S obzirom na to da i radničko vijeće i sindikat zastupaju interese radnika, njihov odnos je vrlo tijesan i suradnički, pa mnogi često poistovjećuju radničko vijeće i sindikat odnosno sindikalnu podružnicu. Unatoč brojnim dodirnim točkama postoje i razlike koje proizlaze iz činjenice da je radničko vijeće most komunikacije između svih radnika i poslodavca, a sindikat udruga radnika koja, ako je potrebno, i pritiscima promiče prava svojih članova.
U prethodnim brojevima pisali smo o izborima za radnička vijeća i osnovnim ovlaštenjima radničkog vijeća. Nastavljamo tematiku govoreći o odnosu između radničkog vijeća i sindikata.
Obveza obavješćivanja radnika
Zakon o radu u članku 152. određuje da je radničko vijeće obvezno redovito obavješćivati radnike i sindikat(e) o svome radu te primati njihove poticaje i prijedloge.
Naime, već smo pisali da je radničko vijeće ustvari most komunikacije između radnika i poslodavca, radničko vijeće je predstavnik svih radnika prema poslodavcu i u funkciji je interesa svih radnika. Stoga, naravno, radničko vijeće mora redovito obavještavati radnike o svojem radu i na neki način im polagati račune o tome kako je predstavljalo interese radnika prema poslodavcu. Radničko vijeće mora ne samo obavještavati o svojem radu, nego treba biti otvoreno da prima poticaje i prijedloge radnika te da ih i prosljeđuje dalje prema poslodavcu.
Radničko vijeće te obveze ima i prema sindikatu odnosno sindikatima koji djeluju kod poslodavca, s obzirom na to da su sindikati udruge koje također zastupaju interese radnika.
S druge strane sindikat je udruga radnika, pa se njegove obveze protežu prema njegovim članovima, a ne prema svim radnicima. Unatoč tome u praksi se događa da svi radnici odnosno i ne-članovi pozivaju sindikate na odgovornost iako za to nemaju nikakvu osnovu, posebice s obzirom na nesolidarnost koju često manifestiraju u radnoj okolni, jer ne pridonose podizanju radnih prava, ali ipak traže “svoje”.
Razlike radničkog vijeća i sindikata
Iako mnogi poslodavci, pa i radnici, poistovjećuju radničko vijeće sa sindikatom, između njih postoje velike razlike i treba ih barem u osnovi spomenuti.
Za početak, sindikati su većinom ustrojeni s obzirom na sektore i djelatnosti koje pokrivaju, te djeluju kod više poslodavaca kod kojih imaju svoje članove i podružnice. Sindikati su udruge radnika, svojih članova, s jasnim ciljem promicanja njihovih radnih i socijalnih interesa, a to čine socijalnim dijalogom, no i pritiscima, a to je glavna razlika u načinu rada. Kako bi promicali interese svojih članova, sindikati jedini stupaju u industrijske akcije protiv poslodavca, uključujući i štrajk, te sklapaju kolektivne ugovore koji su često zaista rezultat prave borbe s poslodavcem.
S druge strane radničko vijeće egzistira kod pojedinog poslodavca i ono ne prelazi njegove okvire. Ono nije udruga radnika, već tijelo u koje svi radnici biraju svoje predstavnike prema poslodavcu. Ono služi kao most komunikacije i predstavljanja između radnika i poslodavca, ali lišeno je instrumenata pritisaka i borbe za radna prava. Tako radničko vijeće ne smije organizirati ni sudjelovati u industrijskim akcijama, pogotovo ne u štrajku, niti se smije upuštati u kolektivne radne sporove koji bi mogli dovesti do takvih akcija (čl.148., st.4. ZOR-a). Stoga radničko vijeće ne može biti stranka kolektivnog ugovora, a samo iznimno može potpisivati sporazume o materijalnim i drugim pravima koji svojim sadržajem ulaze u sferu kolektivnih ugovora i rada sindikata te za to opet mora imati prethodno ovlaštenje stranaka već sklopljenog kolektivnog ugovora, poslodavca i sindikata.
U našoj praksi ove suštinske razlike se gube i blijede. Zbog nejasne zakonske regulative, sindikati kroz kolektivno pregovaranje podižu razinu prava za sve radnike, iako su u svojoj suštini sindikati udruga radnika koja se bori za interese svojih članova. Današnja realnost je da se sindikati odnosno njihovi članovi bore i izbore za određena prava, a ostali radnici, često bez ikakve grižnje savjesti i solidarnosti također uživaju ta prava. Došlo je do toga da svi nešto traže, čak i okrivljuju sindikate, a da uopće nisu njihovi članovi. Takav odnos dodatan je uzrok što mnogi brkaju radnička vijeća i sindikate.
Bliska suradnja
Unatoč nanizanim razlikama, jasno je da radničko vijeće i sindikat imaju bezbroj dodirnih točaka, s obzirom na to da oba, u pravilu i zajedno, promiču i unapređuju prava radnika.
Stoga Zakon o radu određuje da radničko vijeće, u svrhu zaštite i promicanja prava i interesa radnika, u punom povjerenju surađuje sa svim sindikatima koji imaju svoje članove zaposlene kod određenoga poslodavca. Također, član radničkog vijeća može nesmetano nastaviti i svoj rad u sindikatu (čl.153., st.1 i 2. ZOR-a). Pri ovom posljednjem treba imati na umu da će u slučaju organizacije i provedbi industrijskih akcija član radničkog vijeća morati razjasniti da u isključivo sindikalnim aktivnostima djeluje kao aktivist sindikata, odnosno pojasniti da to ne čini kao član radničkog vijeća.
Sindikalni povjerenik može preuzeti funkciju radničkog vijeća
Ako kod poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće, sindikalni povjerenik preuzima gotovo sva prava i obveze radničkog vijeća propisane Zakonom o radu, osim prava na imenovanje predstavnika radnika u organ poslodavca (nadzorni odbor ili drugo slično tijelo) (čl.153., st.3. ZOR-a). Dakle, ako su ostvareni uvjeti za radničko vijeće, ali ono nije izabrano, sindikalni povjerenik preuzima prava i obveze odnosno funkciju radničkog vijeća. Naravno, ako povjerenik postoji kod poslodavca. U praksi, pa i našeg Sindikata, pogotovo u srednjim i manjim tvrtkama, to se vrlo često i događa. To ne čudi s obzirom na usku vezu sindikata i radničkog vijeća te činjenicu da većinu lista kandidata, pa i izabranih članova radničkih vijeća, ionako daju predstavnici sindikata.
Zakonska odredba u ovom dijelu nije previše jasna u smislu trenutka preuzimanja ovlasti radničkog vijeća, odnosno da li je potrebno posebno još dodatno obavještavati poslodavca o preuzimanju ovlasti od sindikalnog povjerenika, ili to proizlazi iz same činjenice da djeluje sindikalni povjerenik te postoje uvjeti za radničko vijeće koje nije izabrano. Iako naš Sindikat redovito šalje obavijesti o preuzimaju ovlasti radničkog vijeća, u praksi se javljaju neka tumačenja da to čak nije ni nužno, te da do preuzimanja ovlasti dolazi automatski. Na ovu okolnost pažnju trebaju usmjeriti poslodavci.
Ako sindikalni povjerenik preuzme navedene ovlasti i pored funkcije povjerenika stupi u funkciju radničkog vijeća, treba paziti da u strogo sindikalnim aktivnostima, odnosno industrijskim akcijama, ne nastupa kao radničko vijeće nego isključivo kao sindikalni povjerenik.
Ako kod poslodavca djeluje više sindikata, a nema radničkog vijeća, sindikati se moraju sporazumjeti o sindikalnom povjereniku, odnosno povjerenicima koji će imati prava i obveze radničkog vijeća, te o tome obavijestiti poslodavca (čl.153., st.4. ZOR-a).
Što se tiče najvećeg broja sindikalnih povjerenika, koji mogu preuzeti funkciju radničkog vijeća, logično je primijeniti odredbe o broju članova radničkog vijeća kod poslodavca s obzirom na ukupan broj radnika.
