Europska direktiva o minimalnoj plaći nudi europskom sindikalnom pokretu povijesnu priliku da obnovi svoju moć jačanjem kolektivnog pregovaranja. Sve europske zemlje sada će biti obvezne štititi i promicati kolektivno pregovaranje, a ako je obuhvaćenost kolektivnim pregovaranjem manja od 80 %, države članice EU-a bit će obvezne izraditi i provesti nacionalne akcijske planove za povećanje obuhvaćenosti. Na temelju izvješća 20 stručnjaka iz zemalja, ovo izvješće ima za cilj podržati sindikate u Europi u njihovim naporima da maksimalno iskoriste ove nacionalne akcijske planove pružajući detaljan pregled niza ideja o tome kako promicati obuhvaćenost kolektivnim pregovorima. Ovo izvješće nije iscrpno i konačno te ne odražava stav sindikata UNI Europa, stručnjaka ni podružnica sindikata UNI Europa. To je jednostavno popis ideja koje mogu (ili ne moraju) biti poželjne ili učinkovite u različitim kontekstima industrijskih odnosa.
Ideje su strukturirane oko 5 glavnih područja intervencije:
Prvo, mnoge ideje odnose se na potrebu jačanja sindikalnih kapaciteta pregovaranja. To se može postići uklanjanjem postojećih prepreka sindikalnom organiziranju i zaštitom radnika od protusindikalnih praksi. Zatim, članstvo u sindikatu može se potaknuti ograničavanjem troškova pridruživanja sindikatu putem poreznih oslobođenja ili povrata, uvođenjem struktura sličnih Ghentu, pružanjem sindikalnog pristupa radnicima, objektima i resursima za zastupanje sindikata ili pružanjem izravne potpore za izgradnju kapaciteta (sektorskim) sindikatima. Ostali prijedlozi uključuju uvođenje pogodnosti isključivo za sindikate, uvođenje naknada za solidarnost ili čak sustava obveznog članstva u sindikatu te opću potrebu za ponovnom regulacijom tržišta rada kako bi se izbjegao nesiguran rad.
Drugi dio usredotočen je na poslodavce te naglašava važnost spremnih i sposobnih poslodavaca za učinkovito kolektivno pregovaranje i ulogu javne politike u tom pogledu. Poticajne politike rješavaju čest nedostatak ovlaštenja organizacija poslodavaca za pregovaranje te izazov fragmentiranog pregovaranja u sustavima s više poslodavaca zbog definicija sektora. Ostale, poticajnije politike uvjetuju neke pogodnosti poduzeća (npr. porezne olakšice, osposobljavanje, pristup subvencioniranom zapošljavanju) kolektivnim pregovaranjem. Prijedlozi u većoj mjeri prinudnih politika uključuju obvezno članstvo organizacija poslodavaca s ovlaštenjem za pregovaranje.
Kao treće, javna politika igra važnu ulogu u promoviranju učinkovitih procesa kolektivnog pregovaranja. Takve politike mogu se usredotočiti na osiguravanje dostupnosti točnih i potpunih podataka, predlaganje zahtjeva za informacijama za poslodavce i naglašavanje pravila pregovaranja u dobroj vjeri, s preporukama za izradu povelja koje navode poštene prakse pregovaranja. Zakonodavstvo o štrajku prepoznato je kao ključno za uspješno pregovaranje, uz zahtjeve za reformu propisa o štrajku. Politike temeljene na poticajima uključuju oblikovanje infrastrukture za pregovaranje, financijsku potporu za pregovaranje i potporu za posredovanje. Opet, politika može neke pogodnosti uvjetovati kolektivnim ugovorima, zajedno s političkim pritiskom u svrhu poticanja sektorskog pregovaranja. Prisilnije mjere uključuju obvezne sustave pregovaranja, obvezno posredovanje, arbitražu i postavljanje sektorskih standarda putem vladine regulacije u slučaju neuspjeha pregovaranja. Cilj je ovih politika olakšati, potaknuti i, prema potrebi, provesti postupak kolektivnog pregovaranja kako bi se osigurali pravedni i uspješni rezultati.
Kao četvrto, kolektivno pregovaranje može se promicati osiguravanjem da su kolektivni ugovori učinkoviti regulatorni instrumenti. U tu svrhu, javna politika može primijeniti nekoliko strategija za povećanje njihove važnosti. Na primjer, politike mogu razjasniti pravni status i zahtjeve za sektorske sporazume, osigurati načelo povoljnosti i uspostaviti jasnu hijerarhiju normi. Politike proširenja prepoznate su kao vrlo snažan pokretač povećanja obuhvaćenosti kolektivnim ugovorima. Prijedlozi uključuju ograničavanje administrativne i političke diskrecije, automatsko proširenje i razmatranje kvalitativnih kriterija. Ostale mjere uključuju ograničavanje uporabe klauzula o izuzimanju, izradu dobrovoljnih povelja o sporazumima s više poslodavaca u regijama bez jasnog zakonodavstva i korištenje javne nabave za poticanje sektorskog pregovaranja. U većoj mjeri obvezujuće mjere uključuju povećanje mogućnosti provedbe sporazuma putem specijaliziranih radnih sudova, poboljšanje ukupne provedbe i korištenje usluga socijalne inspekcije za praćenje usklađenosti.
U posljednjem dijelu fokus se prebacuje na važnost kulture, jer kulturno prihvaćanje kolektivnog pregovaranja (više poslodavaca) igra ključnu ulogu u njegovoj rasprostranjenosti. Tvorci politika mogu utjecati na ovu kulturnu perspektivu različitim sredstvima, kao što su uspostava mehanizama za praćenje opsega i sadržaja kolektivnog pregovaranja, osiguravanje dvostranih ili trostranih struktura za nadzorna tijela i osiguravanje financiranja istraživanja o socijalnom dijalogu i kolektivnom pregovaranju. Obrazovanje također doprinosi oblikovanju kulturnih stavova, gdje se socijalni dijalog može učiniti dostupnijim putem javnog obrazovnog sustava i tečajeva poslovnog upravljanja. Javne kampanje o prednostima kolektivnog pregovaranja, koje uključuju netradicionalne aktere kao što su nevladine organizacije, novinari i aktivisti, također mogu promicati pozitivnu kulturu vezanu uz dobre uvjeta rada i prava na kolektivno pregovaranje.
