Tripartizmom se podrazumijeva aktivni socijalni dijalog i suradnja između države, poslodavca i sindikata na području ekonomskih i socijalnih pitanja, točnije iz radnog, mirovinskog, socijalnog, zdravstvenog i drugih područja koja direktnije utječu na kvalitetu života građana. Taj dijalog treba voditi na nacionalnoj razini, spustiti ga na regionalnu i lokalnu razinu sve do poduzeća, ali i podići na nadnacionalni međunarodni plan. U slučaju dugoročnog prekida socijalnog dijaloga svako društvo se polarizira te vodi u nestabilnost i sukobe. Stoga tripartizam nije nov, on se u različitim oblicima pojavljuje u svijetu već stoljećima jer takav dijalog je temelj stabilnosti svakoga društva.
Dan socijalnog partnerstva u Hrvatskoj obilježava se 21. siječnja, a ni ove godine nije mu pridodan prevelik značaj. To, nažalost, ne čudi jer socijalni dijalog posljednjih godina svakako nije bio na zadovoljavajućoj razini. Vlada, koja je barem prema nazivu bila socijaldemokratska, ignorirala je sindikate kao socijalne partnere. Ukinut je Ured za socijalno partnerstvo Republike Hrvatske te je taj pokretač dijaloga pretvoren u Samostalnu službu pod direktnom ingerencijom Ministarstva rada i mirovinskog sustava. Negativni primjeri spušteni su sve do razine pojedinačnih poslodavaca.
Vrhunac nepoznavanja tripartizma i socijalnog dijaloga posljednjih mjeseci doslovce para uši svima koji znaju njegovo značenje. Naime, termin tripartizam se bez ikakve zadrške, u svim medijima, ali i gotovo službeno, upotrebljava za moguću „tripartitnu Vladu HDZ-a, MOST-a i SDP-a“. Dakle, pali smo toliko nisko da tripartizam, kao trajnu vrijednost na kojoj se treba graditi svako moderno društvo, nama zamjenjuju „tri partije“ – HDZ, MOST i SDP.
Sastanak premijera Tihomira Oreškovića s čelnicima sindikalnih središnjica, koji je nastupio relativno brzo nakon njegovog stupanja na dužnost, može biti barem mala ohrabrujuća naznaka ponovnom oživljavanju dijaloga i socijalnog partnerstva, a bez čega jednostavno ne možemo zajedno naprijed.
Roboti mijenjaju svijet
Svjetski vođe, multinacionalne kompanije i razvoj znanosti uvode nas u takozvanu četvrtu industrijsku revoluciju, u kojoj će automatizacija i roboti preuzeti sve veći dio proizvodnih, ali i intelektualnih poslova. O ovome se razgovaralo i na nedavnom forumu moćnika u Davosu, a zabrinjava kako mnogi olako pristupaju toj problematici. Vjerojatno je razlog tome neutaživa i gotovo bogohulna čovjekova želja za ugađanjem.
Ne bi bilo problematično da roboti preuzmu velik broj poslova radnika, ali samo kada bi taj prelazak bio proveden vođenjem već zaboravljenim idealom da je cilj tehnološkog razvoja osloboditi čovjeka od rada sve kako bi se čovjek mogao posvetiti svojem razvoju i višim vrijednostima. Još su starogrčki filozofi smatrali da nužan i obvezujući rad onemogućava čovjeka u njegovom stvarnom razvoju. No, oni su taj problem licemjerno rješavali tako što su imali robove. Mi bismo, pak, imali robote.
No, današnje društvo funkcionira tako da većina građana izvor sredstava za zadovoljenje svojih potreba ostvaruje zahvaljujući svojem radu. Ako se razvoj zamišlja tako da roboti preuzmu poslove, a da blagodati njihovog rada i izobilja uživaju svi, da svi podjednako manje rade ili ne rade uopće, da se usavršavaju u drugim područjima, a da nam svima materijalne potrebe osiguravaju roboti, tada zaista idemo prema društvu blagostanja, gotovo da se sami vraćamo u raj prije izgona. Ali, postoji realna opasnost drugog smjera, da manjine uspiju sebi priskrbiti kontrolu i blagodati robotizirane proizvodnje i usluga. Tada krećemo prema apokaliptičnom scenariju u kojem će većina građana biti odbačena sa svojih radnih mjesta, ostati bez prihoda i socijalne sigurnosti, biti getoizirana te živjeti u neimaštini, gladi i onečišćenju, a u konačnici postat će smetnja elitama koje će većinu smatrati nametnicima te ju na kraju istim robotima pokušati eliminirati.
Pitanje razvoja robota ima i još jednu dublju etičku dilemu, koja se također zanemaruje. Kontrola razvoja umjetne inteligencije ima ograničenja. Kakva god inteligencija bila, nakon određene razine biće, stvor ili robot koji ju ima postaje svjestan samog sebe, postaje razumno biće. Već sada kompjuteri i roboti mogu obrađivati podatke i obavljati operacije neusporedivo većom količinom i brzinom od čovjeka. Stvorit će se umjetni mozgovi, koji će postati svjesni sami sebe. To je neminovno, kao i što je s aspekta teorije evolucijom, neminovno bilo da majmun siđe s grane. Neminovno je i s aspekta nastanka po Stvoritelju jer će probijajući granice i sam čovjek jednostavno usaditi i stvoriti svijest robotima.
Kada se to dogodi, a sve ide prema tome, javlja se novo pitanje: Ima li to svjesno i razumno stvorenje pravo na vlastiti izbor, pravo na slobodu? Hoćemo li mi imati pravo kontrolirati ga i dalje te tjerati da radi ono što želimo? Je li ono naš robot ili postaje naš rob(ot)? Hoćemo li mi biti njegov Stvoritelj? Hoće li nam se klanjati, ili će ustati protiv nas? Stvaramo li mi upravo novu rasu, koja će podijeliti ili čak dokinuti našu kratku vladavinu ovim planetom?
Moramo odlučivati o vlastitoj budućnosti
Trebamo razvijati pravi tripartizam, onaj s početka teksta. Sindikati, ali i svi građani, trebaju biti akteri u svim procesima važnim za našu budućnost u ovoj zemlji, od visine plaća, mirovina, zdravstva, gospodarstva do naizgled apstraktne budućnosti robotike i svijeta rada. Sindikati na međunarodnoj razini traže i moraju biti sudionik u formiranju odluka iz područja četvrte industrijske revolucije. Očito je da se radi o prekretnicama poimanja rada, društvenih odnosa, pa i svijeta kakav danas poznajemo, a pravo na odabir kolosijeka ne smije ostati u rukama nekolicine moćnika.
