Građanska inicijativa „67 je previše“ predvođena sindikalnim središnjicama i iskazana volja 708.713 građana protiv mirovinske reforme, primorali su stranke vladajuće koalicije i Vladu da nakon upornog ignoriranja i namjere opstruiranja referenduma pokušaju umanjiti štetu za njih same.
“Mi smo željeli poručiti da smo čuli poruku 700.000 građana, da ćemo tim izmjenama apsolvirati ono što je očito bilo problematično, prije svega za tri sindikalne središnjice, i da ćemo istodobno izmjenama Zakona o radu i nekoliko drugih zakona, koje se odnose na posebne profesije, omogućiti onima koji žele raditi nakon 65. da rade”, rekao je Plenković. O važnosti zaštite zdravlja i sigurnosti na radu kao bitnog preduvjeta očuvanja radne sposobnosti radnika tijekom cijelog radnog vijeka, a time i mogućnosti rada do 65 godina ili duže, niti jedne riječi. Zato niti ne čudi da je Hrvatska izuzetak u EU među članicama koja još uvijek nije donijela Nacionalni program unapređivanja zaštite na radu, a na akciju Vladu nije potaknuo niti podatak da je tijekom ove godine na radu smrtno stradalo 27 osoba.
Važno da su zadovoljni briselski birokrati
Dakle, očito je da od početka najave promjena u mirovinskom sustavu (budući da se ne radi ni o kakvoj reformi, kao što se reklamira), Plenković i njegova Vlada nisu doživljavali sindikate kao relevantne partnere, jer u suprotnome bi već tada rekli da su čuli poruku radništva i umirovljenika i da su spremni socijalnim dijalogom doći do konsenzusa o izmjenama Zakona o mirovinskom osiguranju (a tako bi trebalo biti i kod svakog drugog zakona ili definiranja javne politike). Umjesto takvog logičnog pristupa Vlada je silom i na brzinu pokušala, ne slušajući legitimne predstavnike radništva, zadovoljiti briselske birokrate.
Vlada je tijekom prikupljanja potpisa za referendumsku inicijativu vodila oštru protureferendumsku kampanju, a tadašnji ministar rada Marko Pavić tvrdio je da će sindikalni zahtjevi državu koštati 45 milijardi kuna te će se mirovine smanjiti. Sada ministar financija Zdravko Marić izjavljuje da prihvaćanje sindikalnih zahtjeva neće ugroziti javne financije te da su mirovine sigurne i nisu pod znakom pitanja. A kako bi i mogle biti upitne mirovine, barem one zarađene iz rada, pa je potpuno nepotrebno zamjenom teza ublažavati očiti pokušaj obmane.
Sada je najavljeno da će se u Zakonu o mirovinskom osiguranju vratiti granica za starosnu mirovinu sa 67 na 65 godina, te da će se predložiti i izmjene Zakona o radu i drugih zakona kako bi se moglo raditi i nakon 65. godine do 68 godina. Pri tome predsjednik Vlade i ministar rada nastupaju kao da radnicima sada nešto poklanjaju, nastojeći se prikazati zaštitnički, kao da takvo moguće rješenje sindikati nisu predlagali u začetku najave mirovinskih promjena prošle godine. Pritom nema isprike, ali nema niti najave hoće li se i kako obeštetiti svi oni koji su zakinuti očito jednogodišnjom eksperimentalnom primjenom ad hoc Pavićevih mirovinskih promjena. Naime, svi oni koji su početkom ove godine otišli pet godina ranije u prijevremenu mirovinu, trajno su ostali bez 6 posto mjesečnih primanja. Ako su mogli i željeli nastaviti rad nakon navršenih uvjeta za punu starosnu mirovinu, to nisu mogli do sada samostalno odlučiti, a isto tako ukinuta je stimulacija od 0,15 posto za svaki mjesec dužeg rada nakon nastupa uvjeta za mirovinu. Prijelaznim i završnim odredbama zakona moguće je ispraviti navedene nepravde.
Neznanje i neodgovornost
Znakovito je da su u prethodnoj Milanovićevoj Vladi i sadašnjoj Plenkovićevoj, isti ljudi koji su u četiri godine odlučujući o istom pitanju iskazali dijametralno suprotan stav, što samo potvrđuje neznanje i neodgovornost u obnašanju odgovornih dužnosti u Vladi i Saboru. Navedeno upućuje na zaključak da je krajnje vrijeme da se u Hrvatskoj konačno pristupi strateškom planiranju i konsenzusu relevantnih političkih subjekata, poslodavca i sindikata o ključnim reformama i njihovim ciljevima.
Stvara se privid boljega života
I naravno, zakoni se ne mogu pripremati preko vikenda, formalno otvarati e-savjetovanje, donositi po hitnom ili skraćenom postupku, bez prethodne procjene učinka, a ne dvije godine nakon primjene, te uz dovoljni odmak do primjene kako bi se svi akteri mogli na vrijeme informirati, savjetovati i pripremiti za primjenu. Naime, zakoni se prije svega odnose i djeluju na sudbine ljudi.
Prisjetimo se da je uz mirovinsku reformu Vlada najavljivala i reformu državne uprave i zdravstvenog sustava, a poreznom reformom u četiri kruga otvorila je prostor za različite neporezne isplate, na koje se ne plaćaju doprinosi za mirovinski i zdravstveni sustav, što će posljedično opet osjetiti radnici i umirovljenici. Umjesto općeg fiskalnog rasterećenja poduzetnika i građana, realnog povećanja plaća i promicanja kolektivnog pregovaranja, Vlada parcijalnim mjerama stvara privid boljeg života i većih primanja. Istovremeno reforma državne uprave svela se na to da uredi državne uprave prelaze u nadležnost županija, prije toga ustanove s javnim ovlastima spojene su s ministarstvima, a Hrvatska danas nema jasna pravila nagrađivanja uspješnosti u državnoj i lokalnoj upravi i samoupravi, kao niti u cijelom javnom sektoru, i sve to uz glomazni teritorijalni ustroj koji nije održiv. I naravno, u takvim okolnostima sada svjedočimo opravdanim zahtjevima zaposlenih u zdravstvu, obrazovanju, zatvorskom sustavu, policiji i drugih za povećanje plaća, ali i rješavanje neadekvatnih uvjeta rada. Nakon odbijanja prihvaćanja parafiranog dodatka kolektivnog ugovora za zdravstvo, i na takav način poniženja resornog ministra i neuvažavanja sindikata u zdravstvu, nakon odlučnih sindikalnih prosvjeda, uz veliku medijsku pozornost premijer svjedoči ponovnom parafiranju ranije već dogovorenog, a neopravdano ignoriranog. I na djelu je ponovno još jedna predstava za javnost! Vjerojatno ne i posljednja.
