Uvod
Kultura rada pretpostavlja nekonfliktne etične industrijske odnose u kojima sudionici sferu sukoba zamjenjuju sferom partnerskog odnosa u socijalnom dijalogu kojim ostvaruju pojedinačne i kolektivne interese, pri čemu se pored pravne regulative i institucionalnog okvira rukovode prema određenim etičkim načelima i principima.
Ravnoteža prava i obveza
Pored odgovornosti za rezultate dijaloga nužno je naglasiti i odgovornost za posljedice postignutih rezultata te osigurati da vlasnik rada realizira svoje prirodno pravo na posjedovanje dijela plodova vlastitoga rada bez oštećenja drugog sudionika u odnosu. Naime, etika industrijskih odnosa, odnosno etika socijalnog dijaloga u svijetu rada pored realizacije prava i uvjeta koji se postižu dijalogom, pretpostavlja i realizaciju preuzetih horizontalnih i vertikalnih obveza. Uspješnost dijaloga kao procesa korekcije socijalnih odnosa ovisi o razini ravnoteže između konzumiranih prava i izvršenja preuzetih obveza.
Socijalni značaj
Jednako tako kultura rada i etika industrijskih odnosa zahtijevaju da se u cijelom procesu ni jednog trenutka ne smiju smetnuti s uma socijalne posljedice odnosa radnik-poslodavac i njihov višestruki utjecaj na obitelj koja se danas, pod terorom logike profita pod svaku cijenu, umjesto vladavine logike solidarnosti među ljudima (pojedincima i kolektivitetima), pokazuje jedinim stvarnim socijalnim amortizerom. U obitelj se slijevaju sve pozitivne i negativne posljedice industrijskih odnosa kao i socijalne frustracije zbog brige o nezaposlenim članovima, nedostatnim i neredovitim mjesečnim primanjima, višemjesečnog rada bez plaće, ostanka bez posla i dr. Obitelj kao jamac opstanka društva kao organizirane zajednice sve te posljedice trpi i sufinancira ih. Stoga je nužno da moderator društvenih odnosa koji ima monopol uporabe autoriteta države, obitelji osigura uvjete da postane subjekt socijalnog zanimanja i djelovanja države, a ne samo objekt u dnevno političkoj uporabi. Dužnost je države različitim postupcima, mjerama i alatima osigurati uposlenim članovima obitelji posjedovanje dovoljno plodova rada kao obiteljsku plaću koja će osigurati ne samo dostojanstven život obitelji, već i ostvarivanje zalihe koja bi pospješila stjecanje neke vrste vlasništva kao jamca sigurnosti i zaštite od siromaštva i socijalne isključenosti. Pri tomu svakako valja naglasiti da se dijalog partnera i pozicioniranje sindikata kao etičkog korektiva vodi u kontekstu etičkog prijepora između dva koncepta kapitalizma kao okruženja u kojem se kultura rada treba etablirati i razvijati. Kako je svijet rada utemeljen na dualističkoj naravi radnog odnosa (odnos radnik-poslodavac), tako je i etika dijaloga čimbenika tog odnosa dualistična i sadrži pisana i nepisana pravila pojedinačnog i kolektivnog ponašanja koja imaju interni i eksterni karakter.
Etika
Do 18. stoljeća područja etike, politike i gospodarstva u smislu etičkog promišljanja su išla zajedno. Promjene su nastale pojavom masovne proizvodnje, plaćenog rada i ekonomije kao zasebne discipline, a osobito pojavom nacionalnih ekonomija za vrijeme industrijske revolucije u 19 stoljeću. Druga polovina 20. stoljeća karakteristična je po novom pokušaju spajanja etike i gospodarstva i razvoju gospodarske etike kao i drugih etika kao poddisciplina opće etike. Kako etika socijalnog dijaloga kao viši rodni pojam u odnosu na etiku rada, nije ograničena samo na odnos radnik-poslodavac, ona ponajprije zbog sadržajne obuhvatnosti pojma socijalni dijalog obuhvaća primijenjenu etiku, etiku poslovanja, etiku poduzetništva, etiku komunikacije i dr.
Budući da je kultura rada niži rodni pojam od općeg pojma socijalne kulture riječ je o stanju i etici odnosa u svijetu rada odnosno etici poslovanja (Business Ethics) i na potrebu za primjenom određenih etičkih načela u odnosima na tržištu rada kada je riječ o proizvodnji dobara ili davanju usluga. To stoga što svijet rada i odnos radnik-poslodavac obuhvaćaju i realni sektor i javni sektor. Česta uporaba termina gospodarska etika je iz razloga što je gospodarstvo, odnosno realni sektor prevladavajući sektor u svijetu rada. Suvremena praksa na tržištu rada i sve više zaostajanje radno ovisnih društvenih skupina ukazuje na nužnost promidžbe etičkih i socijalno odgovornih aktivnosti s ciljem smanjivanja negativnih posljedica koje se pojavljuju na tržištu rada kroz autonoman socijalni dijalog. Pritom se pored pravne regulative i institucionalnog okvira koji čine formalno pravni prostor u kojem se dijalog odvija, ističu pretpostavke koje su nužne da dijalog među partnerima bude utemeljen na etičkim principima i tako postane procesom stvaranja socijalno pravednijih odnosa. U pretpostavke za etički utemeljen odnos partnera u dijalogu, a koje promiču razvoj kulture rada, između ostalog spadaju:
– opće prihvaćanje etičkih paradigmi industrijskih odnosa sa strane sudionika, izrada novih oblika socijalnog dijaloga te promidžba tih oblika u svijetu rada i širem društvenom kontekstu,
– otvaranje i širenje komunikacijskih kanala među partnerima te razmjena pravovremenih, točnih i relevantnih informacija o novim izazovima s kojima su partneri u dijalogu suočeni,
– trajna i kontinuirana razmjena iskustava između predstavnika skupina u ime kojih se dijalog vodi, kao priprema za unapređenje partnerskih odnosa i
– promidžba etičkih i socijalno odgovornih aktivnosti u svrhu ublažavanja i izbjegavanja negativnih socijalnih posljedica koje proizlaze iz interesnog partnerskog odnosa.
Budući da se u socijalnom dijalogu na tržištu rada susreću različiti, a nerijetko i oprečni pojedinačni i kolektivni interesi, etika dijaloga kojim se postiže svrhovita ravnoteža tih interesa se nameće kao nužnost, jer u izostanku etičkih načela dijaloga teško se postiže zadovoljavajuća razina socijalne odgovornosti strana koje sudjeluju u dijalogu.
Civilizirani dijalog partnera na tržištu rada i u društvu uopće za svoje pretpostavke i uporišta ima ponajprije međusobnu toleranciju partnera koji u dijalogu sudjeluju, sposobnost partnera u dijalogu da jedan drugoga slušaju i uvažavaju argumente drugoga te potrebu i svijest partnera o tomu da se postojeći problemi rješavaju dijalogom umjesto sukobom. Ovdje svakako treba spomenuti i ulogu medija kao kreatora javnog mnijenja i njihovu moralnu obvezu da promiču sustav vrijednosti u javnom i društvenom životu na način da dostojanstvo ljudske osobe i rada kojega ona obavlja bude središnja tema.
Konformizam
Zajednički život i međusobna zavisnost ljudi dovode do niza socijalnih procesa koji određuju sadržaj, oblik i način djelovanja pojedinca i grupa u društvenim procesima. Konformizam u odnosu s grupama, normama, suradnja među pripadnicima grupe i odgovornost za zajedničke ciljeve osnovni su rezultat socijalne interakcije. Budući da su ti oblici interakcije esencijalni za društvenu egzistenciju i pojedinca kao osobe u društvu i društva kao cjeline, svako društvo ih teži institucionalizirati kao kulturne vrijednosti i da procesom socijalizacije formira pojedinca koji je u osnovi konformist, kooperativan i socijalno odgovoran. Svaki pojedinac živi u društvu u okviru zajedničke kulture, prilagođava se s osnovnim ulogama kulture i društva. Konformizam je često prisutan u situaciji kad postoji društveno očekivanje za određeni oblik ponašanja, ali ne i individualna potreba, odnosno želja. Na naše životno iskustvo snažno utječu drugi ljudi. Naše ponašanje često je određeno društvenim situacijama i normama, percepcijom, onim što mi mislimo o sebi, ali i o onome što drugi misle o nama. Tijekom svog života čovjek je (svjesno ili nesvjesno) podložan društvenim utjecajima. Društveni utjecaj kao utjecaj većine dovodi do smanjenja sukoba između pojedinca i grupe, ali i manjina ljudi. Jedna osoba katkada može vršiti vrlo snažan utjecaj na grupu pomoću statusa i moći manjine te stilom ponašanja manjine. Odnos pojedinca i socijalne okoline zavisi o društvenim odnosima, sadržaju grupnih normi, vrednovanju pojedinih oblika ponašanja te individualnim odnosom prema grupi i njegovoj osposobljenosti. Društveni uvjeti konformizma su urbanizacija, sredstva masovnog komuniciranja i javnog priopćavanja, nagle promjene kulturnih obrazaca, nestabilnost i brze promjene vrijednosnih sustava, političke konfrontacije i ideologiziranje političkih odnosa.
Aktualnost i nužnost rasprave o kulturi i etici industrijskih odnosa proizlazi iz globalnog ugrožavanja dostojanstva rada sa strane tzv. „liberalnog tržišta“ u kojem je vrhovna vrijednost profit pod svaku cijenu. Ugroza dostojanstva rada je istodobno ugroza dostojanstva ljudske osobe koje ni u kojem slučaju nije i ne smije biti roba na tržištu.
Kultura rada
Praksa je pokazala da najuspješnije kompanije imaju “duboku emotivnu dušu” s kojom zaposlenici postaju čvrsto povezani. Oni vjeruju u viziju kompanije, ciljeve i vrijednosti te ulažu svoj entuzijazam i srčanost kako bi stvorili onu pozitivnu razliku koja ih izbacuje na poslovni vrh i koja ih čini prepoznatljivima u odnosu na konkurenciju. U takvom poslovnom okruženju zaposlenici se vrlo rado odazivaju svim dodatnim zahtjevima i ulažu ekstra napor jer shvaćaju da je to doista važno.
Poslovna kultura, privatizacijski šokovi, deindustrijalizacija
Izvrsnu organizacijsku kulturu nije lako stvoriti. Kultura se gradi postupno i potrebne su mnoge riječi, obrasci ponašanja i akcije. Kultura je dugotrajna i kada je jednom utemeljena, teško ju je, ako ne i nemoguće, promijeniti. Svaki od radnika daje doprinos izgradnji kulturnog obrasca kompanije u kojoj radi, stoga je važno dobro promišljati svaki korak i akciju koju poduzimamo kako bismo dali pozitivan „input“ poslovnim procesima. Izgradnja poslovne kulture treba nam svima biti na prvome mjestu.
Umjesto prirodne transformacije društvenih u tržišne i vlasničke odnose, hrvatski su radnici proživjeli niz šokova. Nakon ratnih razaranja i privatizacijske pljačke, osiromašeno društvo koje nije imalo realnog kapitala za nove radne i proizvodne odnose, a s poslovno neobrazovanim menadžmentom, bez alternative je otvorilo vrata divljem kapitalizmu koji je sindikalno djelovanje takoreći zabranio, a institute zapošljavanja, rada, plaće i ostaloga u potpunosti podredio profitu.
Nažalost, svjedočimo izraženom procesu deindustrijalizacije koji se uz blagoslov svih dosadašnjih vlada dosljedno provodi u korist uvoznog lobija. Ono što danas postoji, ostaci su ostataka hrvatske industrije koja i dalje trpi svu nesposobnost i nemoć pogrešne državne industrijske politike. U takvoj je situaciji krajnje neodgovorno da radnici i njihovi predstavnici bivaju tek pukim objektom za njih nepovoljnih odluka i čije se mišljenje nimalo ne respektira. Takav smjer morao je rezultirati krahom gospodarstva i daljnjim gubitkom radnih mjesta. Zbog toga, nema govora o kulturi rada jer se ona sustavno destruira i suzbija umjesto da se njeguje.
Nažalost, kultura rada u birokraciji je u tolikoj mjeri nazadovala pod utjecajem valova stranačkih zapošljavanja, da danas svjedočimo ogromnom upravnom aparatu u kojem je takvo razmišljanje postalo poslovično, a na štetu onih koji plaću teškom mukom zarađuju.
Rad je etičko-moralna i duhovna, a tek potom ekonomska kategorija
Pitanje: shvaćaju li naši ljudi rad ozbiljno jest preopćenito da bi se na njega dao točan odgovor. Ako rad shvatimo kao jedno od osnovnih ljudskih prava kojim se osigurava egzistencija radniku i njegovoj obitelji, ne postoji alternativa ozbiljnom shvaćanju rada kao takvog.
Hrvatsko radništvo je raslojeno u više pogleda. Postoje preplaćeni i potplaćeni. Postoje oni s više ili manje prava. Najveći apsurd, a za koji je kriva država, je da postoje radnici koji plaću primaju i oni koji ne primaju. (Primjer, višemjesečna neisplata plaća radnicima u tvrtkama kojima je vlasnik država.)
Mnogobrojne krize kojima je pogođeno hrvatsko društvo potvrđuju tezu i antropološku činjenicu da rad nije tek puka ekonomska kategorija, nego je ponajprije etičko-moralna i duhovna kategorija. Društvena istraživanja otkrivaju da Hrvatska spada u zemlje s najnižim povjerenjem u institucije u Europi. Pod snažnim utjecajem globalizacijskih procesa sve više slabi utjecaj nacionalne države na uređenje gospodarskih odnosa. Donedavna tendencija “slabljenja države”, koja je označavala neoliberalni model na europskoj i svjetskoj razini, prekinuta je intervencijom država u rješavanju financijske krize. U takvoj situaciji nužno je da se država uključi u rješavanje pitanja i problema vezanih uz rad: nezaposlenost, zlostavljanje na radu, zaštitu radničkih prava, redovitu isplatu plaća, poštivanje vlastitih blagdana, stvarno poštivanje radničkog prava na odmor, poticanje društveno odgovornog poduzetništva i vrijednosti rada, promišljanje rada budućnosti, uklanjanje “rada na crno” i uvjeta koji do njega dovode, stabilnost rada u poljoprivredi, promociju odgoja za rad i dobrovoljni rad.
Kako stvoriti socijalno osjetljivo i pravedno društvo
U društvu se sve jasnije naziru dvije ugrožene skupine s obzirom na rad: nezaposleni – isključeni iz svijeta rada i prezaposleni – isključeni iz obiteljskoga i društvenog života. Na tragu koncepta socijalno osjetljivog društva za njegov socijalno pravedan razvoj, neodgodivo je potrebno:
1. Poticati i razvijati duhovnu dimenziju rada, vraćajući radu njegov pravi smisao i vrijednost, jer se na taj način čovjek-radnik osjeća sudionikom i suradnikom u uređenju i dovršenju društva u kojem živi. I radnik vjernik i radnik nevjernik trajno razvija ovu duhovnu dimenziju rada, jer je ona izvansvjetonazorska kategorija. Ta dimenzija je poziv radničkim udrugama i građanima da ne dopuste svođenje sebe i drugih, posebno najslabijih, na sredstvo za bogaćenje već bogatih.
2. U kontekstu kulture rada razvoj poduzetništva počiva na tri jednostavna načela: pravedan profit za vlasnike poduzeća/poduzetnike; pravedna plaća za radnike i pravedan porez za državu. Poduzetništvo pretpostavlja i zahtijeva stabilno pravno i koliko je moguće pravedno uređen sustav. Zakoni se ne smiju donositi polazeći od idealnih sustava, već od postojeće prakse i njihova funkcija se stalno treba provjeravati u praksi, imajući u vidu druga iskustva i ideale, ali prvenstveno uređujući hrvatski sustav, hrvatsko gospodarstvo, poštujući iskustva i dobru tradiciju u Hrvatskoj, na koju se tu možemo osloniti. Od poduzetništva u poljoprivredi ne treba očekivati da će mala poljoprivredna gospodarstva biti osnova našeg razvoja, ali ona mogu biti značajan gospodarski i socijalni čimbenik ako se udruže u moderne zadruge. Zadrugarstvo je u Hrvatskoj imalo dugu tradiciju, prekinutu nakon II. svjetskog rata. Tu tradiciju valja oživjeti, naravno, primjereno vremenu.
3. U Hrvatskoj postoje mnogobrojni uzroci nezaposlenosti, od nedovoljno dinamičnog i potrebama gospodarstva neprilagođenog obrazovnog sustava, pa do globalne svjetske krize koja je pogodila i Hrvatsku. Kako je problem nezaposlenosti kompleksan, za njegovo rješenje potrebno je djelovati u nekoliko različitih međusobno povezanih smjerova: poticajima za zapošljavanje pridodati i poticaje za profesionalnu orijentaciju i cjeloživotno obrazovanje radnika, medijski promovirati i materijalno u granicama mogućnosti poticati poslodavce koji zapošljavaju teško zaposlive skupine, povećati sredstva za mjere politike zapošljavanja te se maksimalno usredotočiti na korištenje sredstava EU u području zapošljavanja.
– Posebnu pozornost usmjeriti na eliminiranje dugotrajne nezaposlenosti, koja je višestruko štetna za pojedinca i društvo.
– Uspostaviti i održavati ravnotežu između aktivnih mjera zapošljavanja i materijalne zaštite nezaposlenih.
– Preispitati i ukloniti barijere koje onemogućuju nezaposlenim roditeljima smještaj djece u predškolske ustanove kako bi bili u mogućnosti aktivno tražiti posao, a zaposlenim roditeljima omogućiti usklađenje radnih i obiteljskih obveza.
– U dodjeli sredstava zapošljavanja voditi računa o područjima nezaposlenosti i prioritet dati ulaganjima u povećanje zaposlivosti u područjima visoke nezaposlenosti.
– Svi trendovi ukazuju na to da će Hrvatska postati imigrantska zemlja. Potrebno je provesti niz analiza i studija ove problematike te imati jasnu državnu imigrantsku politiku.
4. Kao narod i politička zajednica pored svih negativnih vanjskih utjecaja, ne smije se odustati od odgoja za rad. U potrošačkoj, zabavljačkoj kulturi nije lako odgajati za rad, stoga je u odgoju za rad potrebno ojačati funkcije koje to omogućuju. To znači nužno povezivanje bitnih čimbenika u odgoju: djeca, roditelji, škola, odnosno učitelj. Boravak djece u obrazovnim institucijama treba organizirati na način da roditelji mogu biti s djecom. Svjesni smo da će nastupiti brojni novi oblici rada u budućnosti, pa je nužno njima prilagoditi zakonska rješenja te naš sustav pripremati da bude u stanju obrazovati djecu i mlade za realne poslove koji nadolaze. Nedovoljno je mehanički proizvoditi struke, ne vodeći računa o tome mogu li se ljudi zaposliti. Tako proizvodimo nezaposlene i nezaposlive.
5. Obitelj je u Hrvatskoj još uvijek funkcionalna institucija i na nju se potrebno više osloniti i više joj pomoći budući da je njezin doprinos društvu od nezamjenjive važnosti, jer još uvijek se djeca u obitelji prvi put susreću sa zajedničkim sustavom vrijednosti. Potrebno je različitim poticajima omogućiti organizaciju slobodnog vremena na način da se uloži zajednički napor pri čemu sudjeluju i djeca i mladi.
6. Kultura rada kao proces trajnog razvoja podrazumijeva zakone koji će učinkovito štititi radnika, te njihovu provedbu, koja će omogućiti umjesto deklarativnog, stvarno poštivanje radničkih prava te koji će radnicima osigurati: zaposlenost, dostojne uvjete rada, u koje se broji i zaštita na radu, te redovitu isplatu dostojne plaće jer je u kazneno pravnom smislu neisplata plaća sankcionirano kazneno djelo, a društveno je ništa drugo nego krađa. Država treba na tržištu rada osigurati brz i učinkovit nadzor i učinkovitu sudsku zaštitu. Rad na određeno vrijeme i drugi nesigurni oblici rada moraju se staviti pod nadzor i svesti na najmanju mjeru i na trenutno nužnu potrebu. Ne smije se poticati i dopuštati fleksibilnost tržišta rada koja će počivati na nesigurnosti i gubljenju radničkih prava. Zakonom urediti radno vrijeme, na način da se poslodavce onemogući da ga svojevoljno uređuju.
7. Za napredak sela nužno je, u seoskim krajevima utemeljiti raznovrsnu gospodarsku strukturu. Što se tiče poljoprivrede, staviti u funkciju sustav potpora – novčanih, obrazovnih i organizacijskih – koje će uspješnije pridonijeti razvoju poljoprivredne proizvodnje i većem zapošljavanju u tom području. Posebno riješiti problem manjka radnih mjesta za žene, što potiče njihov odlazak i na dugi rok je višestruko štetan za sveukupni razvoj Hrvatske.
8. Uključivanje u dobrovoljni rad, novi odnosi povjerenja koji se na taj način između ljudi ostvaruju, uvećavaju društveni kapital, a samim time i sposobnost društva za razvoj i otvaranje novih radnih mjesta. Dobrovoljno djelovanje postaje svjedočanstvo jednog drugačijeg modela društva i zajedništva koje se ne temelji samo na utilitarističkim načelima, već postaje podloga na kojoj nastaju i temelje se neprofitne organizacije najširih oblika. Promicanjem dobrovoljnog rada potiče se aktivnije sudjelovanje građana u društvenom životu, pri čemu i umirovljenici na temelju svoga iskustva mogu dati svoj doprinos. Stoga bi, u vidu razvijanja klime pogodne za razvoj dobrovoljnosti, odgoj za dobrovoljno djelovanje trebao postati sastavnim dijelom cjelokupnog obrazovnog sustava.
9. Država i državne institucije trebaju početi djelovati društveno na izgradnji sustava primjerenog demokratskom društvu, kako bi zadobile povjerenje građana i omogućile razvoj društva koji je sada zaustavljen. Treba konačno demontirati sustav upravljanja koji je tijekom totalitarnog režima bio projektiran da građane nadzire, a ne da im služi. Taj je sustav neprimjeren demokratskom uređenju. S ovako niskim i opadajućim društvenim kapitalom, tj. nepovjerenjem u institucije i protudruštvenim djelovanjem, teško je očekivati bilo kakav razvoj, pa i gospodarski.
10. U području zakonodavstva trajno inzistirati na tomu da hrvatski zakonodavac počne ozbiljno uređivati hrvatsko društvo polazeći od dobrih hrvatskih praksi, postojećeg sustava vrijednosti, kulture i tradicije koju valja čuvati i razvijati, a ne ignorirati. U takvom bi okruženju bilo moguće razvijati novu kulturu rada u Hrvatskoj, koja će biti primjerena vremenu, ali koja neće zanemariti da je svaki rad prije svega ljudski rad koji se čovjeku ne smije oduzeti.
Slobodno interesno udruživanje i pozicija sindikata
Do 1990. godine u Hrvatskoj je vladala logika da plaće u javnom sektoru diktira stanje u gospodarstvu. Jednako tako prvi slobodni kolektivni ugovori potpisani nakon 1990. godine, koji su bili jednostrane autonomnosti, imali su istu logičku osnovu jer su tarife i radnički standardi iz kolektivnih ugovora za javni sektor bili izrijekom vezani za rezultate gospodarstva. Ta logika danas vrijedi u pojedinim razvijenim europskim zemljama poput Njemačke. Naime, kada veliki ili najveći sindikat iz grane realnog gospodarstva sklopi nacionalni kolektivni ugovor, onda u pravilu tarife i standardi iz tog ugovora služe kao orijentir za javni sektor. Za razliku od ovoga u Hrvatskoj niti ima kolektivnog pregovaranja na nacionalnoj razini za pojedine grane realnog sektora, niti u kolektivnom pregovaranju javni i privatni sektor imaju bilo kave veze i zavisnosti jednoga o drugome. Razumljivo je da radnici javnog sektora nastoje ugovoriti veće plaće i standarde, ali je teško prihvatljivo da zagarantirane redovite plaće u javnom sektoru ni u čemu nemaju veze s privatnim-realnim sektorom koji da isplati plaće mora te plaće ostvariti na tržištu, odnosno proizvesti proizvod, prodati ga i naplatiti. Porazne statistike koje iz toga proizlaze bit će takve kakve jesu sve dotad dok politički sustav i vladajući koncept gospodarstva ne shvate da moraju počivati na vrijednostima koje se stvaraju u gospodarstvu.
Čimbenici koji bitno utječu na pozicioniranje sindikata u izgradnji kulture rada
Glavna motivirajuća i uvijek prisutna činjenica za sindikalno organiziranje radnika i socijalno pozicioniranje sindikata u svrhu etičke korekcije industrijskih odnosa je sukob u društvu i borba protiv socijalnih nejednakosti. Druga važna činjenica koja na to utječe jest socijalna atmosfera društva u kojem djeluju. Strateško određivanje pravaca djelovanja sindikata umnogome ovisi o realnoj situaciji socijalnog stanja. Relevantno istraživanje je pokazalo da je u razdoblju 1996. do 2007. godine u Hrvatskoj:
1. 2,8 milijuna građana pripadalo populaciji koja se označava kao niži sloj. Od toga 600.000 radnika, 400.000 poljoprivrednika, 1,040.000 umirovljenika, 400.000 polutana (radnici/poljodjelci) i 300.000 nezaposlenih.
2. 600.000 pripadalo je srednjem sloju. Od toga 145.000 obrtnika i sitnih poduzetnika, viših profesionalaca 90-100 tisuća, nižih profesionalaca 185.000 i 170.000 pripadnika niže srednje klase.
3. Oko 10.000 pripadalo je višem sloju koji se sastoji od tajkuna, bolje plaćenih menadžera i političke nomenklature kojoj pripada između 4.-5.000 ljudi, tajkuna kojih je 1.500 do 2.000 i viših menadžera kojima pripada između 3.000 i 3.500 ljudi.
Ako se današnji podaci usporede s ovima iz istraživanja jasno se iščitava promjena u negativnom smislu. Što se pak tiče rizika od siromaštva u takozvanom pretkriznom razdoblju na koje se odnosi ovo istraživanje, Hrvatska je bila u okvirima europskog prosjeka, za razliku od danas kad su ti rizici siromaštva daleko veći od europskog prosjeka. Ako se tomu doda kretanje broja zaposlenih, jasno je osiromašenje građana, rastakanje srednjeg sloja i neravnopravnost sindikata sa stajališta pozicije socijalnog partnera kao kreatora socijalnih odnosa. Naime, prema podacima Zavoda za statistiku u Hrvatskoj je u prosincu 2008. bilo 1,247.557 zaposlenih, a u rujnu 2014. godine 1,114.071, što znači da je bez posla iz različitih razloga ostalo 133.486 ljudi, što je ekvivalentno broju stanovnika grada Rijeke zajedno s okolicom.
Sloboda udruživanja i destrukcija sindikata
Socijalno pozicioniranje sindikata pored realne socijalno materijalne situacije umnogome ovisi i o drugim čimbenicima, posebno o konceptu vladajuće politike u društvu. Zapravo, najveći doprinos destrukciji sindikata među inima daje politika, posebno ako je umrežena privatnim interesima i konceptom društva koji diktira imućna vladajuća manjina. Kad je Hrvatska u pitanju dovoljno se prisjetiti brutalnih prijetnji i izjava vladajuće političke elite o sindikatima, industrijskim akcijama, štrajku i dr. Sramotna uloga sluganskih medija u cijeloj priči je također doprinos desindikalizaciji hrvatskog radništva. Oni koji uglavnom oblikuju javno mnijenje najprije desetljećima zaglušujućom bukom bombardiraju javnost o nemoći sindikata (u nekim slučajevima opravdano), zatim bez srama jednako buče o rigidnosti radnog zakonodavstva, predobrim kolektivnim ugovorima i visokoj razini radničkih prava. Gle čuda, nemoćni i nesposobni sindikati sklapaju iznimno dobre kolektivne ugovore i visoko drže razinu radničkih prava. U aktualno vrijeme svjedoci smo ideološkom pavlovskom preobratu u medijima, koji uglavnom tvrde da je prevelika uloga sindikata, da su prejaki i da su zbog previsoke razine radničkih prava kočnica, odnosno remetilački čimbenik u razvoju društva.
Naime, dokazano je da stupanj demokracije pojedinog društva ovisi o jednakosti partnera koji sudjeluju u stvaranju i socijalnoj arhitekturi tog istog društva. Neoliberalni koncept hrvatskog društva koji je inauguriran na samom njegovu početku, a koji je udaljen od socijalno odgovornog kapitalizma i samog duha socijaldemokracije, koristeći alate vlasnika moći jednog socijalnog partnera gura na marginu i pred njega postavlja sve neprihvatljivije zahtjeve poput smanjenja plaća i prava pod sintagmom “izlaska iz krize“ u kriznim godinama ili „rasterećenja gospodarstva“ znatno ranije, u pretkriznim godinama. Ovakva neoliberalna ideologija zasjenila je bilo kakvo racionalno opravdanje ponašanja elita vlasnica moći, jer se u ovom slučaju ne radi ni o kakvim ekonomskim imperativima nego o socijalno pogubnoj ideologiji.
Prisiljeni sindikati su pristajali na brojna odricanja vjerujući da svojim strateškim pogreškama (kojih je bilo) pomažu ili nekog spašavaju, što je (pokazalo se) prvorazredna naivnost. Što su se odricanja kvantitativno i kvalitativno povećavala, paralelno s njima povećavali su se i zahtjevi za novim odricanjima. Tako ako se taj trend na bilo koji način ne zaustavi, logično je zaključiti da će pred sindikate biti postavljen zahtjev da počnu s odricanjem sebe samih. Već se jasno iščitavaju naznake koje dolaze od neoliberalnih „skojevaca“ da su sindikati socijalni višak, kočnica razvoja u stvaranju novog „zlatnog teleta“, odnosno profita pod svaku cijenu i bez milosti (svojedobna poplava kredita u švicarcima i konačni rezultati op.a.). Socijalna pogubnost takvih ideja i prijedloga znači uskratu građanskih prava interesnih radničkih udruga da se bore za prava onih koje zastupaju. To ujedno znači i uskratu prava na slobodno interesno udruživanje i organiziranje. Krugman u svojoj kritici liberalnog kapitalizma ozbiljno upozorava da krupni kapital uvijek djeluje u pravcu reduciranja demokratskih prava građana, posebno radnika te ide do redukcije same demokracije ukoliko se ova pokaže regulatorom ili kočnicom neodgovornog zgrtanja/kumuliranja profita. Doprinos toj tvrdnji daju hrvatske političke elite nasiljem nad vladavinom prava, devastacijom socijalnog dijaloga i sve većim destruiranjem kolektivnog pregovaranja.
Neodgovoran krupni kapital demokraciju podnosi samo onoliko koliko mora ili koliko ga se zajedničkim solidarnim djelovanjem jednog ili više socijalnih partnera prisili na to, pri čemu su sindikati najobvezniji i najpozvaniji da sudjeluju u tome. Njemu je potrebita demokracija u kojoj je realizacija njegovih ciljeva zajamčena uglavnom na štetu većine, posebno nehumanom raspodjelom profita s onima koji taj kapital, odnosno profit ostvaruju, na način ucjene ili kupnje politike i manipulacijom medijima. Suprotnost takvom kapitalizmu nije socijalizam kako neki zagovaraju, nego je do socijalno odgovornog kapitalizma moguće doći pomoću demokratski institucionalizirane politike i vladavine prava koja će osigurati razvoj demokratskih institucija, vladavinu prava i njegovu horizontalnu i vertikalnu odgovornost.
Zaključno
Aktualnost i trajna potreba rasprave o kulturi rada i preispitivanje pozicije sindikata u njenoj izgradnji je umnogome zadnja linija obrane dostojanstva rada i radnika. Naime, ovako rastočen i destruiran sindikalni pokret teško može odgovoriti zadaći koja se pred njega postavlja. Desindikalizacija koja je započela odustajanjem od općih kolektivnih ugovora uoči donošenja Zakona o radu i (s iznimkom javnog sektora) spuštanjem sindikalnog organiziranja i kolektivnog pregovaranja na najnižu moguću razinu rezultirala je činjenicom da na oko 1,200.000 zaposlenih imamo oko 650 do 700 sindikata, a od toga oko 290 kojih je djelatnost registrirana na nacionalnoj razini. Taj hipertrofičan broj sindikata u odnosu na broj zaposlenih, poglavito u gospodarstvu, nužno dovodi do konfuzije među samim sindikatima, izostanka argumenta snage i mogućnosti odgovarajućeg pozicioniranja kod pregovaranja s ostalim partnerima. Kada bi Hrvatska bila zemlja s niskom razinom demokratskog deficita i kada bi se stvari oko socijalnog partnerstva posložile na svoje mjesto (vlast, poslodavci i sindikati), tada bi se socijalni dijalog u Hrvatskoj barem približio svom pravom smislu, ne bi bio retorička figura i besadržajna forma.
Prvenstvo rada nad kapitalom postulat je poslovnog morala i načelo kulture rada koje ukazuje na to da je rad neodvojiv od kapitala i ni u kojem slučaju nije u opreci sa sredstvima proizvodnje. Čovjek koji radi ne želi samo primiti plaću za svoj rad, na koju ima pravo, nego da se u procesu proizvodnje računa o tome da mu bude omogućeno, i onda kada radi u okviru zajedničkog vlasništva, da istodobno prevladava osjećaj da radi za sebe. Taj osjećaj i svijest se u njemu guše različitim oblicima birokratske centralizacije, u kojima se radnik osjeća samo kao beznačajni kotačić u stroju koji se pokreće s vrha, kao obično sredstvo proizvodnje, a ne kao subjekt rada.
U Hrvatskoj se mnogi prigodno pozivaju na socijalno partnerstvo, a oni na vlasti često u dnevno političke svrhe nastupaju s tvrdnjom kako socijalno partnerstvo i dijalog nemaju alternative. Međutim, stvarnost je potpuno drugačija i upravo ga političke elite najviše dezavuiraju i sastanke partnera smatraju kao skupštinu dioničara pri čemu one imaju većinu i s pozicije moći diktiraju sve odluke. Kada sindikati i poslodavci nešto dogovore i to prenesu vladi, u uljuđenim demokracijama vlada to u pravilu prihvati, ali ne i u Hrvatskoj. Pri takvom ponašanju u partnerskim odnosima vrlo je izražena povezanost gospodarskih i političkih elita koje zbog osobnih partikularnih interesa zanemaruju javni interes.
