Tri sindikalne središnjice, Nezavisni hrvatski sindikati, Savez samostalnih sindikata Hrvatske i Matica hrvatskih sindikata, najavljuju akciju prikupljanja potpisa protiv mirovinske reforme.
Medijska (ne)pozornost
Ne umanjujući važnost svake teme, svjedočimo kako skupovi građana dobivaju veću medijsku pažnju činjenicom da je među njima bilo nekoliko medijski eksponiranih glumaca ili pjevača, kao što je bio nedavni skup protiv nasilja. Pozornost medija izazvao je i prosvjed grupe učenika za održiv odnos prema Zemlji, kao dio organiziranih prosvjeda diljem svijeta. Dobro je da se naša mladost budi.
Prosvjedi koje organiziraju sindikati često se, pak, guraju izvan medijskog fokusa. Istini za volju, ljudi su već siti ove zbilje, pune su im glave gospodarskih problema, propadanja poduzeća te sustavnog urušavanja radnih i socijalnih prava. U mnogim situacijama niti nema pravih rješenja, a ako rješenje nije na vidiku, ljudi gube aktivnost. Ni posljednji radnički prosvjed na kojem je prije nekoliko mjeseci više tisuća ljudi u Zagrebu jasno reklo NE produženju granica umirovljenja i dodatnom kažnjavaju umirovljenika, nije dobio veću medijsku pozornost. Radi se o problemu koji se tiče baš svih: i mladih i starih, i radnika i poslodavaca, i žena i muškaraca, i heteroseksualnih i homoseksualnih. Tu možda i jest problem, jer u Hrvatskoj mnogo bolje prolaze teme gdje se ljudi dijele prema bilo kojoj osnovi, političkoj, nacionalnoj, teritorijalnoj, socijalnoj ili nekoj drugoj orijentaciji. E, to je zanimljivo. Bez obzira na to što ne može biti konstruktivno. Destrukcija je uvijek zanimljivija, dovoljno je zaviriti u filmove.
Vlast ne sluša narod
Veći problem jest i (ne)pozornost vladajućih. Prije pola stoljeća vlast „u ime naroda“ nije slušala dio tog naroda, a danas imamo dojam da vlast sve manje sluša svoj narod. Tako je i u svijetu. Koga briga za prosvjede glumaca i građana, učenika, ili nekakvih radnika! Ako previše ne ljuljaju brod, mogu prosvjedovati koliko god žele, a može se o tome i pisati danima. Nisu se kraljevi bez razloga ograđivali od naroda visokim bedemima i vojskom. Ne donose se danas bez razloga propisi da se veći prosvjedi mogu provesti samo na „sigurnoj daljini“ od parlamenta i vlade. Narod se može okupljati samo daleko od svoje vlasti, kako bi vlast mogla na miru raditi svoj posao, sve daleko od tog istog naroda koji ju je izabrao.
Iz toga proizlazi da miran prosvjed daje učinak samo u svrhu davanja određenih poruka i manifestacije zajedništva. Francuzi itekako znaju prosvjedovati, još od svojih revolucija. No, ni njihova vlast nije šljivila „žute prsluke“, bez obzira na broj i učestalost prosvjeda, sve dok nisu razvalili pola Pariza. Tada je njihov predsjednik počeo slušati i cvrkutati kako povlači svoje mjere protiv vlastitog naroda.
Demokracija gubi sadržaj
Zaključak: Vlast sluša vlastiti narod samo kad mora! A vlast mora slušati narod, budimo precizniji, ponašati se kao da sluša narod, samo u dvije situacije; kad treba doći na vlast ili ako je njezina pozicija grdno ugrožena. Stoga, pravi kontinuirani dijalog i prožimanje vlasti i naroda jednostavno ne postoje. U najboljem slučaju, vlast se trudi raditi u interesu naroda, ali opet samostalno, jer ona zna bolje, pobogu, zato je i izabrana.
To je mana današnje demokracije. Građani su se izborili da odlučuju o vlasti, ali gube vezu s onima koje izabiru. Uz to stvarni vladari, oni koji se ne mijenjaju svake četiri godine, pokušavaju već desetljećima smanjiti značaj i moć države. Demokracija u smislu izborene slobode biranja predstavničke vlasti gubi svoj sadržaj. Stoga se ne treba čuditi sve manjem odazivu građana na izbore.
Revolucija nosi temeljite promjene, no često može promijeniti i svoj vlastiti smjer, uvijek ima značajne žrtve i stvara snažne opozicije koje samo čekaju šansu za povratak na staro. Veza između naroda i vlasti ponovno se može izgubiti i samo nastaju nove elite.
Referendum kao evolucija demokracije
Evolucija, čiji tijek se može malčice i ubrzati, nosi trajnija rješenja. Evolucija demokracije u smjeru neposrednog uključivanja građana o pitanjima ključnim za njihove živote danas je moguća. Uz valjane korektive koji štite temeljne vrijednosti, narod je dovoljno pismen, pametan i informiran da ne treba dušobrižnike koji će o svemu misliti mjesto njega.
Referendum, kao sredstvo neposredne demokracije, trebao bi ući u našu svakodnevicu. Mi imamo ne samo pravo, nego i odgovornost, da argumentirano razgovaramo i odlučujemo o najvažnijim pitanjima za nas i našu djecu.
Tehnologija nam omogućuje da to i realiziramo. Neograničene mogućnosti razmjene informacija i izražavanja stavova, još uvijek pretežno koristimo za periferne teme. Umjesto da donesu razvoj ljudskoj svijesti i uključenosti, društvene mreže koriste se kao sredstvo zatupljivanja i kontrole. Ovce „lajkove“ stavljaju na boju nečije suknje i majice, čvrstinu stražnjice i dubinu dekoltea. Nisu se još sjetile da bi kao e-građani mogli direktno odlučivati o mnogim važnijim pitanjima za svoj život.
Sudjelujmo u referendumu
S obzirom na to da naša vlast nije slušala svoj narod, da misli kako je u pogonu i uz fizički rad 67 godina lako dočekati kao i u saborskoj fotelji, nema druge nego pokušati referendumom direktno uputiti glas naroda koji vlast mora čuti.
Krajem travnja i početkom svibnja ove godine, sindikati će provesti Referendum o izmjenama uvjeta za odlazak u mirovinu, kojim se želi zaustaviti dobna granica na 65 godina i smanjiti kažnjavanje umirovljenika. To je važno za sve.
Trebamo se svi uključiti, jer postavljanjem raznih ograničenja vlast i ovdje traži načina kako ne poslušati svoje građane. Pomoć u organizaciji, podrška u provedbi, te u konačnici, i sam potpis. Važno je da svi sudjelujemo.
Naučimo vlast da čuje glas svojeg naroda!
