Hrvatska naizgled beznadna gospodarska situacija dovela je ne samo do općeg osiromašivanja hrvatskih građana, već i do intelektualne konfuzije koja se ogleda u tome da se u središtu pozornosti javnosti mahom nalaze beznačajne pa i bizarne teme. Ne samo to. Ta klima dovela je do rađanja nekih ideja koje u normalnom, demokratskom okružju ne bi bile moguće. Tako je u hrvatskom apatičnom društvu gotovo nezamijećeno prošao nedavni istup Tomislava Karamarka, mogućeg budućeg premijera Hrvatske, koji je krenuo korak dalje u razradi svoje političke platforme u kojoj u prvi plan stavlja neke svoje vječne vrijednosti. Takav zatucani program vjerojatno ne postoji nigdje u Europi, sigurno ne u Europskoj uniji, i on je još jedan dokaz da je u Hrvatskoj došlo ne samo do gospodarskog, već i intelektualnog rasapa.
Kako se riješiti neistomišljenika?
Bizarno je da netko u dvadeset i prvom stoljeću govori o tome da će, kada dođe na vlast, propisati teme o kojima će moći postojati samo jedno mišljenje i to mišljenje Tomislava Karamarka. Svi će se toga mišljenja, navodno, morati držati kao pijan plota. Pri tome je nejasno kako Karamarko misli ušutkati svoje neistomišljenike u doba interneta, koliko-toliko slobodnih medija i Europske demokratske tradicije. Hoće li ukinuti internet, reaktivirati Goli otok ili će, poput svog sjevernokorejskog uzora, likvidirati protivnike protuavionskim topom?
U toj potpunoj intelektualnoj konfuziji, ponovno se raspiruje antikomunizam i u nedostatku realnih rješenja za izlazak iz krize, uzrok današnjih teškoća se vidi u komunističkoj hobotnici koja navodno i dalje vlada Hrvatskom. Karamarko zamahuje mačem lustracije, a da pritom ne zna točno značenje tog pojma. Lustracija je uklanjanje s važnih funkcija svih onih koji su igrali neku ulogu u prijašnjem sustavu, a Karamarko taj pojam proširuje na sve one koji ne misle kao i on. Naravno, da se lustracija provela u Hrvatskoj kada je tome bilo vrijeme, prvi predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman prvi bi se našao na udaru zbog svoje pripadnosti etablišmanu nekadašnje Jugoslavije.
U desničarskim krugovima se ta teza o komunističkoj opasnosti i načinu kako je riješiti dalje razrađuje. Velike nade se polažu u suđenje Josipu Perkoviću, koji je prema toj teoriji imao važnu ulogu ne samo u nekadašnjoj Jugoslaviji, već je odigrao ključnu ulogu u infiltriranju komunista u današnji sustav. Suđenje će sve tajne navodno razotkriti, istina će izbiti na vidjelo, komunisti će se razvlastiti i Hrvatskom će poteći med i mlijeko.
Postoji li alternativa?
Svatko kome je stvarno, a ne deklarativno na srcu interes Hrvatske, mora se zabrinuti zbog takvog razvoja događaja. Lov na vještice sigurno neće izvući Hrvatsku iz krize jer je u nju nisu uveli crveni vragovi već apolitični kriminalci i nesposobnjakovići koji su svoju gramzivost kamuflirali domoljubljem, partijskim plaštom ili kojekakvim drugim smicalicama.
Desna opcija očito nema rješenje za izlazak iz krize, no ona će vjerojatno na izborima pobijediti zahvaljujući, kako je rekao Tomislav Karamarko, domoljubnoj retorici. Sadašnja lijeva koalicija, za koju mnogi smatraju da se prema gospodarskom svjetonazoru ne razlikuje od prijašnjih desnih vlada, nije uspjela izvući Hrvatsku iz teškoća. Javni dug je dosegnuo 240 milijardi kuna i za njegovu otplatu treba odvajati 3 do 4% bruto društvenog proizvoda Hrvatske. Dakle, da bi se ostvario minimalni rast, potreban je porast bruto društvenog proizvoda od najmanje 5%, a o tome možemo samo sanjati. Ako, pak, dođe do porasta kamata, a to bi se moglo dogoditi već sljedeće godine, naš položaj postat će kritičan.
Lijeva koalicija shvaća da su kola krenula nizbrdo. U toj panici, svojim istupima čelnici pridonose intelektualnom srozavanju Hrvatske, a u tome prednjači premijer Zoran Milanović. On učiteljici bez posla savjetuje da se prihvati politike ili jadnicima kojima je voda uništila kuće prigovara zbog čega se nisu osigurali. Inzistira se na beznačajnim temama, poput one o mimohodu, a poziv Karamarka da razgovaraju o smirivanju strasti, odbija se nervozno i džonom. Uopće, međusobni dueli pozicije i opozicije su često ispod razine na kojoj komuniciraju one famozne kumice na placu. Umjesto argumenata često se pribjegava dosjetkama koje uopće nisu smiješne, a još manje inteligentne. Vesna Pusić ne shvaća, ili se pravi da ne shvaća, da se ne može opravdati zapošljavanje jedne osobe po političkoj liniji tvrdnjom da HDZ na popisu ima na tisuće uhljeba. Važan je princip, a ako ga nemaš ili ga se ne držiš, badava su ti kojekakve jezične akrobacije. Ne može predsjednica Republike jedan dan pozivati premijera da dade ostavku, a drugi dan ga pozvati na kavu. O čemu da razgovaraju? O njegovoj ostavci?
Hrvatska se učahurila u krizi. Na gospodarskom planu se već godinama ponavljaju iste stvari o smanjenju troška države, investicijama, novim radnim mjestima, iskorjenjivanju korupcije i učinkovitom pravosuđu, no ništa se ne događa. Ta situacija je plodno tlo za kojekakve teorije zavjere ili, pak, za uvođenje nekakvog jednoumlja. Na blagi način ga propagira predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović svojom tezom o zajedništvu, a radikalno Tomislav Karamarko popisom vječnih istina koje će on odrediti.
Hrvatskoj ne treba zborno pjevanje. Hrvatskoj treba konfrontacija mišljenja, temeljena na argumentima i zdravom razumu jer se samo tako može naći izlaz iz krize. Zavlačenje u ideološke ili neke druge bunkere ili prepuštanje nacionalističkim, antikomunističkim ili nekim drugim fantazijama, Hrvatskoj, kako vidimo, nije donijelo ništa dobro, niti će ga donijeti.
