Nedavno sam sa znancima iz inozemstva šetao Zagrebom. Pokazujući im naš glavni grad, pažljivije nego inače zagledao sam se u njegove ulice i zgrade. Neopterećen tako svakidašnjom žurbom, zaprepastio sam se kada sam shvatio koliko je Zagreb zapušten. Žbuka sa fasada otpada, na svakom koraku vide se zapušteni izlozi lokala, prašnjavi i prekriveni požutjelim papirom ili daskama.
Najednom, iza ugla pojavljuje se blještavo uređena neka prodavaonica sa stranim imenom, sva u staklu, mramoru i čeliku. Izgled Zagreba dobro ilustrira našu svakidašnjicu. S jedne strane, imamo ljude koji govore da se nikada nije živjelo tako dobro kao sada. Pored njih imamo one koji se hrane u pučkim kuhinjama i prebiru po kontejnerima za smeće.
Socijalna provalija
Istina je, neki žive dobro kao nikada do sada. Na žalost, oni su u hrvatskom društvu manjina. Velik broj građana živi u bijedi ili na njenom rubu. O tome govori zastrašujući podatak da 43 posto svih onih koji imaju neka primanja, dakle plaću ili mirovinu, imaju prihod koji je manji od 2500 kuna mjesečno. Onih koji primaju prosječnih 5500 kuna i više, svega je 18 posto. Ne čudi stoga podatak da se u blokadi nalazi 317 tisuća građana koji duguju ukupno 28 milijardi i 37 milijuna kuna.
Takva raspodjela narodnog bogatstva, osim što je nemoralna, mlinski je kamen na leđima hrvatskoga gospodarstva. Potrošnja čini 60 posto bruto društvenog proizvoda. O kakvoj se potrošnji može govoriti ako gotovo polovica onih koji imaju neka primanja raspolažu mjesečno sa svega 2500 kuna ili manje? Njima se ne može ništa prodati, na njihovoj kupovnoj moći ne može se razvijati nikakva proizvodnja. Što se može prodati 158.318 građana koji mjesečno primaju od 1000 do 1300 kuna, 112.801 onih koji primaju od 1500 do 1700 kuna ili 3658.285 onih s primanjima od 2000 do 2500 kuna? Samo kruh, možda i mlijeko, zato su pekarne gotovo jedine koje ne propadaju.
S druge strane imamo uski sloj onih čija su primanja za naše pojmove vrtoglava. Pored velikih plaća primaju bonuse, kupuju dionice po povlaštenim cijenama, plaća im se životno osiguranje, imaju kartice s kojima mogu trošiti koliko god hoće. Ne samo da su njihova primanja nepravedno velika u odnosu na prosječnog građanina, već su u cjelini nezaslužena. Gospodarstvo koje šest godina grca u recesiji sigurno ne vode sposobni ljudi. Ne spominjem kriminalce koji su se na neobjašnjivi način obogatili preko noći. Takvo ponašanje se, bar na riječima, ne smatra uopće društveno prihvatljivim.
U svijetu se kao jedan od razloga za sadašnju krizu koja potresa kapitalizam navode velike socijalne razlike. Dobar dio narodnog bogatstva se nalazi u rukama malog broja ljudi, a potrošačka moć većine građana je zbog toga smanjena, potrošnja pada, tvrtke se zatvaraju i tako nastaje krug iz kojeg je teško izaći. Hrvatska, bar na tom području, slijedi taj proces, ovdje čak i prednjačimo. Spirali pada se ne nazire kraj, troši se sve manje, a tvrtke se gase jedna za drugom. Za sada, rješenja koje će zaustaviti taj proces nema na vidiku.
