije sitnica. Pitanje njihovog zaposlenja ne svodi se na to hoće li kupiti novi Mercedes ili jahtu ili će malo pričekati, već na to hoće li sutra imati što jesti. Kakve planove mogu donositi ti nesretnici? Kako bez sigurnih prihoda zasnovati obitelj, osigurati krov nad glavom, kako uopće živjeti?
Zbog toga što je Hrvatska država kapitala, i to neuređena država, a radnici puki privjesak, događa nam se da svakodnevno autobusi i vlakovi odvoze radnike u inozemstvo, trbuhom za kruhom. A što se tiče poduzetnika, nije poznat ni jedan slučaj da je ijedan autobus s njima napustio Hrvatsku. Njima je ovdje sasvim dobro.
U takvom odnosu snaga, uloga sindikata, kao jedinog zaštitnika radnika, sve je veća.
