Post nubila Phoebus

Post nubila Phoebus

„Post nubila Phoebus“, stara je izreka da poslije oblaka dolazi sunce. To znači da poslije svakog zla dolazi neko dobro, da nijedno zlo ne traje vječno. Nije život samo smrt, on je i rađanje. Nije život samo razaranje, on je ipak prvenstveno  stvaranje. Taj ciklus nema kraja. Što je oblak bio tamniji, to će kad on nestane u našim očima sunce biti sjajnije.

Susreti su naše sunce

Je li nakon tog crnog COVID oblaka, koji je dvije godine visio nad našim glavama, sunce moglo sjajnije izaći nego sa našim 41. Susretima radnika u radnika u tiskarstvu, komunikacijama, nakladništvu i medijima, održanim prije tri tjedna u Malom Lošinju. Tvrdim da nije, i ne samo stoga što je sva tri dana sunce zaista okupalo naše radosno okupljanje. Mali Lošinj je zaista otok koji liječi, jer ovdje smo sad već drugi od tri puta obnovili tradiciju naših druženja.

Svjesni smo da ni danas nije lako, ali život je samo jedan i uvijek treba od njega uzimati najbolje. I kad je teško, baš tada treba znati odmaknuti se i naći veselja. A Susreti su mnogima upravo to. Oni su promjena negativne perspektive u koju s našom svakodnevnicom znamo tonuti sve dublje. Oni su odmak od problema, žurbe, stresa i brige. Susreti su to sunce što tjera oblake i vedri nebo naših života. Tko čini to sunce, sjajnije od medalja kojima se okite najbolji? Svi sudionici zajedno.

Susreti su natjecanje, ali ne i suparništvo. Susreti su prijateljstvo, druženje i zajedništvo. Svi mi zajedno činimo Susrete, udahnjujemo im život i dajemo sjaj!

Jesu li žene došle na svoje?

Oblak koji je stotinama i tisućama godina bio nad ženama nestao je ili barem nestaje u mnogim dijelovima svijeta. No, je li ženama igdje zaista zasjalo sunce?

Žene su pravo glasa prvi puta ostvarile u Hrvatskoj 1881., ali im je ono bilo oduzeto 1895. da bi ga u konačnici ostvarile u Jugoslaviji 1945. Švicarska je tek 1971. dopustila ženama pravo glasa. Kako je samo kratak taj period povijesti, jer  mnoge naše bake nisu u mladosti imale čak ni pravo glasa.

Kapitalizam govori o slobodama, ali nije neki predvodnik ravnopravnosti. Sjetimo se 50-tih i 60.-tih u SAD-u. Nakon II. svjetskog rata žene koje su tada radile tvornicama pokušavali preko kulta kućanica skinuti iz plavih mandura i obući im šarene pregače, sve da bi ih vratiti „na mjesto“. Briga kapital za prava žena. Ako mu odgovara da je ona u kući gurnuti će je tamo, ako mu odgovara da ona noću kuha, pere i pegla a danju radi, povući će je na posao.

Na ovo pitanje me potakla najnovija zgoda kojom se mediji upravo pune, te isprika svima koji se ne slažu s onim što ću dalje reći.

Tog dana sigurno nikome nije sjalo sunce, jer padala je kiša. Ministar obrane Mario Banožić iz auta ulazio je u Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, a dok je to činio kišobran mu je držala, ni više ni manje – žena! Njegova suradnica, čini se šefica protokola, držala je veliki muški kišobran! Strašno, užas, nedostatak manira, neotesanac – frcaju komentari.

Je li uopće važno da li Banožiću nedostaje kavalirštine, ili je on pravi feminist koji u tih par sekundi nije vidio nikakav problem? Bi li ovo bio problem u Švedskoj ili Danskoj? Znate li da u zemljama gdje je velik broj žena u vojsci primjećuju povećane rizike u borbi. Izgleda da se muškarci izlažu puno većoj pogibelji da bi spasili ženu. Ima dakle kavalira i kad frcaju metci. Ima li u vojsci mjesta kavalirštini, ako se žene tamo godinama doslovce bore da dokažu kako su jednake?

Prije svega. Zašto se ovo opet gleda iz aspekta muškarca kao subjekta, a žene kao objekta? Što se nije prvo pitalo nju da li joj to smeta, sve prije što se svi raspišu i stanu u lažne obrane dami u nevolji? Meni se osobno čini da ona radi svoj posao i briga je tko drži kišobran tih par sekundi, ako nitko ne kisne. Ali prvo bih svakako pitao nju.

Razumijem starogradsku gospodu i gospođe. Za njih je to zaista nedostatak kavalirštine. No, ne razumijem što je uznemirilo deklarirane i glasne feministkinje. Da raščistimo. U mojoj kući zaista nema podjele, niti brojimo tko i kada radi više kućanskih poslova. Nitko ne služi nikoga i svi služe sve. Stoga imam pravo pitati: Kako današnja feministica može tražiti od muškarca da primi kuhaču u ruku i skuha joj ručak, a istovremeno joj smeta da žena pridrži kišobran muškarcu? Ako danas sve manje muškaraca vrijeđa te kuhača u njihovoj ruci, zašto te žene i dalje vrijeđa taj kišobran u njihovoj. Kuhaču u njihovoj ruci ne bih im se usudio ni spomenuti, jer bih dobio tim istim kišobranom po glavi, ili bih se kao pravi kavalir trebao sam opaliti njime. Al onda bi taj kišobran opet bio u kojoj ruci, pa bih pak izigravao muškarčinu. Ma najbolje da se opalim kuhačom.

Jedan kolega i istinski gospodin, kad ga dugo nije bilo, ljubio je ruke kolegicama. Neke, pogotovo mlađe, nisu skrivale mlaku čak i kiselu reakciju. Na kraju je i on prestao. Emancipacija žena odnosi i princa na bijelom konju. Mnoge kažu da ga ne trebaju, a njegovo paradiranje ih i vrijeđa. Princ je zbunjen, ne zna više što se od njega očekuje. On je posramljen i sa sve većim strahom se pojavljuje u javnosti. Nemojmo se onda ljutiti ako ga sve rjeđe viđamo. A kad nema prinčeva, nema više ni princeza. Bajka je nestala.

Samo zaista emancipiranim ženama i muškarcima svejedno je tko kome nosi kišobran. Svejedno im je bira li muškarac ženu, ili žena muškarca, ili naravno jedno drugo. Drugi su i dalje u sumaglici, više ili manje uznemireni nemoguću ispunjenja oba ideala; potpune jednakosti sve do identičnosti s jedne strane, a s druge one bajkovite različitosti i romantičnog odnosa žene i muškarca.

Predsjednik sindikata i kućnog savjeta

Biti sindikalac, pa ni predsjednik sindikata, danas to i nije toliko ugledna pozicija u našem društvu, čak niti među prijateljima. To znaju svi koji rade ovaj posao. Od učitelja, liječnika, sudaca, policajaca (nadam da ih ipak smatramo korisnima), vjerojatno su više oblaćeni samo sindikalisti. Završiš fakultet, a oni bez ikakvog znanja i iskustva jednostavno znaju više od tebe o svemu. Radiš više od mnogih, živciraš se i ne spavaš noćima, a svi misle da se zajebavaš (oprostite na izrazu, ali tako mnogi baš misle što god napravio, možda i neki koji ovo čitaju). Iako se cijeli život boriš da drugi imaju više, ti za svoj rad ne smiješ imati gotovo ništa. Samo oslikavam pozadinu, a priča slijedi.

Dolazi nam ljeto. Prije nekoliko godina moj tada šestogodišnji sin na plaži s drugim klincima raspravlja o tome što im rade roditelji. I naravno mali pred svima, da ne može glasnije, izvali: Moj tata je predsjednik! Ostali klinci svi u čudu i s poštovanjem kimaju, a potom traže objašnjenje i pitaju: Što? Kako? Čega? Mali se preko cijele plaže zadere: Mama čega je ono tata predsjednik?! A ona, ispali kao iz topa: Kućnog savjeta!

Dom Sindikata grafičara u Zagrebu izgrađen je 1938. Njegov gornji dio nacionaliziran je 1960., a odnos sa ostalim stanarima bio je vrlo kompleksan, posljednjih desetljeća često i buran. Samo složna braća kuću grade! Već nekoliko godina zaista nastojimo dati maksimalan doprinos harmonizaciji odnosa. Stoga  sad došao red i na naš Sindikat od ovog svibnja bude predstavnik svih suvlasnika.

E pa ženo i ekipo s plaže, na kraju sam ipak postao „predsjednik kućnog savjeta“. I meni je svanulo sunce. Ili je to došao novi oblak? Svaki predstavnik stanara zna da mu je vremenska prognoza u najboljem slučaju – promjenjiva 🙁

Šalu na stranu. Biti član ovog sindikata, aktivista, povjerenik, stručni suradnik, predsjednik, boriti se za bolje, boriti se za druge, upravo i stoga što je često teško uspjeti – to je svakome od nas na čast!

Pustimo što govore „prijatelji“.