Porezne promjene vezane uz rad odnosno dohodak, najavljuju se za početak 2024. godine. Ukida se prirez, a promjenom terminologije stvari se nazivaju pravim imenom. Građani će postati svjesni tko odlučuje o njihovom porezu na dohodak i kome ga plaćaju. To nije država, već većim dijelom općine odnosno gradovi u kojima žive, a manjim dijelom njihove županije. Mijenjaju se granice poreznih stopa, reguliraju napojnice, uvode olakšice za mirovinsko osiguranje. To bi moglo ostaviti nešto prostora za određeno povećanje neto plaća.
Ukida se prirez
Ukida se prirez porezu na dohodak. To je laički rečeno, bio dodatan porez na radnikov porez na dohodak, sve ovisno gdje živi. Na primjer, radnik koji je živio u Samoboru nije plaćao dodatan prirez, jer je tamo stopa prireza 0%. Radnik koji je živio u Zagrebu plaćao je prirez od 18%, pa ako je njegov porez na dohodak iznosio 100 eura, na to je morao platiti još 18 eura prireza.
Upravo ta razlika, od 0 do 18% prireza kao vrste dodatnog poreza, koji je najviši bio u Zagrebu, bila je razlika o kojoj je odlučivala lokalna samouprava, grad ili općina. To je mnoge navodilo na zaključak da državi plaćaju porez na dohodak, a gradu ili općini samo prirez (ako postoji). No, činjenica je da se godinama porez na dohodak, i porez i prirez, pretežito uplaćuje u korist općine odnosno grada u kojem radnik živi, dok manji dio pripada županiji.
Općina i grad odlučuju o porezu na dohodak
Stvari se sada nazivaju pravim imenom. S obzirom na to da se porez na dohodak ustvari uplaćuje u korist lokalne samouprave, ona o njemu i odlučuje.
Od 2024. godine općine i gradovi mogu odlučiti o novim stopama poreza na dohodak. Dosadašnja niža stopa poreza na dohodak (20%) može biti u rasponu od 15% do 23,6%. Viša stopa poreza na dohodak (30%) može biti u rasponu od 25% do 35,4%. Povisuje se prag za primjenu više stope poreza na dohodak, s 47.780 eura na 50.400 eura (godišnje).
Postojat će detaljnija razrada, pa nije isto radi li se o općini, manjem ili većem gradu. Predstavničko tijelo jedinica lokalne samouprave može svojom odlukom propisati visine poreznih stopa u granicama propisanim zakonom, i to:
- Općina – nižu stopu od 15% do 22%, a višu stopu od 25% do 33%.
- Grad do 30.000 stanovnika – nižu stopu od 15% do 22,40%, a višu stopu od 25% do 33,60%.
- Grad preko 30.000 stanovnika – nižu stopu od 15% do 23%, a višu stopu od 25% do 34,50%.
- Grad Zagreb – nižu stopu od 15% do 23,60%, a višu stopu od 25% do 35,40 %.
Lokalna samouprava dakle više ne odlučuje o prirezu kojeg više nema, ali odlučuje o cijelom porezu na dohodak. Općine i gradovi time dobivaju dodatnu slobodu, jer mogu krojiti vlastitu poreznu politiku. S obzirom na to da postoje dvije stope, mogu se odlučiti da manje oporezuju one s manjim plaćama, a više one s velikim. Ili obrnuto, da povećaju prvu stopu, a spuste drugu stopu, što će koristiti onima s višim plaćama. U konačnici mogu staviti obje stope prema njihovim maksimumima, ili ih spustiti prema njihovim minimumima. Granice ipak ostaju postavljene s minimalnim i maksimalnim iznosima za obje porezne stope. O njima i dalje odlučuje država odnosno Vlada i Sabor.
Bit će velik broj kombinacija i situacija. Ne samo s visinama poreznih stopa, nego i mjesta rada i življenja. Tako se može dogoditi da radnik radi u mjestu gdje su više stope poreza na dohodak, npr. u Zagrebu, ali živi i prijavljena mu je porezna kratica tamo gdje su manje stope, npr. u Samoboru, pa će u konačnici plaćati taj manji porez na dohodak. Moguće je i obrnuto, trenutno lošije očito prolazi onaj tko radi u Samoboru, a živi u Zagrebu, pa možda u konačnici i preseli u Samobor.
Rok za plaćanje punog poreza na dohodak, odnosno eventualnih razlika, bit će 28. veljače iduće godine, bez obzira na datum podnošenja prijave poreza na dohodak.
Napojnice
Kroz nailazeće promjene uredit će se i pitanje napojnica kao prihoda radnika. Neoporezivi iznos napojnice određuje se u iznosu 3.360 eura godišnje odnosno 560 eura mjesečno. Iznos napojnice iznad neoporezivog dijela oporezuje se kao tzv. konačan drugi dohodak po stopi od 20%.
Što se tiče operativne provedbe, po svakom naplaćenom računu (u gotovini ili karticom) iznos napojnice prijavljuje se u fiskalizaciji. Mjesečni iznos prikupljene napojnice poslodavac iskazuje po OIB-u zaposlenika kroz JOPPD obrazac, a porez na dohodak obračunava se na iznos koji premaši neoporeziv iznos napojnice.
„Olakšice“ za mirovinsko osiguranje
Smanjit će se osnovica za I. stup mirovinskog osiguranja. Za bruto plaće do 700 eura fiksna olakšica iznosit će 300 eura (od 700 eura minimalne plaće, 300 eura će biti izuzeto od obračuna te će se on provesti na osnovici od 400 eura). Konkretno, ovo će izgleda radniku samcu s minimalnom plaćom od 700 eura bruto, uvećati neto plaću za 42 eura. Za plaće od 700,01 do 1.300 eura olakšica će se postupno smanjivati. Ta olakšica se računa prema zadanoj formuli 0,5 x (1300 – iznos bruto plaće). Treba pojasniti da se te olakšice odnose samo na te navedene manje plaće, od 700 do 1.300 eura bruto. Radnici čije su plaće više, uopće ne ostvaruju pravo na takvu olakšicu.
Vlada odnosno javne vlasti se obvezuju da će na račun svakog radnika odobriti iznos za koliko je umanjena osnovica za I. mirovinski stup, a istovremeno će se za toliko svakog mjeseca uplatiti za račun mirovina, odnosno te iznose javne vlasti će namiriti iz proračuna.
Kako će ovo utjecati na stabilnost mirovinskog sustava? To i nisu mala sredstva. Pravo na punu ili djelomičnu olakšicu ostvarit će oko 50% radnika, onih čije se bruto plaće kreću ispod 1300 eura. Država će osigurati sredstva iz proračuna, no mirovinski sustav ionako je preopterećen i nema dovoljno sredstava. Opet treba priznati da kod malih plaća, osim ovakvih mjera, više i nema puno prostora njihovom dodatnom rasterećenju. Te plaće su jednostavno male i u bruto iznosu.
Promjene nisu samo kozmetičke
Koliki će porez na dohodak od Nove godine plaćati radnici, jasno će ovisiti o mjestu u kojem žive i imaju prijavljenu poreznu karticu. Vjerojatno u početku neće biti većih promjena, ali bit će zanimljivo pratiti razvoj događaja. Ovo ne samo s aspekta politike gradova i općina, već i eventualnih migracija radnika odnosno stanovnika.
Mnogi će ove promjene nazvati kozmetičkima. No, koliko se o njima priča u gradovima s najvišim stopama sadašnjeg prireza, vidi se da one ipak jasno stavljaju stvari na svoje mjesto. Uz navedeno, najavljuju se i određena povećanja poreznog opterećenja dohotka od kapitala i imovine.
U ovom trenutku moglo bi se reći da je država na dobitku. Inflacija i uvođenje eura znatno su podigli cijene svih dobara i usluga, ali unatoč tome čini se da građani gotovo jednako kupuju i troše. Ako je promet dobara i usluga jednak, a ona imaju znatno veću vrijednost, pa još uz to imamo dobre turističke sezone, mora se zaključiti da se putem PDV-a veća sredstva slijevaju u državnu blagajnu. Opet i država ima svoje brige sa zahtjevima, povećanjem plaća i troškovima u javnom sektoru.
S druge strane, rastu i plaće, ali ipak ne u tolikoj mjeri, pa povećanje sredstava u lokalnim blagajnama iz poreza na dohodak vjerojatno ipak nije toliko kao u državnoj.
Što se tiče mirovinskog osiguranja, ne bi bilo dobro da predmetne promjene prođu bez ozbiljnijih i sustavnih rasprava, zasjenjene političkim prepucavanjem gradova i države oko toga tko i koliko troši novac građana. Moguće da država trenutno ima dodatna sredstva kojima će krpati rupe u mirovinskom sustavu. Ali to nije trajno rješenje, niti smije biti vodič mirovinskim reformama. Od našeg početka rada i prvih uplata doprinosa pa do posljednjeg odreska mirovine može proći pet, većini šest, nekima sedam, a najsretnijima i osam desetljeća. To nije pitanje koje se treba uređivati na temelju kratkoročnog rasta PDV-a, inflacije, dobre turističke sezone ili nailazećih izbora.
