Globalna politička i ekonomska kriza nametnula je pitanja koja su do prije nekoliko godina bila nezamisliva, i traži odgovore na njih. Negativne procjene kreditne sposobnosti do jučer moćnih država, rast kamatnih stopa, prekomjerno zaduživanje radi potrošnje, proračunski deficit, rastuća nezaposlenost i nastojanja da se državnom intervencijom dodatno smanjuju prava radnika, pokrenuli su javno preispitivanje dosadašnjeg ekonomskog, političkog i pravnog sustava država i međunarodnih financijskih institucija kao što su Međunarodni monetarni fond, Svjetska i Europska banka te skupina G-8, skupina ekonomski najmoćnijih zemalja svijeta koje predstavljaju 66 posto svjetskog gospodarstva te kreditnih agencija koje procjenjuju realne gospodarske sposobnosti i potencijal pojedinih država.
Sve društvene turbulencije snažnije su pogodile bivše socijalističke zemlje s tada jednostranačkim sustavima, sindikatom tek kao ukrasom vladajuće stranke, planskom privredom, nerazvijenim demokratskim institucijama, odnosno države praktično bez demokratske, višestranačke političke kulture. Sada u središte društvenog dijaloga dolaze teme odnosa etike u poslovanju, poštivanje temeljnih građanskih prava i dobiti, profita i rasta pod svaku cijenu kao uvjet opstanka u svjetskoj tržišnoj ekonomiji.
Certifikat norme društvena odgovornost SA 8000
Činjenica je da se sve češće na međunarodnim natječajima za dobivanje poslova traži neki oblik dokaza da tvrtka posluje sukladno etičkim načelima i odgovorno prema okolini i zajednici. Međutim, još uvijek nisu do kraja definirani dokumenti kojima se to dokazuje. Tako su i zahtjevi za dokumentacijom različiti. Za sada postoji samo jedan dokument koji kao certifikat dokazuje etičnost, odnosno društvenu odgovornost. To je certifikat norme društvena odgovornost SA 8000. Inicijativa da se društvena odgovornost dokazuje certifikatom ISO 26000 za sada se nalazi samo u smjernicama, a sadržajno u stvari objedinjuje zahtjeve slične normi SA 8000. U Sjedinjenim Američkim Državama promovira se norma koja nosi oznaku AA 1000 – AccountAbility. I ona u osnovi zahtijeva etičko i društveno odgovorno poslovanje koje se certificira kroz SA 8000.
Naizgled, u poimanju etičnosti i društvene odgovornosti slažu se sve inicijative koje uglavnom dolaze iz sektora civilnog društva, a koje onda akreditacijske tvrtke, uz pomoć moćnih konzultantskih agencija i u dogovoru s nekoliko najutjecajnijih agencija za procjenu kreditnog rejtinga, pokušavaju nametnuti Tehničkom odboru Ekonomsko-socijalnog vijeća Ujedinjenih naroda i odborima Međunarodne konfederacije rada.
Financijski motivi
I ako/kada postoji suglasje oko temeljnih kriterija etičnosti i društveno odgovornog poslovanja, zašto su ti procesi dugotrajni i zašto se ne prihvati jedna jedinstvena norma koja bi sveobuhvatno opisala i zahtijevala etiku u poslovanju?
Jedan od važnijih razloga su financijski motivi. Postupak pripreme ili prethodni nadzor, angažiranje konzultanata te proces certifikacije i nadzornih posjeta izuzetno su veliki trošak koji si mogu priuštiti samo uspješne i financijske moćne tvrtke. Istovremeno, međunarodne certifikacijske kompanije zapošljavaju više stotina tisuća odlično plaćenih konzultanata i ovlaštenih certifikatora koji postupcima certificiranja svojim tvrtkama osiguravaju iznimno visoke prihode.
„Ne pitaj me kako sam zaradio prvi milijun“
Sada dolazimo do važnog pitanja na koje nećemo niti pokušati pronaći odgovor. Kako su takve, svjetski najmoćnije korporacije ostvarile nadmoćnu poziciju na tržištu i koliko je njihovo prethodno poslovanje bilo etično? Ili, da spomenemo poznatu uzrečicu u svjetskom biznisu – ne pitaj me kako sam zaradio prvi milijun dolara!
Na tržištu dominira zakon odnosa ponude i potražnje. Upravljačka struktura kao jedan od prioritetnih ciljeva ima ostanak u tržišnom natjecanju. Ako to ne ostvari, sve ostalo je bespredmetno. Kompanije, a na sve manje ili više utječu globalizacijska kretanja, posluju unutar peterokuta koji čine: vlasnici (investitori), kupci proizvoda i usluga, dobavljači, radnici i društvena zajednica (javnost). Etičnost i dobit nisu međusobno suprotstavljeni niti se moraju ostvarivati jedno na račun oduzimanja drugome. Međusobni odnos može se ostvarivati na dogovoru o zajedničkim ciljevima, ali ako taj dogovor izostane, pojavljuje se država kao treća strana koja takav odnos uređuje zakonima i propisima.
Kapital pokušava u potpunosti izbjeći državnu regulativu
Razumljivo je što kapital, oplođujući se „nevidljivom rukom“ na tržištu, pokušava u potpunosti izbjeći državnu regulativu. No, većina menadžera i svjetskih makroekonomista složit će se s činjenicom da je „stvaranje profita i plaćanje poreza jedino o čemu se kompanije moraju brinuti“, prošlo svršeno vrijeme. Zbog toga, da bi se izbjegla intervencija države, kompanije same propisuju vlastito ponašanje kroz etičke kodekse, engl. Code of Conduct. Etički kodeks je skup načelnih izjava koje moraju zadovoljiti četiri kriterija: a) razumljiv sadržaj pisan jednostavnim jezikom, b) načela implementirana u kompanijske dokumente i procedure, c) jasan način kontrole primjene i d) mjere koje će se poduzimati ako se zahtjevi etičkog kodeksa ne poštuju. Uspoređujući sadržaje etičkih kodeksa, teško je pronaći sadržajnu primjedbu, a sasvim je drugo pitanje kako se on u kompanijama primjenjuje. To je u nadležnosti etičkih povjerenstava i povjerenika, sindikalnih podružnica, internih kontrola, ali i tzv. „treće strane“ koju predstavljaju građanske udruge zainteresirane za društveno odgovorno poslovanje, očuvanje okoliša i razvoj lokalne zajednice.
Interes javnosti i medija – otkriti neetično poslovanje
Sredstva javnog komuniciranja, koja predstavljaju interes javnosti, u funkciji su otkrivanja neetičnog poslovanja i u relativno kratkom vremenu mogu narušiti i dovesti u pitanje višedesetljetni poslovni ugled. Ova činjenica jednako je važna i pogubna kad međunarodne kompanije zloupotrebljavaju rad djece na Jugoistoku Azije, u Kini, Indiji ili Latinskoj Americi ili prikazuju lažne poslovne rezultate kako bi se ostvarivala nerealna financijska dobit formirajući cijene dionica na međunarodnim burzama. Takvo neetično ponašanje precizno je opisano i sankcionirano međunarodnim konvencijama, međunarodnim pravom i nacionalnim zakonima, predviđene su velike kazne, ali ostaje činjenica da se te kazne plaćaju u matičnim, dakle, razvijenim državama. Tako zakinuti, obespravljeni i pokradeni radnici – najamnici, od toga nemaju nikakve koristi. Ostaje tek moralna zadovoljština. Proračun se puni u domicilnim državama gdje su korporacije formalno registrirane, a ne u zemljama gdje ostvaruju profit i neetično posluju.
Hrvatska u gospodarskoj, moralnoj i liderskoj krizi
Hrvatska nije ni u čemu izuzetak. Društvene promjene, model privatizacije, posljedice ratnih razaranja, sporo, ovisno i neučinkovito pravosuđe, urušavanje starog socijalno-solidarnog sustava vrijednosti, novac kao mjerilo društvenog statusa, ostvarivanje profita pod svaku cijenu, civilno društvo u preddemokratskoj fazi, sindikati u sporoj transformaciji – ključni su čimbenici koji su doveli Hrvatsku, potencijalno bogatu prirodnim resursima i relativno obrazovanom radnom snagom, u gospodarsku, moralnu i lidersku krizu.
Razmrvljeni sindikati
Sindikati kao neovisne, samostalne i nestranačke udruge, za sada su prilično razmrvljeni u svom djelovanju, ali mogu biti znatan čimbenik kod promišljanja o društveno odgovornom poslovanju, jer se najzad njihovi učinci najprije vide na onima koje zastupaju – radnicima.
Sindikati ipak imaju znatnu ulogu u zastupanju svojih članova i ozbiljan su pregovarački partner kojega će odgovoran poslodavac uvijek konzultirati kod donošenja odluka koje utječu na materijalni i socijalni položaj zaposlenih.
Najzad, opća je procjena, kada govorimo o etičnosti u poslovanju, kako sindikati zastupajući interese radnika sudjeluju u onom vječitom nadmetanju između rada i kapitala, zaposlenika i poslodavca – u kojem je zaposleni pojedinac slabiji ako se sam postavlja prema vlasniku kapitala.
Promijeniti način razmišljanja
Međutim, kako je već navedeno, vrijeme je opće krize u svijetu, gospodarske, socijalne, etičke. Mnoge su zemlje i politike iz te krize ponešto naučile i izlazeći iz nje traže jamstva u drukčijim ponašanjima kako se kriza ne bi ponovila. Još je Albert Einstein govorio kako se problemi s kojima smo danas suočeni ne mogu riješiti istom razinom razmišljanja na kojoj smo bili kad smo ih stvorili. Iz toga izlazi kako je nužno promijeniti način razmišljanja, pa sve do promjene koncepta gospodarstva, jer oslanjanje samo na tržište nije dostatno. Konačno, rješenje dilema o etičnosti u poslovanju, uz stvarni socijalni dijalog u kojemu sudjeluju sindikati, nije samo u slušanju preporuka drugih, primjerice MMF-a, ponešto možemo i sami smisliti.
Bez fige u džepu
Kada je u pitanju etičnost u poslovanju u Hrvatskoj, važnu ulogu može i mora odigrati Crkva, pogotovo katolička, jer zbog svog ugleda, tradicije, socijalnog nauka, a nadasve zbog gotovo 90 posto građana koji se izjašnjavaju kao vjernici/katolici. Osnovana je i Udruga hrvatskih katoličkih gospodarstvenika, koja zajedno s Centrom za promicanje socijalnog nauka i Komisijom Iustitia et Pax organizira javne rasprave o ovim temama s naglaskom „poštena plaća za rad radnika“ i solidarnost u godinama krize, ali one nisu dobile primjereno mjesto u hrvatskim medijima.
Rješenje nametnute dileme etičnost u poslovanju i/ili profit – kao da se ove dvije mogućnosti potiru, u suštini i ne postoji ako se kroz javni, društveni dijalog ne postigne opće suglasje o ciljevima zajednice. Bez profita, dobiti ili zarade nema opstanka ni razvoja društva. Isto tako, bez etičnosti nema profita u dugoročnijem razdoblju niti zadovoljnih radnika koji taj profit svojim znanjem i radom stvaraju. U takvom dijalogu moraju sudjelovati „bez fige u džepu“ političke elite, sindikati, civilno društvo, crkva i akademska zajednica. Tek se tako može stvoriti traženo suglasje, snaženje danas potpuno osiromašenog srednjeg sloja i zadovoljstvo pojedinca i socijalnih grupa kao sastavnica cjeline.
Društvene promjene događaju se sporije no što bismo željeli, ali često i brže nego što je to moguće. Često je to pitanje dobre volje, ali i spremnosti da se pojedinačni i posebni interes uskladi s općim ciljevima i težnjama društva, a da države, ili bolje rečeno, njihove političke i ekonomske elite, ne mogu biti amnestirane od odgovornosti.
