Preraspodjelom radnog vremena radno vrijeme se nejednako raspoređuje tijekom kalendarske godine tako da u jednom razdoblju tijekom kalendarske godine radno vrijeme traje duže, a u drugom kraće od punog ili nepunog radnog vremena, i to u slučaju ako narav posla to zahtijeva. U tom slučaju prosječno radno vrijeme tijekom trajanja preraspodjele ne smije biti duže od punog ili nepunog radnog vremena.
| Primjer:
Ako radnik ima radno vrijeme od 40 sati tjedno, moguće je da on 3 mjeseca radi 48 sati tjedno, a 3 mjeseca 32 sata tjedno, pa će na kraju razdoblja od 6 mjeseci njegovo radno vrijeme opet biti svedeno na prosjek od 40 sati tjedno, ali preraspodjela je moguća i kod radnika kojima je puno radno vrijeme kraće (npr. 35 sati tjedno), kao i kod radnika koji rade u nepunom radnom vremenu (npr. 20 sati tjedno). |
Preraspodjela je institut namijenjen u prvom redu poslodavcima kod kojih je posao sezonskog karaktera i kod kojih je jasno izražena potreba za dužim radom u jednom razdoblju, te za kraćim radom u idućem razdoblju (turizam, građevina i sl.).
Preraspodjela radnog vremena se i nadalje može urediti na dva načina, a o načinu uređenja preraspodjele ovisi najveći dopušteni broj sati rada u tjednu, tijekom razdoblja preraspodjele u kojem radnik radi duže od punog ili nepunog radnog vremena.
Preraspodjela radnog vremena uređuje se kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, a ako nije predviđena navedenim aktima, poslodavac može radno vrijeme preraspodijeliti svojom odlukom. U slučaju da poslodavac preraspodjelu radnog vremena uređuje odlukom, poslodavac će biti dužan utvrditi plan preraspodijeljenog radnog vremena, u kojem će naznačiti poslove i broj radnika uključenih u preraspodijeljeno radno vrijeme, a takav plan preraspodjele će prethodno dostaviti inspektoru rada. Valja naglasiti da se sadržaj preraspodjele koji je propisan za odluku poslodavca, odnosi i na kolektivni ugovor, kao i na slučaj ako je preraspodjela uređena sporazumom sklopljenim između poslodavca i radničkog vijeća. Dakle, poslodavac koji želi preraspodjelu radnoga vremena urediti kolektivnim ugovorom ili sa sporazumom sklopljenim s radničkim vijećem, mora u kolektivnom ugovoru utvrditi plan preraspodijeljenog radnog vremena, u kojem će naznačiti poslove i broj radnika uključenih u preraspodijeljeno radno vrijeme. No činjenica je da to poslodavci ne čine, već da donose okvirne odluke o preraspodjeli radnoga vremena, dok konkretan raspored radnoga vremena uređuju na razini tjedna.
U slučaju da se preraspodjela radnoga vremena uređuje odlukom poslodavca, odluka o preraspodjeli radnog vremena ne može se početi primjenjivati prije nego što je poslodavac plan preraspodjele dostavio inspektoru rada, s obzirom na to da zakonodavac naglašava da se plan preraspodjele dostavlja prethodno inspekciji rada.
Broj najvećeg dopuštenog broja sati rada u tjednu, kao i duljina razdoblja tijekom kojeg radnik može raditi dulje, ovisi upravo o načinu na koji je odlučeno o uvođenju preraspodjele radnog vremena. Stoga, ako je preraspodjela radnog vremena utvrđena odlukom poslodavca, ali i sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, tijekom razdoblja u kojem preraspodijeljeno radno vrijeme traje duže od punog ili nepunog radnog vremena, uključujući i prekovremeni rad, ne smije biti duža od četrdeset osam sati tjedno, a preraspodijeljeno radno vrijeme u razdoblju u kojem traje duže od punog ili nepunog radnog vremena može trajati najduže četiri mjeseca.
Preraspodijeljeno radno vrijeme duže od punog ili nepunog radnog vremena može biti i duže od četrdeset osam sati tjedno, ali najviše do pedeset i šest sati tjedno, odnosno šezdeset sati tjedno ako poslodavac posluje sezonski, pod uvjetom da je ono predviđeno kolektivnim ugovorom i da je radnik dostavio poslodavcu pisanu izjavu o dobrovoljnom pristanku na takav rad.
| Važno!
Što ako bez krivnje radnika u planiranom razdoblju radnik odradi manje sati od ugovorenog prosjeka i ostane mu manjak sati? Radniku se ne bi smjela umanjiti plaća prema tom manjku sati jer je poslodavac planirao radno vrijeme, pa se radi o prekidu rada za koji radnik nije odgovoran i za koji slučaj članak 87. stavak 3. ZOR-a određuje da radnik ima pravo na naknadu pune plaće. S druge strane, ako zbog rasporeda radnog vremena radniku ostane višak sati, odnosno radnik ne stigne iskoristiti svoje slobodne sate i dane, taj višak sati smatrao bi se prekovremenim radom i radnik bi imao pravo na naknadu uvećane plaće, jer preraspodjela nije izvršena u potpunosti. Također, ako bi radnik u razdobljima kad je trebao raditi kraće morao ostati raditi duže, takav rad preko planiranog kraćeg radnog vremena trebao bi se smatrati prekovremenim radom.
|
Ako je radno vrijeme preraspodijeljeno, rad radnika u vremenu kada radi duže ne smatra se prekovremenim radom. Naime, kad se planirana preraspodjela radnog vremena provede u potpunosti, višak i manjak odrađenih sati se niveliraju – svedu na prosječno redovno radno vrijeme, dakle, nema prekovremenog rada. Stoga radnik neće dobiti naknadu odnosno uvećanje plaće za prekovremeni rad. Radnik bi u cijelom razdoblju trebao primati svoju uobičajenu ugovorenu plaću, i kad radi duže i kad radi kraće, jer se fond sati unaprijed planira svesti na ugovoreni prosjek.
Kolektivnim ugovorom može se produžiti razdoblje tijekom kojeg radnik može raditi dulje, sa 4 na 6 mjeseci. Osim uvjeta da je mogućnost rada dužeg od 48 sati predviđena kolektivnim ugovorom, radnik mora osobno pristati na rad duži od 48 sati. Dakle, svaki radnik pojedinačno i slobodno mora pristati na rad duži od 48 sati tjedno. Da bi se broj sati rada na razini tjedna mogao produžiti, nije dovoljno da se ugovor o radu radnika poziva na kolektivni ugovor koji dopušta takvo produženje, već je nužno da radnik poslodavcu dostavi pisanu izjavu o dobrovoljnom pristanku na takav rad. Poslodavac će biti dužan na zahtjev inspektora rada, uz plan preraspodjele radnog vremena, priložiti popis radnika koji su dali pisanu izjavu o pristanku na rad dulji od 48 sati tjedno. Radnik koji u preraspodijeljenom radnom vremenu ne pristane na rad duži od četrdeset osam sati tjedno, ne smije zbog toga trpjeti štetne posljedice.
Ugovor o radu na određeno vrijeme za poslove koji se obavljaju u preraspodijeljenom radnom vremenu, sklapa se u trajanju u kojem radnikovo prosječno radno vrijeme mora odgovarati ugovorenom punom ili nepunom radnom vremenu. Dakle, poslodavac koji je preraspodijelio radno vrijeme morao bi s radnikom zaključiti ugovor o radu na određeno vrijeme na ono razdoblje u kojem bi prosječni broj sati rada radnika trajao 40 sati.
Zakon je zadržao apsolutnu i relativnu zabranu preraspodjele radnog vremena u odnosu na posljednje zaštićene kategorije radnika. Naime, zabranjen je rad maloljetnika u preraspodijeljenom radnom vremenu koji bi trajao duže od osam sati dnevno. Relativna zabrana rada u preraspodijeljenom punom ili nepunom radnom vremenu utvrđena je za trudnicu, roditelja s djetetom do tri godine starosti i samohranog roditelja s djetetom do šest godina starosti te radnika koji radi u nepunom radnom vremenu, koji smiju raditi u preraspodijeljenom radnom vremenu samo ako poslodavcu dostave pisanu izjavu o dobrovoljnom pristanku na takav rad.
