Prekarizacija – što je to?
Ono što je krajem devetnaestog u prvim desetljećima dvadesetog stoljeća pojmovno obuhvaćao proletarijat – transformiralo se u prekarijat, novi tip društvenog odnosa koji dovodi do deklasiranja čitavih profesija, odnosno do gubitka identiteta ljudi u tim ljudskim zajednicama. Kao nekada bauk proletarijata, Europom i svijetom danas kruži i širi se bauk prekarijata. Fenomen te složene, višedimenzionalne pojave se iskazuje na razne načine – u rasponu od osjećanja nesigurnosti i neizvjesnosti zbog radnog statusa pa do otuđenja i odsustva solidarnosti zbog izopćenosti i odbačenosti iz društva.
Najjednostavnije rečeno, prekarnost je život u neizvjesnosti i strahu od gubitka posla zbog svakovrsne nesigurnosti radnog mjesta, slabe plaćenosti, gubitka nekada garantiranih radnih prava… To je život pod egzistencijalnom ucjenom s neslućenim posljedicama ne samo na čovjeka kao osobu i pojedinca, već i na čitave društvene grupe i slojeve…
Za razliku od klasično shvaćenog proletarijata – koji uključuje prije svega radnička zanimanja — prekarijat obuhvaća i prožima obespravljene pripadnike svih vrsta profesija, od fizičkih radnika do visokoobrazovanih stručnjaka, zaobilazeći samo one najbogatije i najbolje plaćene.
Ako iz straha od gubitka radnog mjesta pristanete na mobing ili kojekakve druge oblike zlostavljanja na radu – vi zasigurno spadate u kategoriju prekarnog radnika. (Prekarijat, francuski – precarite: nesigurnost, neizvjesnost, nestalnost…)
U radnoj sferi pojam prekarizacije se u prvom redu odnosi na nesigurnost radnog mjesta. Tako stoje stvari u Europi, a slično je i u tranzicijskim zemljama. Samo što je u prostoru zapadnog dijela jugoistočne Europe situacija ponešto kompliciranija. Proces tranzicije (koja još uvijek traje), učinio je da neoliberalizacija društveno-ekonomskih odnosa bude izvedena na daleko brutalniji način nego što je to bio slučaj na Zapadu. Klijentelistička privatizacija izbacila je na površinu sloj pseudokapitalista balkanoidnog tipa koji su prelazak iz socijalizma u kapitalizam doživjeli i shvatili kao prelazak iz društvenog u osobno. Ovakva “poduzetnička logika” novopečenih kapitalista realizirana je isključivo preko povijenih leđa (ne)sretno zaposlenih “gubitnika tranzicije”. Takvi radno-socijalni uvjeti pokazali su se povoljnima za bujanje prekarizacije. Dodamo li tome činjenicu manje ili više korumpiranog pravosuđa gdje radnik unaprijed gubi parnicu kad god se drzne tužiti bahatog poslodavca – slika postaje jasnija.
Npr. „fleksibilno” poduzeće (vrlo često) namjerno koristi situaciju nesigurnosti (čijem jačanju pridonosi) jer dovodi radnika u stalnu opasnost od gubitka posla. To dalje vodi darvinističkim oblicima rivaliteta unutar radništva pa tako “konkurencija za posao prati konkurenciju na poslu, koja je opet oblik konkurencije za posao koji treba sačuvati”. Na koncu, nezaposlenost, prekarijat i strah od otkaza vode nekoj vrsti “strukturalnog nasilja”.
U međuvremenu, evolucija vladajućih partija dovela je do toga da pojedini aspekti trange-frange privatizacije budu ozakonjeni pa je time i prekarizacija legalizirana putem fleksibilizacije radnih odnosa.
Desindikalizacija
Strategija sindikalne orijentiranosti isključivo na zaposlene radnike u tzv. realnom sektoru (i primarnom i sekundarnom) je izvan komunikacije s trenutačnom potrebom i nužnošću, u mjeri u kojoj je sam realni sektor izložen snažnom reduciranju. Koncept orijentiranja, odnosno uvjetovana prinudna orijentacija, na zaposlenike u tzv. javnom sektoru je dugoročno gledano također u istoj situaciji. Privatizacija javnog sektora, odnosno njegova kontinuirana redukcija istovremeno reducira socijalnu bazu sindikata. Ovim procesima (nestajanje realnog sektora i privatizacija javnog sektora) prethodi ali i redovno ih prati proces svekolike (asocijalne) individualizacije. Relativno nezavisno od navedenih faktora, javlja se i prekarizacija rada i radničkog života koja sinergijski dopunjava utjecaj prethodno naznačenih faktora na slabljenje i nestajanje sindikata. Ova četiri objektivna faktora reducira članstvo sindikata na ostatke javnog sektora. Pored njih postoje još dva subjektivna faktora koji utječu na desindikalizaciju i slabljenje sindikata: prvo, u privatnim firmama ne postoji sloboda sindikalnog organiziranja, sindikati su glasno ili prešutno – zabranjeni; i drugo, sve je prisutnija demotivacija radnika za članstvo u sindikatima.
Smanjenje i nestajanje realnog sektora, smanjenje broja zaposlenih radnika, kao i privatizacija javnog sektora – čine objektivne, strukturne uzroke desindikalizacije, odnosno smanjenja broja članova sindikata i promjene strukture sindikalnog članstva.
Ukidanje slobode sindikalnog organiziranja u privatnim firmama spada u red političkih čimbenika modernog antisindikalizma koje se različitim načinima i metodama prikriva od hegemonijske politike (država šuti) i o kojoj sindikati šute iz nejasnih razloga. Sindikati nekako i opstaju u privatiziranim firmama (osim u medijima gdje su gotovo po pravilu zabranjeni ili im se na sve načine onemogućuje organiziranje), ili gotovo da ih nema u novoosnovanim privatnim poduzećima.
Prekarizacija rada i radničkog života koja erodira socijalnu strukturu društava kao što je naše, proizvodi prvenstveno individualistička nastojanja da se izađe iz prekarizacije ili, najčešće, na suprotnoj strani – fatalističko mirenje s prekarnom sudbinom. Znatno su rjeđa, ali ne i beznačajna nastojanja da se inicira i vodi kolektivna akcija. Ovaj aktivistički naboj uglavnom se zasad javlja kod radnika srednjeklasnih pozicija ili onih koji su težili tim pozicijama.
Procesi individualizacije koje je neoliberalni kapitalizam ubrzao i maksimalno proširio, također spadaju u strukturni uzrok desindikalizacije, jer u osnovi demotiviraju radnike i odbijaju ih od sindikata, kao i od svake kolektivne akcije. U uvjetima nametnute sveopće konkurencije svaki drugi je konkurent, pa i protivnik, a ne drug i supatnik u obrani grupnih i zajedničkih interesa. U kulturi rata sviju protiv svih ne vidi se mjesto za bilo kakvo sindikalno organiziranje.
Opadanje interesa radnika za članstvo u sindikatu, demotivacija, a vjerojatno i promjena strukture motiva – spada u subjektivne razloge desindikalizacije i promjene socijalne baze sindikata i u krajnjem promjene sindikalnog identiteta.
Možda nabrojanim čimbenicima desindikalizacije i slabljenja sindikata valja dodati još dva, prilično specifična čimbenika. Jedan je vezan za tzv. “žute” sindikate koji zbog svojih “dilova” s vlasnicima poduzeća, faktički slabe sindikalizam i predstavljaju svojevrsni vid desindikalizacije. Drugi faktor se odnosi na jednu prateću pojavu sindikalne pluralizacije – riječ je o odsustvu minimalnog akcijskog dogovora između sindikata, tj. o pojavi netolerantnosti između sindikata, pa i međusindikalnih sukoba. Ovaj faktor svakako vodi slabljenju sindikalizma, a posredno utječe na proces desindikalizacije.
Europski sindikati i prekarizacija
U zadnje vrijeme svjedočimo pravoj eksploziji netipičnih i fleksibilnih oblika zapošljavanja u Europi, koji se nazivaju prekarnim, jer stvaraju okolnosti u kojima dugotrajna nesigurnost, nestabilnost i nepredvidljivost ugrožavaju mentalno i materijalno blagostanje milijuna ljudi. Ovi tzv. “McJobs” postaju simbol ovog globalnog trenda – niske nadnice, nezahtjevni i priučeni poslovi, prekovremeni, ali neplaćeni rad, kratkoročni ugovori i stalna opasnost od gubitka posla. Tako je u EU tijekom 2014 bilo 14% zaposlenih na određeno vrijeme, 20,6% je radilo skraćeno radno vrijeme, a samozaposlenih je bilo 16,4% – dakle, 51% svih zaposlenih bili su većinski prekarni radnici. Stalno se javljaju i novi oblici prekarnih poslova, kao što je agencijski rad ili zero-hour contract, odnosno ugovori o poslu koji ne garantiraju ni minimum posla ili zarade. Ovaj globalni trend donosi ozbiljne izazove europskim sindikatima. Pravi i za sada nesavladivi problem postaje polarizacija radne snage na stalno zaposlene i rastući kontingent prekarnih radnika, ali i uz stalnu dvojbu da li sindikati zastupaju svoje članove ili i sve zaposlene. U praksi se to svodi na različite interese i konkurentske odnose i vidljivo je da pregovori u okvirima kompanija obično isključuju prekarne ili se teži ograničavanju njihovog učešća do najviše 10% svih zaposlenih. Otud ambivalentnost i djelomična paraliza sindikata, pa se mnogi aktivisti zalažu i za ‘nove sindikate’ s mnogo širom agendom, koja uključuje nezaposlene i prekarne radnike, jer njihov enormni rast podriva sve. Polazi se od iskustva da se, iako u puno zemalja sindikati obuhvaćaju ispod 20% zaposlenih, u pregovorima i kolektivnim sporazumima obuhvaća i do 80% zaposlenih. Tako u stvarnosti imamo da su prekarni sasvim isključeni, a u drugim sindikatima inkorporirani ili postoje kao paralelna grupacija; neki se zalažu za smanjivanje broja prekarno zaposlenih poslova, a drugi za njihovu potpunu eliminaciju. Svi se, međutim i bar retorički, zalažu za iste uvjete rada i jednakost nadoknada, kao i povećanu kvalitetu prekarnih poslova. Uz to, u Nizozemskoj se zalažu da prekarni radnici postanu politička agenda, a u Njemačkoj da organizirane grupe prekarnih, posebno u vezi agencijskog rada, budu prisutne u nacionalnim pregovorima, kao i da postoje obavezne konzultacije kada poslodavci najavljuju veća otpuštanja prekarnih. U Danskoj su sindikati, primjera radi, organizirali tzv. job patrol, dakle kvazi-inspekcije koje provjeravaju da li poslodavci poštuju pravila. Neke velike sindikalne konfederacije u Italiji su uspjele uključiti i oko 50,000 prekarnih i da ih mobiliziraju, kao i da pregovaraju s poslodavcima oko nekih oblika socijalne zaštite (uglavnom) agencijskih radnika. Sindikati u Velikoj Britaniji se odnedavno fokusiraju na prekarne u javnom transportu, poljske migrante u industriji, ali i istraživače i nastavno osoblje na sveučilištima koje je masovno prekarno zaposleno. Uopćeno govoreći, postoji pet glavnih instrumenata sindikalne akcije, koji obuhvaćaju i prekarne: kolektivni sporazumi, inicijative za zakonsko uređivanje odnosa i uvjeta rada, široko shvaćeni socijalni dijalog, mobilizacija prekarnih u okvirima sindikata, kao i medijske kampanje kojima se utječe na javno mnijenje u korist prekarnih.
