U proteklih dvadeset godina privatni kapital se nije ni orijentirao na investicije u proizvodnju i otvaranje novih radnih mjesta, već na preuzimanje već postojećih tvrtki. A to preuzimanje je u pravilu dovodilo do smanjenja radnih mjesta.
Bliži se kraj godine a gospodarska situacija je sve gora. I pored svih mjera koje se poduzimaju, počevši od povećanja PDV-a pa do poboljšanja porezne discipline, deficit državnog proračuna je sve veći. Takav rezultat se mogao i očekivati jer financijsku konsolidaciju nije pratio razvoj i otvaranje novih radnih mjesta. U rujnu, nakon završetka glavne turističke sezone broj nezaposlenih popeo se na 324.077 što je u odnosu na broj nezaposlenih na kraju kolovoza, kada je bilo 313.675 nezaposlenih, rast od 11.604. Bruto društveni proizvod je u drugom tromjesečju smanjen za dodatnih 0,7 posto, industrijska proizvodnja konstantno pada, građevinarstvo je preplovljeno, plaće stagniraju ili se smanjuju a tek u sljedećoj godini očekuje se sasvim blagi oporavak. I u takav neznatni oporavak mnogi sumnjaju.
Investicijski snovi
Svima je jasno da investicije i otvaranje novih radnih mjesta predstavljaju ključ oporavka. O tome se govori već godinama, no na tom području nije zabilježen nikakav pomak. Najavljivali su se veliki zahvati na području energetike, kao što je termoelektrana u Plominu, hidrocentrala Ombla, plinski terminal na Krku i čitav niz ostalih zahvata. Sve su to, kako stvari sada stoje, mrtvo slovo na papiru. Niti sa privatnim investicijama nismo imali mnogo sreće. U proteklih dvadeset godina privatni kapital se nije ni orijentirao na investicije u proizvodnju i otvaranje novih radnih mjesta, već na preuzimanje već postojećih tvrtki. A to preuzimanje je u pravilu dovodilo do smanjenja radnih mjesta. Sad je i to preuzimanje svedeno na minimum, jer je sve manje onoga što možemo prodati.
Radi se o svojevrsnom začaranom krugu. Zbog velikog broja nezaposlenih, velikog broja umirovljenika i malih plaća kupovna moć hrvatskog stanovništva je vrlo mala. Strani i domaći investitori ne žele ulagati jer se opravdano pitaju kome će prodati svoje proizvode. Stezanje remena tu kupovnu moć dodatno smanjuje. Još nije nađeno rješenje koje će prekinuti taj negativni trend koji Hrvatsku petu godinu vuče prema samom dnu.
Ponovno aktualna stara rješenja
U nedostatku boljih ideja, ponovo se poseže za nekim starim rješenjima. Jedno od njih je slanje službenika u upravi koji imaju uvjete, u mirovinu. Ako se na taj način i neznatno smanji ogroman administrativni aparat, osnovni problem a to je njegova neučinkovitost, neće se riješiti. Ta ideja je dubiozina i iz nekoliko drugih razloga. Možemo zanemariti činjenicu da je u suprotnosti sa važećim zakonom koji određuje da se s navršenih 65 godina života odlazi u mirovinu pa i to da je riječ o diskriminaciji po godinama. Stvar je u tome da se na taj način neće ništa riješiti. Kroz proteklih dvadesetak godina kratkovidno su se ljudi prisiljavali da odu u mirovinu, često u punoj snazi, kako bi se riješio problem viška radnika. To je dovelo do toga da sada imamo 1.219.962 umirovljenika od čega je svega 510.483 onih koji su otišli u punu starosnu mirovinu. U invalidskoj mirovini je 311.752 umirovljenika, u prijevremenoj 143.827 i 251.500 onih koji primaju obiteljsku mirovinu. To „čišćenje“ nije dovelo do ekonomskog buma već samo do ogromnih problema. Gotovo polovica sredstava za mirovine mora se izdvajati iz državnog proračuna s time da najveći broj umirovljenika živi na granici siromaštva. Mirovinski sustav, uz zdravstvo, najveći je korisnik i najveći problem državnog proračuna. Na tom području vlada prilična konfuzija. Najavljuju se zakonski propisi o produženja dobi za odlazak u mirovinu na 67 godina, a u isto vrijeme se oni sa šezdeset godina tjeraju u mirovinu. Uz eksperimente na području mirovina iz naftalina se vade ideje o prodaji državne imovine. Sva sredstva koja su do sada dobivena na taj način nisu upotrijebljena za ulaganje u razvoj već su spiskana na krpanje rupa u proračunu. I sada se ponavlja stara priča. Proračun zahtjeva novu injekciju i kreće se u prodaju onoga što nam je preostalo. Pri tome, ne vodi se računa o tome da je ta bezglava prodaja donijela često puta više štete nego koristi. Dobar primjer je INA koja kontinuirano propada.
U nedostatku novih ideja, ponovo se vraćamo na stare. Ne obaziremo se na to što je praksa pokazala da one nisu dobre. Očito, iz povijesti nismo ništa naučili.
