Postoje li još radnički ideali?

Postoje li još radnički ideali?

Postoje li još radnički ideali?

Francuska revolucija iznjedrila je slogan liberte, egalite, fraternite! Znači, još od 1789. godine postoji želja i borba europskih naroda i država da taj slogan pretvori u djelo. Ta borba traje i danas i ne vidi joj se kraja. Čitava europska civilizacija počiva na ostvarenju ideja o slobodi, jednakosti i bratstvu svih ljudi, naroda i država.

Radnici, od stvaranja svojih prvih sindikata, početkom 19. stoljeća, uključeni su u borbu za ostvarenje tih ideala, jer to su bili i jesu i ideali radnika i radničke klase. Boreći se za humane uvjete rada, za nadnice od kojih mogu živjeti dostojanstvom čovjeka, za dobre međuljudske odnose, radnici, udruženi u svoje sindikate, štite svoja prava i interese.

I kada se činilo da će, stvaranjem socijalne države u Europi, u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, radnička borba, eto, napokon, doći blizu svoga zvjezdanog neba, zapuhao je s Atlantika žestoki tsunami neoliberalizma i pomeo gotovo sve što je radnička klasa u razvijenoj Europi stvorila. Vrijednosti ljudskoga života potisnute su u drugi plan, a profit je postao zvijezda vodilja novog svjetskog poretka. Umjesto totalitarizama u dvadesetom stoljeću, te ideologijâ koje su ih stvorile, nikla je nova ideologija – profiterska ideologija. Pod egidom tzv. apsolutne slobode satrto je sve što nema ekonomske snage i proždrljivog egoizma. Moral, čovjekoljublje i humanost postali su arhivirani rudimentarni ostaci prohujale civilizacije. Cijeli se svijet našao u galopu materijalističke globalizacije i antiteističkog sekularizma, opasno se približivši ivici duhovnog i moralnog ambisa sveopćeg nihilizma i apsolutizacije relativnog, izgubivši i posljednja uporišta na kojima je počivala ravnoteža ”staroga svijeta.”

Sindikati su se tako opet našli na početku svoga traganja za radnim mjestom, za redovnom i pristojnom nadnicom, za boljim uvjetima rada, za grčevitom borbom da ih kapital potpuno ne podvrgne moći stroja, a posebno suvremene robotike.

Papa Franjo: U ideologijama nema Isusa!

Gotovo svi svjetski mediji iz Papine su poruke, povodom Božića izdvojili njegovu ocjenu da je ”ideološko kršćanstvo bolest koja ne služi Isusu Kristu”, čime je izazvao novu lavinu komentara desničarskih kršćanskih fundamentalista. A evo što je papa Franjo ovim povodom još kazao: ”U ideologijama nema Isusa – u njegovoj nježnosti, njegovoj ljubavi, njegovoj poniznosti. Ideologije su krute, i to uvijek. A kad kršćanin postane sljedbenik ideologije, izgubio je vjeru: nije više sljedbenik Isusa, postao je sljedbenik takvoga razmišljanja. Isusovo znanje pretvara se u ideološko i moralističko znanje, a ta zatvaraju vrata. Vjera postaje ideologija, a ideologija tjera ljude, udaljava ljude jedne od drugih i Crkvu od ljudi. To je ozbiljna bolest ideoloških kršćana…”

U Velikoj Britaniji crkvena se zvona ne čuju od decibela komercijalnih reklama, a Veliki petak, koji je svojevremeno bio dan šutnje i pijeteta – postao je samo još jedna dobra prilika za šoping. U toj kakofoniji potrošačkog društva gubi se glas radnika, kao glas vapijućeg iz pustinje.

“Živjeti bolje, pomagati drugima i razmišljati više”, jest napokon ideal, od postanka civiliziranog čovjeka. Morali bismo biti posebno oprezni da gubljenjem Boga ne izgubimo i pozitivne elemente naše, istina već dezorganizirane religije – njenu humanu poruku i potencijal stvaranja trajne ostavštine, koja transcendira našu vlastitu moralnost.

Paul Zimmerman (Pol Cimerman), autor knjige ”Bukvar o umjetnosti obmane“, upozorava da su znanstvenici, ulazeći u svijet atoma, oživjeli otrovno sjeme i da oslobađanje atomske energije na našem planetu predstavlja vrhunsko nasilje nad redom u prirodi. On zaključuje da su elite koje odlučuju o tome ili neznalice nesvjesne posljedica, ili namjerno rasijavaju radijaciju, ne bi li smanjili svjetsku populaciju.

I u takvom nasilju nad prirodom, i nad čovjekom, teško je naći pravi put opstanka i nade.