Razvoj sindikalnog pokreta u Rusiji bez obzira na zamjetan vremenski paralelizam s razvojem sindikata u ostalom dijelu Europe, odvijao se u potpuno drugačijem pravcu i drugačijoj vladajućoj socijalnoj atmosferi, a vezan je za revolucionarna zbivanja s početka dvadesetog stoljeća.
Specifični uvjeti – caristička represija i nazadnost zemlje – su odredili način organiziranja radništva i formiranja radničke partije koja je uzela vlast, kao i zadatke koji su postavljeni pred tu partiju. Umjesto masovne partije, vidjeli smo militantnu organizaciju profesionalnih revolucionara. Partija i sindikati, koji šire svoju osnovu tek nakon osvajanja vlasti, postaju glavni nosioci moći radničke klase. Jedini oblici manje ili više spontanog organiziranja radništva bili su sovjeti i tvornički komiteti. Nacionalizacija sredstava za proizvodnju, pod okriljem vlade, prvi je uslov ostvarivanja socijalizma kao socijalno pravednog društva, a sovjeti i tvornički komiteti – bez obzira na nadu položenu u njih sredinom 1917. – ispadaju samo obični tranzicijski posrednici, trenutna forma radničkog organiziranja. Upravo kao forma, mogu se mijenjati, jer je sadržaj – nacionalizacija – već je ostvaren. Ovo izvrtanje suštine za formu i miješanje površnosti za sadržaj, pokazalo se, predstavlja ideološki izraz izvrtanja revolucionarnog procesa. Pod okriljem davno usvojenih ideoloških objašnjenja, klasni rat boljševičke vlade nad radničkom klasom mogao se lako prikriti. Ipak, optužiti nekoga za svjesno gušenje revolucije nije moguće. Vođe su imale drugačije vizije i planove, i jedino su krivi za to što su se ponašali u skladu sa svojim pred uvjerenjima.
Revolucionarna 1917.
Procesi i njihovi rezultati vezani su za razdoblje koje je nastupilo sa ruskom „februarskom“ revolucijom 1917. godine, a koja je označila početak prvog velikog revolucionarnog vala u Europi. S neočekivanom februarskom revolucijom došao je i masovni pokret, tvornički komiteti, obnavljanje seoskih komuna i stvaranje radničkih savjeta i kooperativa. U ovoj samoorganizaciji radništva po prvi put u povijesti, nakon kratke epizode Pariške Komune, vidimo i otkrića novih praktičnih oblika revolucionarne borbe – uspostavljanje kolektivne komunikacije kroz direktnu demokraciju radničkih savjeta. Istovremeno, nastupilo je i buđenje skoro propalog socijalističkog pokreta koji je u novom životu masa našao i preporođeno opravdanje vlastitog postojanja.
U Rusiji, na čelu borbe protiv „starog svijeta“ ogrezlog u imperijalističkom ratu našli su se marksistički militanti organizirani u boljševičku partiju, pod Lenjinovom komandom, odlučni da svoj program provedu u djelo. Organizirani kao disciplinirana militantna sekta, nametnuli su se masovnom pokretu svojom sposobnošću prilagođavanja zahtjevima većine, i osvojili mjesto predstavnika radničke klase koji će u trenucima njene sporosti – svojstvene masovnosti cjelokupnog pokreta – odlučno skrenuti borbu u željenom pravcu. Ostalo je povijest: osvajanje vlasti u novembarskim danima, dekreti o zemlji i miru, početak građanskog rata… Svu priču već dobro znamo. „Radnička država“ mora biti spašena od „bijelih“ po svaku cijenu, pa makar to značilo i uništavanje fabričkih komiteta, ponižavanje radnika i sovjeta, uspostava tajne policije, politički teror, birokratizacija u svrhu efikasnosti, militarizacija rada, brutalna diktatura manjine u ime nečega što već postaje mrtvo slovo na papiru, jer je u stvarnosti već mrtvo.
Epilog revolucionarnih zbivanja u Rusiji je potvrda teze o tome da će marksistička diktatura proletarijata samo jednu vladajuću klasu zamijeniti drugom, a da će radno ovisno radništvo ostati u gotovo jednakom položaju.
Sukob radničkih organizacija s boljševicima
Jedine dvije radničke organizacije u Rusiji s atributima sindikalnih organizacija iz tog razdoblja su:
1.
Sve-ruska učiteljske unija
(VUS) je sindikat za nastavnike utemeljena 1890. i aktivna tijekom ruske revolucije iz 1917. S radom je prestala 1918 nakon sukoba s boljševicima.
Nakon dolaska boljševika na vlast u „Oktobarskoj revoluciji“ članovi Sve-ruske učiteljske unije štrajkali su zajedno s dužnosnicima ministarstva prosvjete i Odbora za državna obrazovanja. Petrogradski ogranak je donio odluku da „neće izvršavati upute samozvanih snaga“ i ostao je u štrajku do 6. Siječnja 1918. Moskovski ogranak s oko 4000 članova priključio se štrajku općinskih radnika, a ostali su u štrajku do 11. ožujka 1918. godine.
2.
Sve-ruska unija metalaca
je bio sve-ruski sindikat metalske industrije utemeljen 1918. Ovaj sindikat je odigrao važnu u Trećoj od svih ruskih konferencija sindikata (20.-28. lipnja 1917). Organizirali su vlastitu konferenciju za pokretanje paralelno s većom konferencijom i postavili svoj Privremeni izvršni odbor u ovom trenutku. Oni su bili predstavnici 400.000 radnika. Prva konferencija organizirana je u St. Petersburgu u siječnju 1917, sa delegatima 600.000 radnika.
Nametanje boljševičkog ideološkog autoriteta
Revolucija na zapadu je zaista izbila, ali je već bilo kasno da se uhvati pod ruku sa zamahom koji je nastupio na istoku. Poraz revolucije na zapadu nije jednostavno uzrokovao „degeneraciju“ takozvane „radničke države“ u Rusiji, nego je taj proces tekao istovremeno i uzajamno. Pobjeda boljševika u novembarskim danima (Oktobarska revolucija) istovremeno je nametnula boljševički psihološki autoritet i njihov model revolucije kao onaj koji treba slijediti. Obnavljanje Internacionale koje je trebalo poslužiti uspostavi koordinacije radničkih militanata donijelo je nametanje boljševičkog ideološkog autoriteta. (Ispostavilo se da je osnivanje nove Internacionale za boljševike predstavljalo stvaranje efikasnog diplomatskog aparata u međunarodnoj ulozi odbrane „radničke države“.) Latentni sukob koji se nadvijao nad zategnute odnose između vlasti i radnika u Rusiji, koji je kulminirao pobunom mornara i radnika u Kronštatu, već je najavljen rascjepom u Internacionali koja je našla osnove u praktičnom odnosu prema događajima u Njemačkoj samo godinu dana ranije.
Ubojstvo Rose Luxemburg i Karla Liebknechta koje je KPD ostavilo u rukama pro-boljševičkog rukovodstva, praćeno je raspadom partije na militante koji su bez čekanja htjeli obnoviti vlast radničkih savjeta sa radnicima koji su masovno napuštali sindikate, prepoznajući u njima agente vlasti, i na rukovodstvo koje je, podržano iz Moskve prema uvjerenjima već oprobanog modela, stalo uz izdajničku SPD. Sa izbijanjem novog ustanka časnika – Kapp puč – 80000 radnika u Ruhru se naoružalo prijeteći uspostavom vlasti savjeta. SPD je – podržana od strane KPD-a po moskovskom nalogu kao „lojalna opozicija“ unutar nove „radničke vlade“ – poslala vojsku na radnike. Od KPD-ovh izbačenih militanata osnovana je KAPD koja je, potpuno orijentirana pojmu vlasti savjeta i tvorničkih komiteta, podržala svaki potez autonomne oružane akcije radnika, tako se protiveći direktivama vodećih ruskih komunista. Ovim je osnova za rascjep Kominterne položena. „Ultra-lijevi“ militanti – sada već lijevi komunisti – koji su optužili boljševike za nametanje modela koji ne odgovara uslovima razvijenog zapada, Promatrajući iz blizine mehaniku savjeta, počeli su sumnjati u rezultate ruske revolucije
Državni kapitalizam
Koncepcija „državnog kapitalizma“ nije potekla od lijevih komunista koji su tim imenom kasnije okarakterizirali boljševičku državu, već od socijalističkih profesora Druge Internacionale. Za njih – a ovim podrazumijevamo i njihove sljedbenike u Rusiji, „državni kapitalizam“ se izjednačavao sa „monopolističkim kapitalizmom“, kao centralizacija kapitala u monopol nad cjelokupnom društvenom proizvodnjom. Ovim bi se, prema njihovoj pretpostavci, nadišla kontradikcija društvene proizvodnje i privatne aproprijacije, i time bi osnova za socijalno pravedno društvo već bila postavljena.
Radilo se o naizgled pozitivnoj stvari, koja svojim evolutivnim karakterom deterministički određuje „dekadenciju“ kapitalizma, i sama od sebe postavlja socijalizam kao nužnost. Radilo se o tome da je „državni kapitalizam“ ka socijalizmu „korak naprijed“. Ovo mišljenje se poklapalo sa jednom od osnovnih zabluda „ortodoksnog marksizma“. Naime osnovu kapitalističkog društva čini privatno vlasništvo, te bi jednostavno ukidanje privatnog vlasništva postavilo osnovu za socijalističku rekonstrukciju društva. Time se privatnom vlasništvu, kao osnovi kapitalizma, uzroku „anarhije tržišta“, jednostavno suprotstavilo državno, odnosno društveno vlasništvo. Zašto je ovo bitno? Pa socijalistički profesori i radnički ideolozi su ovu koncepciju poklopili sa vlastitim ideološkim projektom: „radnička partija“ koja pod okriljem proleterske revolucije uzima vlast u državi, ukida privatno vlasništvo, nacionalizira, odnosno „socijalizira“ sredstva za proizvodnju, i pod demokratskom kontrolom radničke klase organizirane u sindikate i partiju, uspostavlja centraliziranu „radničku državu“, a time socijalizam ka kraj socijalne pravednosti. „Zakon vrijednosti“ na tržištu jednostavno se zamjenjuje socijalističkim „zakonom planiranja“.
Zaključno, uzimajući u obzir sve okolnosti u kojima je započinjao svoje djelovanje i razvijao se sindikalni pokret u Rusiji i nije mogao imati puno drugačiji način razvoja i djelovanja. Gotovo preskačući i evolutivni i revolucionarni razvoj industrije i partnerskih odnosa u procesu proizvodnje, jer radikalan prijelaz i agrarne carističke države u državu gdje je radništvo samo instrument realizacije državne politike, bez ikakve slobode, a sloboda je conditio sine qua non svakog radničkog interesnog organiziranja i djelovanja.
Sindikalne grupacije u Rusiji danas
1.
Sve-ruska konfederacija rada
, formirana u 1995, povezana je s Međunarodnim konfederacije sindikata (ITUC) i Generalnom Konfederacijom sindikata .
2.
Konfederacija rada Rusije
, formirana u 1995, povezana s ITUC.
3.
Savez samostalnih sindikata Rusije
, formirana u 1990, povezana s ITUC
Opća Sindikalna konfederacija (Generalna konfederacija sindikata – GCTU) je regionalna međunarodna sindikalna organizacija utemeljena 16. travnja 1992. na dobrovoljnoj osnovi s ciljem konsolidiranja akcije sindikalnih udruga za zaštitu građana socijalnih i radnih prava i interesa, pomoći, osiguranja sindikalnih prava i jamstava, te jačanja međunarodne sindikalne solidarnosti. U GCTU trenutno djeluju podružnice u 41 sindikalnoj organizaciji s ukupnim članstvom oko 50 milijuna organiziranih radnika. Opća Sindikalna konfederacija je široko priznata na međudržavnoj razini u Zajednici neovisnih država. Ona uživa status promatrača s CIS Inter-Parlamentarne skupštine, te aktivno sudjeluje u radu Ekonomskog Zajednice Neovisnih Država. GCTU održava partnerske odnose s Inter-Parlamentarnom skupštinom i integracijskim odborom euroazijske ekonomske zajednice koja se sastoji od Bjelorusije, Kazahstana, Kirgistana, Rusije i Tadžikistana. GCTU surađuje sa specijaliziranim agencijama Ujedinjenih naroda. Ona uživa status regionalnog člana za Europu sa Međunarodne organizacije rada i savjetodavni status pri UN Ekonomskom i socijalnom vijeću, te je povezana s UN Department of Public Information. Vrhovni autoritet Generalne konfederacije sindikata je Kongres koji se održava svakih pet godina. GCTU kongres održan je u Moskvi 12. rujna 2012.
