Cijela prošla godina uglavnom je protekla u političkim nadmetanjima i predizbornim podmetanjima glavnih političkih aktera, a završila je uspješnim sastavljanjem Vlade. Za građane je predstavljala konstantu u siromaštvu, nezaposlenosti, iseljavanju, uzaludnom nadanju. Radnici i sindikati su budno pratili što se događa i čekali „početak“ pravog i stvarnog socijalnog dijaloga koji se na kraju samo ukazao, ali ne i dogodio. Prvo što je uzdrmalo radnike i građane nakon izbora bila je porezna reforma o kojoj se krajem godine pisalo i pričalo u svim medijima. Porezna reforma ukazala se iznenada, kao gotov čin o kojemu su sindikati samo „obaviješteni“, ali ne i sudjelovali u njezinoj izradi. Naravno, pažnju su plijenile brojke kojima su se mogli radovati samo oni s velikim plaćama, dok su se radnicima obećavali veliki porezni odbici na uzdržavane članove, pa bi, eto, i demografska politika trebala umanjiti siromaštvo. Većina hrvatskih radnika i umirovljenika ostala je na istom, minimalnom prihodu, a prikazano je da bi zapravo trebali biti sretni, jer uopće više neće plaćati porez. Možda su u svemu tome bile jedine dobre vijesti što je pojeftinio ukop pa će djeca imati manji trošak kada pokapaju siromašne umirovljenike, svoje roditelje.
I tek su se malo stišali glasovi oko porezne reforme, kada je građanima Hrvatske, kao veliki poklon za Božić, iz najviše instance vlasti došla „radosna vijest“ da će Hrvatska uskoro u cijelosti otkupiti dio imovine INE koji je sada u vlasništvu MOL-a, a čije je sjedište u Mađarskoj. Vijest je zazvučala gromoglasno i privlačno, jer eto, konačno je došao kraj prodaji obiteljskog srebra. Vrijeme je da se ono vrati u nacionalno vlasništvo. Nacionalni ponos osjetio se u odobravanju ove akvizicije i od političkih čelnika bez obzira kuda se svrstavaju. Pa tko bi reagirao drugačije? Ali, sve je bilo isuviše lijepo da bi bilo istinito. Kao u bajci. No, kada je započet proces „traženja“ novaca za kupnju, bajka je naglo nestala, a sivi oblaci prekrili su horizont nad INOM.
Zašto INA nije u vlasništvu Hrvatske?
Sve je počelo prije 14 godina. Iako se neki od tadašnjih aktera privatizacije INE danas toga ne sjećaju (ili se stide sjećati se), proces privatizacije INE započeo je donošenjem Zakona o privatizaciji INA-Industrije nafte d.d. („Narodne novine“, broj 32/02.), koji ima samo 14 članaka (za zaštitu nacionalnih interesa). U tom Zakonu, u članku 3. navodi se da sa svim udjelima u ovisnim društvima raspolaže isključivo INA d.d., pa se ovisna trgovačka društva članice INA grupe neće posebno privatizirati. U članku 4. istog Zakona utvrđen je način kako će se provesti privatizacija:
„( 1 ) Privatizacija INE d.d. provest će se:
1. prijenosom bez naknade 7% dionica hrvatskim braniteljima i članovima njihovih obitelji
2. prodajom do najviše 7% dionica zaposlenicima i ranije zaposlenima u društvima koja čine INA grupu, pod posebnim pogodnostima koje će utvrditi Vlada Republike Hrvatske
3. prodajom do najviše 25% plus jedna dionica strateškom ulagatelju
4. prodajom najmanje 15% dionica u postupku javne ponude sukladno propisima koji uređuju izdavanje i promet vrijednosnih papira, i to………
( 2) Republika Hrvatska zadržava vlasništvo nad 25% plus jedna dionica INE d.d. koja će se privatizirati na temelju posebnog zakona nakon prijama Republike Hrvatske u članstvo Europske unije.„ (ostali dio Zakona ispušten je jer nije bitan za pisanje ovog članka).
Upravo kako je u Zakonu i navedeno, „strateški ulagatelj„ je postao MOL, koji je na temelju sklopljenog Ugovora 17. srpnja 2003. g. kupio 25% plus 1 dionicu INE d.d. za 505 milijuna dolara. Od tada je INA d.d. prestala biti nacionalno srebro, a danas je upitno da li je, koliko i na koji način nacionalni ponos? To nitko ne zna. U proteklih 13 godina dogodile su se mnoge devastacije, upitno upravljanje, otpisivanje, uništavanje i neodgovorno raspolaganje imovinom. Tome je još više pridonijela „druga faza“ privatizacije INE d.d. koju je provela vlast s drugim predznakom, ali na nimalo bolji način. Iako MOL nema većinsko vlasništvo, nego samo 49% INE d.d., na temelju Ugovora (sklopljenog 2009. g. pod nerazjašnjenim okolnostima) dobio je pravo na upravljanje cijelom INOM d.d. Od tada se uz INU d.d. vežu razne korupcijske afere koje indirektno i direktno utječu i na njezinu vrijednost. Gubitak arbitraže je, izgleda, potaknuo Vladu na novu, za INU povijesnu akviziciju.
Razlozi za otkup 49% INE u vlasništvu MOL-a
Kupnja 49% INE od MOL-a obrazlaže se obraćanjem javnosti sljedećim riječima:
„Odluka o otkupu pridonosi energetskoj nezavisnosti, ali i osigurava utjecaj države na razvoj energetske infrastrukture. S obzirom na dionički ugovor iz 2009. g. i upravljačka prava u INI, Hrvatska sada nema te mogućnosti. Rezerve nafte i plina kontinuirano padaju, nema razvoja energetske infrastrukture, a blokada razvoja INE blokira i sveukupni gospodarski razvoj Hrvatske.“ Da, moguće je da je ovo pravi razlog. Međutim, od prodaje INE do danas prošlo je samo 13 godina. Gotovo svi koji su u tome sudjelovali i danas su živi. Ostaje pitanje tko je u lancu odgovornosti za INU d.d. zakazao, jer za devastaciju i blokadu INE još nitko nije pravomoćno osuđen? Njezino „spašavanje“ poništit će krivnju svih odgovornih u lancu na štetu građana.
Novi problem: Kojim novcem kupiti INU?
Politička odluka o kupnji INE koju su kao božićni dar svi pozdravili, izazvala je novi problem: Gdje naći novac za kupnju 49% vlasništva INE? Odgovor je brzo stigao u sljedećem priopćenju: „Listanjem HEP-a na burzi dovest će do transparentnog i profesionalnog upravljanja ovom kompanijom koja je sada u 100%-tnom državnom vlasništvu, rekla je potpredsjednica Vlade RH i dodala kako će se time također onemogućiti uhljebništvo.“ Budući da kupnja INE uz povećanje javnog duga nije moguća, prodajom udjela od 25% minus jedna dionica sačuvao bi se investicijski kapacitet HEP-a i INE. Hrvatska država bi ovim modelom zadržala utjecaj u HEP-u sa 75% plus jedna dionica. Tako su dvije tvrtke, koje u obavljanju svojih djelatnosti koriste isključivo prirodno bogatstvo stavljene na političku vagu. Jezičac na vazi pokazuje da su kupnja i prodaja jednako vrijedne, pa bi građani zbog toga valjda trebali biti sretni. No, ožiljci korupcije u privatizaciji su još uvijek svježi i bez odgovora o krivcima. Neki krivci su i dalje u prilici da „mute“, pa i u slučaju INE i HEP-a. Sada nisu u prvim redovima, ali još uvijek djeluju „iza leđa“.
Raste otpor privatizaciji HEP-a
O privatizaciji HEP-a se i do sada govorilo potiho, „povlaštenim informacijama“, u povlaštenim i probranim krugovima. Sada se to događa, iznenada i javno, ne zbog nacionalnog interesa, nego zbog političke odluke. Zbog čega političari misle da su baš oni najbolji gospodari prirodnih bogatstava? Zbog čega sami odlučuju, bez građana, i smatraju kako nema potrebe da se o prodaji 25% minus jedna dionica HEP-a održi referendum? Sindikati su najavili snažni otpor. Političko vaganje javnog dobra sigurno više neće pasivno promatrati. Ovaj put trebali bi stati u obranu HEP-a zajedno i solidarno, bez razlika i podjela. Trebali bi bar to naučiti iz povijesti privatizacije koja je vođena rukom politike. Politički predznak stranaka pri tome uopće nije bitan, jer su u privatizaciji svi sudjelovali na sličan način ne pitajući građane što misle o tome.
