Imaju li svi uvijek prava na baš sve, bez obzira jesu li, ili nisu, pridonijeli da se ta prava ostvare? Ako je Sindikat udruga radnika, a udrugu čine njezini članovi, zašto se Sindikat mora suzdržavati u otvorenom promoviranju prava svojih članova? Mogu li članovi Sindikata imati veća prava od onih koji nisu njegovi članovi? Može li postojati razlika, iako i simbolična?
Argumente i odgovore dugo se vremena već daje, no mnogi i dalje ne žele slušati ni sudjelovati. Nije ih briga, ali i dalje traže „svoje“. Najbolje je odgovoriti jednom pričom. Pričom što predugo skuplja prašinu na našim policama. Pričom što nije bajka, jer ona dolazi iz stvarnog života. Pričom koja govori nečlanovima što bi se dogodilo s njima. Pričom: Što da nema Sindikata?
Što da nema Sindikata?
Da nema Sindikata, ne bi imala prava koja uzimaš zdravo za gotovo. Da nije bilo Sindikata ne bi imao pravo na stanku, ograničenja radnog vremena, dnevni, tjedni i godišnji odmor, ne bi imala porodni dopust, naknadu za prijevoz, dodatke na plaću, božićnicu, jubilarne nagrade, pravo na sva sredstva rada, ne bismo imali pravo na zaštitu na radu… Gotovo sva tvoja prava su standardi proizašli iz dugogodišnjeg rada Sindikata!
Da nema Sindikata, ovisilo bi o tebi samom da dogovoriš s poslodavcem kako i kada trebaš raditi. Ti bi radila i malo više ako je nagrada dugačak zasluženi godišnji odmor. Ali da nema Sindikata, spoznao bi da poslodavac ne vidi prednost u godišnjem odmoru kao što ti vidiš. Poslodavac bi zaključio da je za njega bolje da to vrijeme jednostavno nisi zaposlena, umjesto da on plaća tvoj godišnji odmor. On bi o tome odlučio sam, bez tebe.
Da nema Sindikata, bilo bi na tebi da samostalno pregovaraš s poslodavcem o plaći, radnom vremenu, stanci i odmorima, radnoj odjeći i obući, porodnom dopustu… Misliš, iz današnje perspektive: „Odlično!“ No, da nema Sindikata, ne bi bilo ni današnjeg Zakona o radu i drugih propisa koji te štite. Odgovor poslodavca ubrzo bi se pretvorio u: „Ne može!“ I ti bi stalno pregovarala s poslodavcem o svim tvojim uvjetima, sve dok poslodavcu to ne bi dojadilo, pa bi on jednostavno odlučio tvoj posao dati nekome drugome. Onome tko nema tako „visoke zahtjeve“. To znači da si ti sad ostala bez posla!
Misliš: „Nema šanse, to se ne bi dogodilo da nema Sindikata.“ Znaš li išta o povijesti? Upravo tako je bilo dok nije bilo Sindikata. Znaš li išta o današnjem svijetu? Pa tako je i danas u mnogim zemljama gdje nema Sindikata.
Sindikate čine članovi
Sindikati su ključni nositelj razvoja i zaštite, ne samo radnih prava nego i drugih građanskih sloboda i standarda. Svojim snažnim koracima ono što je danas teško zamislivo, sindikati prenose u stvarnost sutrašnjice. Sindikati svojim radom desetljećima donose napredak i bolji život, ostavljajući povijest surovom i zastarjelom.
Sindikati brinu o svima, danas i sutra. Ali sindikate u suštini ipak čine članovi, članovi su snaga Sindikata, članovi su srž te udruge. Bez članova nema ni Sindikata. Puno je radnika s istim pravima, ali upravo članovi i Sindikat daju moć radnicima da lakše izraze zajednička mišljenja i zahtjeve pred poslodavcem. Sindikati pregovaraju s poslodavcem o uvjetima rada koji su potom pretočeni u kolektivne ugovore i propise.
Treba i sudjelovati
Što kad svi isto žele, kad svi isto očekuju, ali samo dio želi sudjelovati? Samo dio želi podmetnuti leđa i biti članom Sindikata. Što kad samo dio želi biti Sindikat? Što kad je sve više onih što žele sve, a ne žele dati ništa?
Sve se mora osvijestiti, jer drugačije ne ide! Mora se pokazati da Sindikat i njegovi članovi troše energiju, znanje, novac, da daju dio sebe za dobrobit svih. Ne može se stajati na tuđim leđima dovijeka. Mora se svatko zapitati dokle ga ovaj ispod može nositi. Inače će pasti i razbiti glavu. Nitko nema pravo narugati se članu Sindikata kako ima ista prava, iako nije član Sindikata i ne plaća članarinu. A do toga smo došli.
Sindikati će i dalje nositi dijalog, kolektivno pregovarati za sve radnike, promovirati prava za sve i dalje graditi svima bolju budućnost. Ali onaj mali napredak za svoje članove, barem simboličan, njega sindikati trebaju moći ostvariti. Jer kvragu i sve: Kakva je to udruga radnika, ako ne smije baš ništa više ostvariti za one koji su njezini članovi? Kako nastaviti pravdati njezin smisao iz gledišta samih članova?
Prava za članove Sindikata
Izmjenama Zakona o radu, koje se očekuju početkom iduće godine, najvjerojatnije će biti otvorena mogućnost da neka materijalna prava poput božićnice, regresa, jubilarne nagrade i slično budu ugovorena u većem opsegu za članove Sindikata potpisnika Kolektivnog ugovora.
Visina ove razlike imala bi granicu, pa na godišnjoj razini ne bi mogla biti viša od dvostrukog iznosa prosječne godišnje sindikalne članarine sindikata potpisnika. Maksimalna razlika bila bi dakle odmjerena, taman kao primjerena naknada za pokriće troškova Sindikata u procesu kolektivnog pregovaranja odnosno podrške koju daju članovi u tom procesu koji je od koristi za sve. To je razlika za koju se može reći da je i neutralna, jer ne pogoduje direktno sindikatima, ne potiče da se radnici upisuju u sindikate, niti da se iz njih ispisuju. Kao što je član do sada plaćao članarinu, a nečlan bio u financijskoj prednosti i koristio cijeli Kolektivni ugovor bez da plaća tu članarinu, tako se sada samo otvara mogućnost u drugom smjeru i u istoj mjeri. Ovaj puta svi bi i dalje koristili gotovo cijeli Kolektivni ugovor, a sada bi član ipak mogao ostvariti određene prednosti, no opet ne preko iznosa jedne članarine, jer jednu je već i sam uplatio. To je, dakle, tek mogućnost koja je jasno ograničena, te može ići u jednom i drugom smjeru, ovisno o okolnostima i izboru radnika.
Neki će reći da je ovo sindikalni porez. Nije, jer nikoga se ne sili ni na što. Članstvo u Sindikatu je dobrovoljno, svatko može postati i prestati biti članom neke udruge. Samo se uspostavlja pravedna ravnoteža. Tko i dalje smatra da mu sindikati ne trebaju, koga kroz život vode antisindikalni principi, neka i sam stoji iza toga. Neće valjda biti presudna ta jedna članarina, neće se prodavati zbog toga.
Zaista, ne svodi se pitanje na to malo novca, na ovu ili onu stranu. Važno je da se svatko vrati na priču s početka i ozbiljno zapita: Što da uopće nije bilo Sindikata? Što da uopće nema Sindikata? Što ako uopće neće biti Sindikata?
