Uzavrelu atmosferu ranog, lipanjskog ljeta, dodatno su „zagrijali“ vapaji poslodavaca koje su prenosili mediji. Razlog dozivanja pomoći ovaj je put bio neočekivan. Odjednom, eto, iz čista mira, poslodavci su ostali bez radnika.
Istina, ovo stanje je počelo prije dvije godine, kada je krenuo masovni egzodus radnika preko granice, a kulminacija je nastala u proljeće ove godine. Iako ovim iseljavanjem nisu u jednakoj mjeri zahvaćeni svi sektori gospodarstva, nedostatak radnika najveći je u turizmu, trgovini, građevinarstvu i prometu, granama djelatnosti o kojima je najviše ovisan gospodarski rast. Stoga su, kao i uvijek, poslodavci u pomoć prizivali Vladu, da odobrenjem povećanih kvota odobri uvoz jeftine radne snage s istoka. Koliko će biti uzajamno zadovoljstvo, znat će se na kraju sezone.
U ovakvoj situaciji inverzije tržišta rada, kada ljudi masovno odlaze u druge zemlje u potrazi za poslom i ostavljaju svoja ognjišta, obitelji, prazne kuće i njive, valja se zapitati što je razlog tome i tko je za to odgovoran. Nadalje, može se zaključiti da nedostatak posla nije razlog masovnom egzodusu radnika, već je pravi razlog taj što radnici više ne žele raditi na nekvalitetnim, slabo plaćenim radnim mjestima koje su godinama stvarali upravo ti isti poslodavci. Radnicima je naprosto prekipjelo svakodnevno slušanje kako su lijeni i neefikasni, a u strahu da ne izgube i onu malu plaću koju su dobivali, šutjeli su. Partnerska komunikacija, koja je bila nužna, izostala je, odnosno, nikada je nije ni bilo. Radnici su se naslušali monologa: „Ako nećeš ti, ima drugih.“ Došao je kraj toj epohi, jer drugih više nema.
S razlogom cmizdre nad svojom sudbinom
Cmizdrenje poslodavaca proizlazi iz saznanja da najveći dio krivice za ovakvo stanje snose oni sami. Crnčenje radnika za minimalac od oko 3.200,00 kuna nije ni moglo vječno trajati. Umjesto da radnike i sindikate prihvate kao istinske partnere koji dijele zajedničku sudbinu, poslodavci su rad radnika tretirali kao jeftinu robu, a same radnike kao svoje robove.
Iako je ulaskom u Europsku uniju u nacionalni pravni okvir prenesena pravna stečevina EU, poslodavci su uglavnom izbjegavali partnerstvo s radnicima i sindikatima gdje god su mogli. Čak i oni instituti koji proizlaze iz Zakona o radu i kojima se poslodavce obvezuje na kolektivno pregovaranje sa sindikatima, izbjegavani su na mnogo vrlo sofisticiranih načina od poslodavaca. Iz sadržaja kolektivnih ugovora uglavnom su izostali kriteriji za raspodjelu plaća i materijalnih prava, osim one razine koja je neoporeziva.
Radnici su masovno proglašavani tehnološkim viškovima i „prevedeni“ u razne korisnike mirovina, koji bez svoje krivnje nisu mogli nastaviti rad. Naravno, danas se o njima govori kao o opterećenju mirovinskih fondova. U ovakvim uvjetima, samo kako bi izbjegli veće plaće za stručne radnike, poslodavci su sami pretvorili sustave plaća u tako omražene socijalističke „uravnilovke“, gdje većina radnika prima minimalac.
Plaća ispod stola – varanje države i radnika
Naravno, javna je tajna da poslodavci neke radnike ipak „nagrađuju“ iz crnog fonda, ispod stola. To, što je tako oštećen mirovinski i zdravstveni sustav, gotovo nikoga nije briga. Nikoga nije briga ni za sustavno izigravanje ugovora o radu zapošljavanjem na određeno vrijeme, niti za korištenje radnika preko ad hoc osnovanih agencija, niti za tretman radnika nedostojan čovjeka i neljudsko ponašanje nekih. No, radnici su sami rekli: „Dosta je!“ i otišli u potragu za boljim poslodavcima.
Poznato je da čak ni u inozemstvu više ne žele raditi za poslodavce iz domovine. Očito, veze su raskinute trajno i nepovratno, ali nitko o razlozima ne želi govoriti.
Prebacivanje odgovornosti
Godinama su poslodavci ponavljali kako je rad skup, kako oni ne mogu više platiti radnike jer su obvezna davanja za poreze i doprinose suviše velika. S druge strane, za razliku od radnika i sindikata, bilo je sluha za zahtjeve poslodavaca. Reklo bi se da je u partnerskom odnosu s njima došlo do „rasterećenja poslodavaca“, jer je dio njihovih obveza umanjen na teret svih poreznih obveznika (povećanje neoporezivog dijela plaće i materijalnih dodataka). Iako su i radnici trenutačno imali materijalne koristi od toga (jer dugoročno, time se smanjuje osnovica za mirovinu), veća je korist bila na strani poslodavaca.
Sve je više bogataša
Neupitno je da se, uza sve vapaje koje odašilju, poslodavci u Hrvatskoj sve više bogate. To dokazuje i nedavno objavljeno Izvješće Boston Consulting Groupa (skraćeno: BCG) kojim je obuhvaćena i Hrvatska, a iz kojeg proizlazi da je 2018. godine u svijetu bilo 22,1 milijuna dolarskih milijunaša koji zajedno posjeduju 50% osobne financijske imovine, i predviđa se njihov porast, tako da bi do 2023. godine trebao narasti na 27,6 milijuna.
U Hrvatskoj je, prema Izvješću BCG-a rast osobnog bogatstva premašio regionalni prosjek. Za razliku od ostalih zemalja istočne Europe i svijeta, osobno bogatstvo hrvatskih milijunaša „ima uravnoteženu distribuciju“ tako da je ¾ ukupnog bogatstva u rukama onih s bogatstvom do 250.000 $, a veće bogatstvo od toga je u rukama nekolicine ljudi. Istovremeno, udio prekograničnog bogatstva za Hrvatsku je manji od ostatka zemalja istočne Europe i svijeta, pa iz toga proizlazi da milijunaši u Hrvatskoj i drže svoje bogatstvo.
Dakle, cmizdrenje i zazivanje pomoći se stalno ponavlja, a svrha nije u stvaranju kvalitetnih radnih mjesta i zadržavanju radnika, nego čuvanje i širenje stečenog bogatstva. No, sada više nisu meta naši radnici, jer su otišli, nego neograničen uvoz siromašnih radnika s istoka, koji su spremni raditi za još nižu dnevnicu. Iako u javnosti poslodavci ističu da su povećali plaće, to ni izdaleka nije masovna pojava. Plaće povećavaju samo onda kad ih situacija „pritisne“ u toj mjeri da nemaju izbora ni izlaza. To se, naravno, događa samo onda ako trošak povećane plaće na ovaj ili onaj način ne „prebace“ na trošak poreznih obveznika (kroz smanjenje poreznih davanja).
Gdje je rješenje?
O rješenju se stalno govori, ali se ne nazire. Iako je situacija „trgnula“ poslodavce, oni nemaju ozbiljnu namjeru ulagati više u ljude i kvalitetna radna mjesta. Moglo bi se dogoditi da pohlepa za bogatstvom uništi i ono malo socijalnog partnerstva koje je ionako dvojbeno. Rješenje je sigurno u odgovornom odnosu poslodavaca prema radu, radniku, sindikatu i dijalogu.
